Rosemary’s Baby – horor klasik Romana Polanskog

Rosemaryna beba redatelja Romana Polanskog obavezna je lektira ne samo za ljubitelje horor žanra, već i filma općenito. Dok ovo pišem vani lagano pada kiša, što je zapravo savršena atmosfera za dijeljenje dojmova o ovom zbilja posebnom filmu. Iako se Rosemaryna beba definira kao horor, što on žanrovski svakako jest, smatram kako bi ga bilo pogrešno staviti samo u kalup jednog žanra. Film Romana Polanskog savršeno kombinira razne filmske žanrove poput trilera, drame, pa čak i (crne) komedije. Sve to skupa bismo mogli gledati kao majicu na koju ćemo obući jedan fini kaputić, a koji je obojan tamno – sivim psihološko misterioznim bojama. Kombinacija žanrova često bude zamka u koju upadnu mnogi filmovi, posebno oni koji se trude biti pomalo od svega a na kraju ispadnu pomalo od ničega. Rosemaryna beba taj problem vješto izbjegava prije svega zahvaljujući odličnoj režiji Polanskog, ali i izvanrednim glumačkim rolama kako glavnih, tako i sporednih likova.

Da bi se bolje razumio ovaj film smatram kako je jako bitno staviti ga u kontekst vremena, odnosno zamisliti da ga gledamo u doba kada je došao u kina. Za takvo nešto potrebno je poznavati društvene okolnosti koje su pratile premijeru Rosemaryne bebe. Šezdesete godine prošlog stoljeća bile su jako turbulentne, kada dolazi do propitivanja religije kako takve, čak se u filmu nazire kultna naslovnica Time magazina s natpisom – “Je li Bog mrtav?” Sukladno tome dolazi do rađanja sotonizma, a najbolji dokaz za to je i osnivanje Sotonističke crkve 1966. godine od strane Antona LaVeya. Zanimljiva je i godina osnivanja – 1966., i to iz perspektive razdoblja u kojem se događa radnja filma (krajem ’65. god).To znači da se rođenje Rosemaryne bebe događa upravo u ’66. godini, onoj istoj kada je osnovana Sotonistička crkva. Slučajnost? Ne bih baš rekao. Međutim, bilo bi pogrešno misliti kako ovaj film slavi sotonizam, kao što većina ljudi misli. Upravo suprotno, ovaj film nije samo kritika sotonizma, već društva tog vremena općenito. Sama činjenica da su sotonisti u filmu antagonisti priče dovoljno govori o tome kakav je pogled imao Polanski prema njima.

Kroz likove u filmu redatelj na jako pametan način kritizira, baš kako rekoh, i ostale aspekte društva. Uzmimo samo za primjer glavni muški lik. Nije li on idealan primjer za sve one persone koje će učiniti sve da bi uspjeli u svijetu showbiza, pa čak i pod cijenu žrtvovanja voljene osobe. To kao posljedicu ima, ili barem želi imati, uspon pojedinca na društvenoj ljestvici.  Nije li to savršen prikaz svakodnevnice današnjeg društva? Isto tako, položaj žena i način na koji ih društvo doživljava, također je tema kojom se neposredno bavi ovaj film. Da su normalne okolnosti, rekli bismo kako je ta tema stvar prošlosti, pogotovo što je film snimljen prije više od pola stoljeća. No, je li to baš tako? Postoji puno razloga zašto se Rosemaryna beba smatra kultnim klasikom. Prije svega radi toga što je to film koji je bio i ostao ispred svog vremena. Osim što je utjecao na horor žanr, jednako tako je iz današnje perspektive jako dobro ostario. Kad gledate film nakon toliko godina, vi i dalje imate taj osjećaj straha i jeze, ponajviše zato što se društvo koje je bilo kritizirano kroz film i nije puno promijenilo. Realnost priče je zapravo najveći vrag ovog filma. Kada pričamo o utjecaju, onda je gotovo pa nemoguće nabrojiti bilo koji horor film nakon Rosemaryne bebe, a da u sebi nema barem nešto od ovog klasika Romana Polanskog. Najbolji primjer za tako nešto su filmovi “The Exorcist” i “The Omen”, a koji doslovno dišu sličnu atmosferu kao “Rosemaryna beba”. Ako kojim slučajem za vikend planirate neki horor maraton, gledanje ova tri filma zaredom savršen su izbor za vas.

