Damage

“Brzo se možete povuci iz svijeta.
Putovao sam dok nisam našao svoj život.
Neshvatljivo je od čega smo stvoreni.
Velika nepoznanica.
Predajemo se ljubavi jer nam daje osjećaj nepoznatog.
Ništa drugo nije važno.
Ne na kraju.”

Kada pročitate prije gledanja radnju filma “Požuda”, vjerojatno ćete sa gađenjem odmah osuditi aktere koji rade nešto, što jeste objektivno, loše i krivo. Međutim, osuđivati je lako, ali da li ste se ikada zapitali koliko biste ste vi bili u stanju kontrolirati ono što se samo na prvi pogled čini da je moguće držati pod kontrolom. Da, mnogi će reći da bi to mogli bez problema, ali mislio je to i glavni lik u filmu, a kojeg je genijalno odglumio još genijalniji glumac – Jeremy Irons.

Jeremy glumi doktora Stephena Fleminga koji je ujedno i jedan od ministara u vladi, te koji uz suprugu i dvoje djece vodi naizgled miran i savršen život. Mirne životne vode odjednom se uzburkaju kada upozna djevojku svog sina prema kojoj osjeti automatsku privlačnost, te sa kojom počne ljubavnu aferu. Tu djevojku inače glumi Juliette Binoche, a koja je u ovom filmu tako strastveno erotična, da ne možete oči skinuti sa nje.

Juliette i Jeremy su briljantni u filmu. Strast i kemija između njih doslovno je poput opsesije, baš poput njihovog odnosa, a koja se na neki poseban magnetičan način i prenosi na nas gledatelje. Posebno je dojmljiva scena kada se njih dvoje prvi put upoznaju. Ako mene pitate, to je jedna od najupečatljivijih i najopsesivnijih filmskih scena u povijesti. Tako briljantno snimljena, strastveno odglumljena i erotično prenesena. Strast i erotičnost mnogi povezuju većinom sa dodirima, međutim ta ubojita kombinacija je puno više od toga.

Ponekad su samo pogledi dovoljno da probude u čovjeku želju, požudu, strast i ljubav prema nekoj drugoj osobi. Koliko su pogledi moćni najbolje su pokazali upravo njih dvoje. Tada se ništa oko njih ne događa, barem za njih, važni su samo oni. Pogledi koji sve govore. Pogledi koji su čisti seks, emocija, strast, požuda. Ali način na koji su oni to dvoje odglumili…uhhh. Imao sam osjećaj kao da to nije uopće nije bila gluma, odnosno kao da to oni zbilja osjećaju jedno prema drugome. Kao da gledam stvarne ljude i stvarni život.

Dosta je zanimljiva i prva rečenica nakon što skinu poglede , te kada jedan od kolega kaže Stephenu ‘kako se nešto ne može kontrolirati’, misleći pri tome na posao. Meni je u tom smislu ta riječ “nekontroliranost” bila savršena i sasvim prigodna za taj trenutak, odnosno za tu scenu i kadar. Jer tada počinje Stephenov “početak kraja”, odnosno gubitak kontrole za koju je mislio da ima pod kontrolom.

“Mislio sam da možeš kontrolirati život. Ali nije tako. Neke stvari ne možeš svladati, ni kontrolirati”.

Trenutak kada glavni lik shvati kako je ono što radi pogrešno, ali sa mišlju kojom se tješi da nije on kriv, jer to je nešto što ipak nije pod njegov kontrolom, jer on nema moć nad tim, u svakom je mogućem smislu moćna. I to ponajviše zahvaljujući Jeremy Ironsu kojemu je ova uloga zasigurno jedna od (po)najboljih u karijeri. On je čovjek kojeg bi se vrlo lako moglo mrziti, ali ako pogledate malo bolje, vi ga itekako razumijete, jer se i on sam bori sa nečim čime se do sada nije borio.

Postoji jedna scena za vrijeme večere kada njegov sin u jednom trenutku kaže ‘kako nije zdrav onaj život, u kojem ništa ne uzburka površinu, odnosno mirnoću.’ Ta rečenica je i više nego prigodna, pogotovo za njegovog oca, koji je tako živio gotovo cijeli svoj život, pa se sada uopće ne zna nositi sa situacijom u kojoj se nalazi. On prvi puta nema kontrolu nad nekim stvarima i to je ono što ga tjera na misli i postupke sa čijim se posljedicama kasnije mora suočiti. Savršena metafora za sve ono što bi htio, a ne može kontrolirati upravo je lik kojeg glumi Juliette Binoche. Ovu glumicu sam uvijek smatrao posebno lijepom, pa iako nije sada ona tipična ljepotica, u njenom pogledu uvijek možete osjetiti nešto što vas privlači, baš poput magneta.
Upravo zbog toga mislim kako je baš ona bila savršena za ovu ulogu.

