Glavom kroza zid

Ne znam iz kojeg razloga, ali sinoć mi je pao na pamet ovaj film, pa sam ga odlučio ponovno pogledati. Ne mogu se točno sjetiti kada sam ga točno prvi put pogledao, ali ono što sigurno znam da je na mene ostavio jak utjecaj. Sada, sa ovim vremenskim odmakom, mogu reći kako se zaista radi o jednom od najboljih europskih filmova ikada, te vam ga od srca preporučam za gledanje. Glavne uloge u filmu tumače Birol Unel i Sibel Kekilli, koja će široj publici biti poznata po ulozi u mega popularnoj seriji Igra prijestolja. Redatelj filma Fatih Akin zaslužuje svaki mogući respekt za ovaj film, odnosno za način na koji je prikazao radnju, baš kao i psihološka stanja glavnih likova. Kada je u pitanju Fatih Akin, osim ovog, svakako od mene ima preporuku i njegov film “In the Fade” sa Diane Kruger u glavnoj ulozi. Isto tako, nedavno mu je izašao i film “The Golden Glove”, koji je zbog svoje brutalnosti podigao popriličnu prašinu. Film još nisam gledao, ali kako inače cijenim Akinov rad, svakako budem u što skorije vrijeme.

Kada je u pitanju film Glavom kroza zid, onda treba reći kako se radi o svojevrsnom emotivnom putovanju, nakon kojeg zaista imate osjećaj da ste cijelo vrijeme doslovno udarali glavom kroza zid. Da li ste ga na kraju i razbili, to ponajviše ovisi o osjećajima koji vas prožimaju dugo nakon gledanja samog filma. Osobno, osjećao sam prije svega neku tugu zbog završne sudbine glavnih likova, jer sam na neko način, koliko god nesavršeni bili i sa hrpom mana, baš navijao za njih. Iako bi se na prvi pogled mogli učiniti kao likovi koje je možda lakše NE voljeti nego voljeti, kako odmiče sama radnja filma, tako vi sve više imate razumijevanja za njihove postupke, ma koliko god samodestruktivni za njih bili.

“Kada sam je upoznao, bio sam mrtav. Zapravo, kada bolje razmislim, bio sam mrtav i prije nego sam je upoznao. Ona mi je dala snagu. Tračak nade” Mislim da se u “nadi” najviše krije sve ono što se događa u filmu.

Na početku upoznajemo Cahita i Sibel u najnižim točkama njihovih života, gdje im je nada potpuno stran pojam. Susret ta dva potpuno beznadna stranca označio je upravo buđenje davno izgubljene nade za bolje sutra. I tu se zapravo rađa povezanost između nas kao gledatelja sa njihovim osobnostima. Naravno, simpatije koje imamo prema njima ne nastaju odmah, već je to proces koji traje kroz cijelo trajanje filma dok pratimo njihov put prema samouništenju. Mislim da je redatelj filma to namjerno napravio, baš zbog tog uvlačenja gledatelja u samu radnju. Ono što je meni posebno dojmljivo kod ovog filma, ponajviše je taj osjećaj tuge koju morate osjećati u određenim trenucima, pogotovo kada glavni likovi proživljavaju životne slomove.

Njih dvoje su u tom smislu jako slični, te je upravo njihovo spajanje sudbonosnim susretom, a koji je uzrokovan osobnim borbama sa raznim demonima, ono što ne nudi nadu samo njima, već i nama kao gledateljima. Ali i tada, redatelj kao da se poigrava sa nama, jer ne postoji ništa gore, nego kada vam netko ponudi svjetlo na kraju tunela, i taman kada se poveselite izlazu, on taj tunel sruši kao kulu od karata. Upravo sam takav osjećaj imao u nekoliko trenutaka dok sam gledao ovaj film. Moram priznati kako sam tada osjećao neku vrstu ljutnje, jer sam želio najbolje za likove uz koje sam se povezao. I bez obzira koliko nesavršeni bili, u meni su imali najvećeg mogućeg navijača.

Glavni razlog zašto sam se ja kao gledatelj tako osjećao, ponajviše leži u činjenici da su dvoje glavnih glumaca naprosto savršeni. Da je kojim slučajem ovo američki film, siguran sam da bi osvojio sve moguće Oscare. Međutim, ni ovako ga nagrade nisu zaobišle. Glavom kroza zid je naslov koji se može pohvaliti zaista sa mnogobrojnim europskim filmskim nagradama, među kojima najviše treba izdvojiti Zlatnog medvjeda u Berlinu. Ako se mene pita, svaka od tih nagrada je u potpunosti zaslužena, pogotovo za sveto trojstvo-redatelja, glavnog glumca i glumicu. Svo troje su bili u savršenoj harmoniji i to se na najbolji način osjeti, odnosno vidi u samom filmu.

Meni je sa kulturološke strane bilo jako zanimljivo gledati ovaj film, pogotovo kada je u pitanju tradicija do koje ljudi u Turskoj itekako drže. I ne samo to, slike prekrasnog Istanbula naprosto ostavljaju bez daha. Nekako mislim kako je baš ta ljepota grada savršena metafora za nadu. Iako je u većini filma grad prikazan kao depresivan, ponajviše kroz priču Sibil i Cahita, opet imate te trenutke kada depresiju u stranu bace neke pozitivne vibracije, koje kroz prizmu prekrasnog Bospora, kao da oslikavaju dušu glavnih likova.

Gotovo cijelo vrijeme tijekom proživljavanja filmske sudbine naših (anti)junaka, imate osjećaj kao da na sebi nose velike utege kojih se nikako ne mogu riješiti. U tom pogledu, jako je simbolična jedna scena kada Sibil gleda prijenos dizanja utega na Eurosportu i kada se njena imenjakinja baš natječe u dizanju utega. Ajde Sibil, možeš ti to – poručuje joj u tom trenutku Sibil dok sjedi na kauču, kao da govori sebi. Jer u tom trenutku ona je vidjela baš svoj lik, doslovno se osjećajući baš kao da se gleda u ogledalo vlastitih emocija. Birol, baš kao i Sibil, jednako tako vodi bitku protiv samog sebe.

I koliko god samostalno nemaju nikakvu šansu da tu bitku na kraju dobiju, kada su skupa njihove nesavršenosti zajedno spojene postanu njihovo glavno oružje prema konačnoj pobjedi. Mi smo tada njihovi najveći navijači, tako da nas završna sudbina nikako ne može ostaviti ravnodušnima. Glavom kroza zid je film koji tjera gledatelja na vožnju koja završava baš poput najjačeg udarca u zid, ali onog emotivnog zida koji se ruši kao lavina, dok mi kao gledatelji nepomično i bespomoćno stojimo na samom njegovom rubu.