Najnapetija stvar kod Rosemaryne bebe je to što je hororom ne čini ono što dolazi nakon, već ono što se događa prije. Polanski tako polako stvara napetu atmosferu filma, što ga čini savršenim graditeljem. On zna da se neboder ne može napraviti od zadnjeg kata, već od temelja. Problem za gledatelja nalazi se u tome što su Romanovi neboderi jako visoki, pa je samim tim i stvaranje tenzije veće. Staranje napete atmosfere kroz cijeli film metaforički je najbolje prikazano upravo kroz trudnoću glavne protagonistice. Trudnoća je stanje u kojem žena nema punu kontrolu, već se nada da će sve biti u redu. Ona je zapravo tada najranjivija, jer ne misli samo na sebe, već i na dobrobit djeteta. Gubljenje kontrole u takvoj situaciji može biti posebno traumatično, a što smo mogli vidjeti upravo kroz lik Rosemary.

Spomenuo sam realnost priče, odnosno dojam kako je realnost filma zapravo ta koja film čini jezivim. U čemu se ta realnost prikazuje? Prije svega u urbanom načinu života u kojem se svi možemo prepoznati. Stres i intimnost sa strancima doslovno je neizbježna u takvim uvjetima. Ti stranci mogu biti bilo tko, mi to ne znamo. Isto tako, sama činjenica da se radnja filma ne događa negdje u nekoj zabiti, već u velikom gradu dovoljan je horor sam po sebi. Isto tako, film nas uči da pravi horor ne dolazi od nečeg nadnaravnog, već iz onog što živimo. On je tu, prisutan. Često za simbol vraga vežemo nešto ružno i odvratno, ali nije li zapravo taj simbol sve suprotno od toga. Vrag kao simbol nečeg negativnog često dolazi u obliku nasmijanog lica, prijateljskog osmijeha i dobroćudnog lika i djela. To je zapravo njegova najveća prednost, a samo to saznanje najveća jeza.

Rosemaryna beba je savršen prikaz horor realizma, a koji je izražen načinom na koji je Polanski ispričao priču snimljenu po knjizi Ire Levina. Inače, kad sam već spomenuo knjigu, moram reći kako je ovaj film najbolja adaptacija bilo koje knjige ikad. Film doslovno prati knjigu u svaki zarez, tako da nije da se ne može uspješno adaptirati knjiga u film. Rosemaryna beba je najbolji dokaz za tako nešto. Horor realizam se najviše očituje kroz vizualno pričanje priče. Kada kažem vizualno pričanje priče onda tu ne mislim na vizualne efekte, već gradnju atmosfere kroz studiju likova, odnosno savršen prikaz njihovih psiholoških stanja. Na taj način nas ne straši ono što trenutno gledamo, već ono što će se dogoditi. To je zapravo paradoks, jer upravo ono što se događa i stvara taj osjećaj jeze, samo što mi toga tada nismo svjesni. Tu do izražaja dolazi nevjerojatna kinematografija Williama Frakera. Dugi kadrovi filma daju osjećaj kako se realnost nastavlja, rezova ima jako malo, što taj dojam još više produbljuje.

Mnogi Rosemarynu bebu svrstavaju u trilogiju zajedno s druga sva filma Romana Polanskog – Repulsion i Tenant. Sličnosti između tih filmova se ocrtavaju u vidu osamljenosti pojedinca u napućenim gradovima, što dovodi do stvaranja paranoje koja može biti rezultat mašte i(li) zbilje. Rosemaryna beba je prije svega hrabar film, ponajviše zato što progovara o temama koje su tada bile tabu. Nevjerojatno je da i toliko godina nakon, on i dalje izgleda moćno, uz malo horor klišeja kojima smo danas bombardirani. Najveći horor ovog filma je taj što imate osjećaj kao da horor ne postoji. To vas tjera da doslovno ne skidate oči s njega, odnosno da konstantno budete na rubu sjedala, te da jednako tako postavljate pitanja sami sebi što bi se moglo iduće dogoditi.