Ono što se meni posebno svidjelo u ovom filmu bila je režija kultnog, ali nažalost pokojnog redatelja Louis Mallea. Mislim da bi mnogi današnji režiseri mogli puno toga naučiti od ovog majstora režije, pogotovo kada su u pitanju teme koje obrađuje ovaj film. Gledajući “Požudu” ne možete, a da ni same ne osjećate požudu, ljubav i strast koju oni u tom trenutku imaju.

Scene seksa su tako umjetničko erotično snimljene, tako da imate osjećaj kao da gledate pravo malo umjetničko djelo. Što je i sasvim prigodno, jer koliko god se ljudi sramili seksa, on u svojoj suštini, baš kao vođenje ljubavi, jeste posebna vrsta umjetnosti. To je na tako artistički način pokazao redatelj filma, tjerajući nas gledatelje ne samo da osjećamo, već i da kušamo tu erotičnost kojom ovaj film diše. Bilo bi pogrešno misliti kako je ovo film o dvoje ljudi koji imaju aferu, te koji rade nešto što ne bi smjeli. Da, to jeste centar radnje, ali ne smijemo zaboraviti ni na ljude kojih se direktno tiče ta njihova nekontroliranost kontrole.

Ona je jako opasna, ne samo za njih, već i za njihove bližnje. Oni su toga itekako svjesni, što se vrlo jasno da iščitati kroz način na koji oni to oboje pokazuju. Ona kroz svoju životnu priču koja nije stvar prošlosti, već je vječno dio nje, a on u trenucima kada emotivno eksplodira gdje dobijemo jednu od najmoćnijih scena filma, a koja pokazuje koliko je Irons moćan glumac. Siguran sam da je bilo tko osim Ironsa i Binoche bio u glavnim ulogama, da to ne bi ni izbliza bio tako moćan film. Oni su “Požudu” učinili požudnom za gledanje.

Okolina u ovom filmu je zapravo najveća opasnost za glavne likove. Oni upravo od njih kriju svoje nekontrolirane emocije jer znaju koliko bi otkrivanje tako nečeg opasnog bilo opasno ne samo za njih, već i za ljude koji ih okružuju. Kada sam već kod “okoline”, onda moram posebno spomenuti Mirandu Richardson u ulozi prevarene žene. Kako je ta žena moćna glumica. Zadnjih dvadesetak minuta ona je doslovno pojela film. Mene je iskreno uništila emotivno, ali u nekom teško objašnjivom pozitivnom smislu. Koliko god ju je bilo teško za gledati, toliko sam bio zadovoljan što imam priliku vidjeti tako moćnu glumačku izvedbu u nekom filmu. Ona mi je bila poput vulkana koji godinama nije eruptirao, ali kada je došlo vrijeme za lavu, onda joj ni Etna po učinkovitosti nije bila ravna. Mi tada osjećamo njenu bol, njenu patnju, ali i bijes koji ne želi, ali niti može skrivati. Briljantna uloga vrijedna svake pohvale i zato me uopće ne čudi što je za istu bila nominirana za Oscara.

Osim Mirande, treba spomenuti i njenog sina kojeg je odglumio Rupert Graves, te legendarnog Petera Stormarea koji je ovdje u totalno netipičnoj ulozi za njega. Od svih tih sporednih uloga, iako možda na prvi pogled nevažna, ali za osjećanje filma itekako važna, zasigurno je Leslie Caron, a koja u filmu glumi majku Juliette Binoche. Zašto je ona važna? Pa zato što je ona publika. Ona je mi. Ona jedina zna, odnosno osjeća što se događa. Scena u autu kada ona ljubavniku svoje kćeri daje savjet kako bi bilo bolje da se to ne nastavi na takav način, zapravo je savjet koji bismo mu svi mi dali. Ali lako je dijeliti savjete kada nisi u nečijoj tuđoj koži. Jer, zapamtite, neke stvari se ne mogu kontrolirati, koliko god svi mi mislili suprotno.

“Povrijeđeni su ljudi opasni, jer oni znaju kako preživjeti”.

Ovaj citat bi zapravo najbolje mogao opisati film. Ljudi koji su povrijeđeni iz bilo kojeg razloga, te koji su uništeni bilo u onom emotivnim, ili fizičkom smislu, zapravo su jako opasni. Ne opasni samo za sebe, već i za druge. Ali opet, mislim kako u takvim situacijama previše žalimo one druge, a previše kritiziramo one koji su samo na prvi pogled loši. Naravno, nitko ne može opravdavati neke loše postupke, ali opet ne treba gledati na te stvari crno – bijelo, jer je puno složenije od toga.

Strast, ljubav, želja i erotičnog ovog filma koji vode prema tragediji, stvaraju vatru koja ne samo da ne može biti ugašena od strane glavnih protagonista filma, već i od strane nas gledatelja. Jer kad jednom osjetite filmsku “Požudu” , nikad nećete moći prestati žuditi za njom.