Iskreno, ne znam točno koliko sam puta gledao ovaj film, ali znam da sam ga doživio sasvim drugačije na najnovije gledanje. U čemu je najočitija ta moja promjena? Naime, film prikazuje mladi par koji želi započeti zajednički život tražeći stan u kojem će živjeti, baš kao i osjet pravog vremena za stvaranje obitelji. Mislim kako se velika većina parova može s ovim poistovjetiti. I tu nastaje horor – saznanje da vam bilo tko – susjed, prijatelj ili neko drugo (ne)poznato lice, a koje vam se predstavlja kao prijateljsko, može zapravo biti najveći neprijatelj. To je ta realnost ovog horora koja je najveći horor od svega. Polanski je itekako svjestan da će gledatelja upravo ta realnost najviše uplašiti, pa tako kroz glazbu, priču i kinematografiju stvara jednu savršenu cjelinu.

Kada stvari u filmu zvuče jezovito, one tako i izgledaju. Kada zvuče sretno i sa puno nade, one jednako tako i izgledaju. Na taj način mi vizualno osjećamo ton filma. Polanski je s ovim filmom, ako mene pitate, stvorio neki posebni podžanr koji ne mogu u cijelosti definirati. Znam samo da ga osjećam i danas na svako novo gledanje, pogotovo u prisutnosti dojma kako se najveći horor ne nalazi u onome što vidimo, već u onome što zamišljamo da bi se moglo dogoditi. Ideja da budeš izoliran od svega, manipuliran i kontroliran, strašnije je od bilo kojeg zla. Ovo zadnje je još strašnije jer zvuči tako prokleto poznato. Polanski je sve to mudro sakrio kroz okultnost priče, a koja je zapravo samo kaput koji sakriva njenu realističnost.

Sada dolazimo do glavnih aktera ove priče Rosemary i Guya, likove koje su genijalno portretirali Mia Farrow i John Casavetes. Kao što sam već prije spomenuo, njih dvoje su likovi s kojima se mnogi mladi parovi mogu poistovjetiti. Stvaranje zajedničke budućnosti je nešto što svi prolazimo u jednom životnom periodu i toga je Polanski bio itekako svjestan. Na taj način smo mi odmah povezani sa likovima, što je i bio redateljev cilj. Rosemary je jako bitan lik za razumijevanje filma, ne samo zato što ima glavnu ulogu u filmu, već zato što mi i gledamo film kroz njene oči, a kada ne gledamo kroz nju onda gledamo u nju. U bilo kojoj varijanti, ona je centar svega. Od samog početka filma Rosemary je prikazana kroz vesele boje koje ocrtavaju njenu nevinost i čistoću. Ona je poput zaigrane djevojčice koja uživa u običnim stvarima, što je čini neizmjerno sretnom. Prikaz Rosemary u jednoj prekrasnoj paleti boja najbolje je ocrtano kroz stan u kojem živi. On je koloričan, svijetao i pun nade.  Međutim, kako priča ide svojim tijekom, tako i mi, baš kao i Rosemary, osjećamo kako nešto nije u redu. Tada dolazi do rađanja paranoje koja nas ne pušta tijekom cijelog gledanja filma. Mi se u tom trenutku počinjemo pitati da li je Rosemary zaista luda ili je to nešto što redatelj želi da vjerujemo. Izostanak nadnaravnog, koji se može osjetiti samo na kraju filma, dovoljno govori o tome koliko je stil režije utjecao na naše promišljanje. Upravo zbog tog nedostatka nadnaravnog, a prisustva realnog, mi i sami budemo zbunjeni pitanjima što je stvarnost, a što san.

Rosemary pokušava stvoriti dom, i zapravo u samom početku filma mi vidimo jedino nju kako se trudi i radi, jer je uvijek zaposlena. Tom lažnom prividnošću mi zaista pomislimo kako je ona glavna, ali nas realnost udari jednakom žestinom kao i nju samu. Tek tada shvaćamo da unatoč svemu tome, kontrolu nad njom ima njen suprug. Ona se zatim postepeno otuđuje od svega, ali ne svojom krivicom. Stvaranje doma za nju postaje nemoguća misija, ponajviše radi stalnih uljeza kojima postaje okružena. Na taj način ona gubi kontrolu nad svojim identitetom, a privatnost koju je imala postaje stvar prošlosti. Mi tada osjećamo njenu bol, u ovim vremenima možda više nego ikada. Polanski tu kontrolu prikazuje kroz društvo, stan, ali i samo ljudsko tijelo. Kroz sva tri faktora, Rosemary polako ali sigurno gubi svoj identitet.

Kriza identiteta najbolje je vidljiva kroz ton filma, a koji od početnog ushita prelazi u ton boli i patnje. Paranoja počinje obuzimati njen život. Saznanje da je trudna tu paranoju još više povećava, pogotovo što ni sama ne zna kome može vjerovati. Strah od gubitka djeteta postaje dio njenog razmišljanja jer ona osjeća kako nešto nije u redu, ali to ne vidi. I to je ono što i nas čini uznemirenima, jer bismo joj htjeli pomoći ali ni sami ne znamo kako. Ona tada, zajedno s nama, dolazi do jedne jako ružne spoznaje – biti sam nije nešto najstrašnije što ti se može dogoditi, već saznanje kako nikome ne možeš vjerovati onda kada ti je to najpotrebnije. Kako je priča ispričana iz njene perspektive, tako i mi znamo što ona osjeća prema drugim likovima. Tu također dolazimo do pričanja vizualima, jer njen pogled prema osobi koja bi joj trebala biti najbliža prikazan je kroz simbol poluotvorenih vrata iza kojih se likovi nalaze. Oni se na taj način kriju, a to polako shvaća i Rosemary.

Likovi Romana Polanskog u većini slučajeva su usamljeni, stavljeni na milost i nemilost nečemu što ne mogu kontrolirati. U tom smislu ni Rosemary nije iznimka. Rosemary tako postaje osoba puna boli, dok je trudnoća čini posebno ranjivom. Čak i kada traži sigurno mjesto za svoje dijete, ona i dalje biva izmanipulirana. Ona na taj način postaje simbol društva, jer iako misli da radi nešto dobro, to dobro nju boli i čini slabom. Polanski tada kroz miješanje sna i jave stvara i kod nas kombinaciju frustracije i halucinacije. Scena “sna” za koji ne znamo je li san ili java, povećava prikaz širom zatvoreno – otvorenih očiju kod Rosemary. Kroz riječi u snu: “siđi malo dolje”, dolazimo do simbola pakla, što stvara halucinacije ne samo kod Rosemary nego i kod nas samih. Zvuk filma ima dosta jaku ulogu u tim trenucima jer on je neugodan, što savršeno pristaje uz rast napetosti i samu radnju filma. Rosemary gubi dio svog identiteta što je jasno vidljivo kroz njenu fizičku promjenu. Promjena frizure, ali i mijenjanje tonova samog filma najbolje se ocrtava kroz vizualnost same Rosemary. Ali iako se to može činiti kao nešto negativno, to je zapravo imalo pozitivan efekt na nju. Ona tada krši pravila koja su joj nametnuta i na taj način se suprotstavlja svima koji joj brane neke naoko obične stvari, poput čitanja knjige ili kontroliranju da radi nešto što više ne želi.

Rosemary na početku uživa u novom životu, nesvjesna onoga što njen muž zaista jest. Tek kasnije ona toga počinje biti svjesna, što i stvara bunt u njoj samoj. Kritika društva koju sam spomenuo ocrtana je kroz pogled na sam Rosemaryn lik. Scena u kojoj se njen muž šali na račun silovanja, misleći da tako nešto uopće ne treba skrivati ,zastrašujuća je sama po sebi. Polanski portretira na taj način i društvo današnjice. Jer svjedoci smo raznih slučajeva gdje cure budu brutalno premlaćene i zlostavljane, a da njihovi počinitelji uopće ne budu primjereno kažnjeni. Ironično, ali kroz silovanje Polanski je portretirao i svoju sadašnju situaciju u kojoj se nalazi. Štoviše, same žrtve budu stigmatizirane, te se preispitivaju da li su one te koje su krive za ono što im se dogodilo. Rosemary to radi na isti način, ali srećom shvaća da se tome treba oduprijeti bez obzira na krajnji ishod. Rosemaryno putovanje je jako bitno, posebno iz kuta gledanja prema sotonizmu, a što je jasno vidljivo u samoj završnici kada film prelazi u crnu komediju čime Polanski želi pokazati svu apsurdnost samog kulta.

John Cassavetes u ulozi Guya savršen je primjer lika koji će učiniti sve da bi došao do cilja, i to je jasno vidljivo kroz njegov odnos prema Rosemary. Nije slučajno da on glumi glumca u filmu, jer on i Rosemary gleda kao da je njegova publika. Njihov odnos ne treba gledat riječima, već samo kroz ono vizualno. Sve je iz toga vidljivo, slika je u njihovom slučaju riječ. On je u početku šarmantan i vi vrlo lako možete povjerovati zašto se Rosemary zaljubila u njega. S druge strane, on postaje dovoljno jeziv tako da i kasnije možemo razumijeti njen pogled prema njemu. Farrow i John su zaista briljantni u svojim ulogama, te upravo zbog njihove izvedbe film tako moćno djeluje na gledatelja.

Kada je riječ o sporednim likovima onda je tu neizostavna Ruth Gordon, a koja je ulozi Minnie Castavet genijalna. Način na koji govori, jede i (iz)gleda – sve to stvara ekscentričnog njenog lika, pogotovo kada maske padnu. Kontrast njene uloge je najbolja slika samog filma. Ona je na izgled topla, srdačna i simpatična starica za koju nikad ne biste pomislili da bi mogla mrava zgaziti. Slično kao i za njenog muža Roman koji je također upečatljiv kao šarmantni stari zlikovac. Oni su idealan prikaz apsurda užasa koji se miješa s crnom komedijom, kao savršena slika zla koji uvijek viri iza zavjesa. To zlo se i prikazuje kroz prijateljske osmijehe i to je ono što izaziva jezu kod gledatelja. Ruth je za ovu ulogu sasvim zasluženo nagrađena i Oscarom u kategoriji najbolje sporedne ženske uloge. Uloge Romana i Minnie u kombinaciji s onima Rosemary i Guya, zapravo oslikava i sam ton filma, odnosno njegov kontrast. Tako s jedne strane imate mladost i nevinost, a s druge prikriveno zlo. Jednako kao što je i svijetli novi apartman Rosemary i Guya u suštoj suprotnosti s mračnim i starinskim Minnie i Romana. Zapravo, cijeli film je u tom crno – bijelom prikazu. Staro i novo. Dobro i zlo. Osjećaj usamljenosti u napućenom gradu. Svjetlo koje na kraju postaje tama.

Glazbu filma sam već spomenuo kao jako bitan dio filma, a sada ću navesti i ime stvaratelja te magične glazbe – Krzysztof Komeda. Od samog uvoda filma mi smo hipnotizirani tim magičnim taktovima. Ta opsjednutost ne prestaje sve do kraja, što jasno pokazuje koliku moć djelovanja ima na nas gledatelje. U svakom slučaju, radi se o glazbi koja se s razlogom može smatrati jednom od najboljih filmskih skladbi ikad. Rosemaryna beba je film koji se najkraće može opisati kao otkucaj sata. Nema tu krvi, nema jump scareova, već samo čista realnost života koja diše jezu i napetost. Pulsirajuće anksiozno srce filma svakako je Mia Farrow koja je kroz lik Rosemary ostvarila ulogu karijere. Njen lik, baš kao i sam film uvlači vam se pod kožu, te na taj način postaje dio vas. Kraj filma je možda najupečatljiviji u povijesti. Tada dolazimo do potvrde kako najveći strah ne dolazi od onoga što vidimo, već onoga što osjećamo da je prisutno. Često me ljudi znaju pitati koji mi je najdraži i(li) najbolji film svih vremena. Iako je to pitanje nezahvalno za bilo kojeg filmofila, pogotovo što odgovor najčešće ovisi o raspoloženju trenutka, nema nikakve dvojbe kako bi stvaranje jedne takve “best of” liste definitivno (po)rodilo  upravo Rosemarynu bebu, vječni horor klasik Romana Polanskog.