Sa svojim trećim filmom u redateljskoj karijeri, katalonska se autorica Carla Simon nastavlja baviti vrlo osobnim, polu autobiografskim pričama uz iznimno realističan i intiman stil. Nakon prva dva filma, „Ljeto 1993.“ u kojem je istraživala teme pripadanja, tuge iz djetinjstva i traume te „Alcarras“ iz 2022. godine u kojem je prikazala obitelj koja se pokušava oduprijeti modernom životu u ruralnoj Kataloniji – redateljica Simon u svom najnovijem filmu obrađuje vlastiti život nakon smrti svojih roditelja. Osebujna drama premijerno je prikazana na festivalu u Cannesu prošle godine gdje se natjecala u službenoj konkurenciji za nagradu Zlatna palma, a svoj je put vrlo uspješno nastavila i na ostalim međunarodnim festivalima diljem svijeta.
Film se očito dojmio domaću kritiku i publiku, jer je krajem godine dobio čak šest nominacija za prestižnu španjolsku nagradu Goya, najcjenjeniju filmsku nagradu u Španjolskoj, među ostalima i u kategorijama za najbolju režiju i adaptirani scenarij čija je autorica također Carla Simon. Pored toga film je zaradio i pet nominacija Udruženja filmskih scenarista Španjolske uključujući također kategorije režije i adaptiranog scenarija. Film je temeljen na pismima Neus Pipó, majke Carle Simon koja je 1993. godine umrla od AIDS-a kad je Carli bilo šest godina. Redateljica se njezinim pismima već bavila u svojoj karijeri i to 2016. godine kad je snimila kratki film Lagune“ koji je temeljen upravo na majčinim ostavljenim pismima. Puno desetljeće kasnije, kad je postala etabliranom katalonskom filmašicom nove generacije, Simon se odlučila vratiti pismima kako bi istovremeno snimila prekrasnu poetičnu ljubavnu priču, ali i saznala tko su bili članovi obitelji koje do tog trenutka nije poznavala. Nakon svjetske premijere u službenoj konkurenciji Cannesa što predstavlja možda i najvažniju odskočnu dasku za nezavisni art film u svijetu, drama “Romeria” nova je potvrda vrhunskog umjetničkog talenta kojeg Carla Simon očito posjeduje te puno zreliji i hrabriji film od njezina prva dva striktno realistična uratka.
Kao što je i izjavila u jednom intervjuu, Carla Simon snimila je film kako bi pokušala razumjeti svoje roditelje izvan njihove uloge roditeljstva, a bez kojih je ostala u vrlo ranoj fazi djetinjstva i kojih se danas sjeća tek u slikama. Osamnaestogodišnja Marina koja je još kao dijete ostala siroče mora otputovati na španjolsku obalu Atlantskog oceana kako bi od bake i djeda s očeve strane koje nikad nije upoznala dobila potpis za školsku stipendiju. Tijekom boravka na obali ona upoznaje niz tetki, ujaka i rođaka, nesigurna u to hoće li ju oni u konačnici prihvatiti ili odbiti. Budeći davno zakopane emocije, oživljavajući nježnost i otkrivajući neizrečene rane vezane uz prošlost, Marina slaže fragmentirane i često kontradiktorne uspomene na roditelje kojih se jedva sjeća.
Redateljica Carla Simon učestalo je govorila o tome koliko je sretna što dolazi iz velike obitelji prepune raznih priča koje su postale glavnim izvorom njezine inspiracije. Otac joj je umro kad su joj bile tri godine, a imala je tek šest godina kad je ostala bez majke. Oboje roditelja preminuli su od AIDS-a, a posljednji put kad je vidjela obitelj s očeve strane bilo je na majčinom sprovodu nakon čega su izgubili kontakt. Godinama kasnije za potrebe upisa na fakultet trebala je smrtne listove roditelja zbog čega je kontaktirala djeda i baku. Iz svega toga vidljivo je koliko je ovo duboko osoban film za Carlu Simon, praktički autobiografska priča o njezinom životu: „Kad mi je bilo osamnaest godina, otišla sam na put kako bih upoznala obitelj s očeve strane te otkrila priču o svojim roditeljima. Moji su roditelji bili vrlo mladi tijekom španjolske tranzicije na demokraciju u osamdesetim godinama; to je bilo vrijeme velike slobode i eksperimentiranja kad su se mnogi mladi ljudi odlučiti osloboditi naslijeđenih vrijednosti dubokog Katolicizma i konzervativizma“, u jednom je intervjuu izjavila redateljica i nastavila: „Međutim, to dugo očekivano razdoblje slobode danas poznato pod nazivom ‘La Movida’ također je sa sobom donijelo i heroinsku krizu koja je Španjolsku vrlo brzo učinila zemljom u kojoj ljudi vrlo učestalo podliježu smrti uslijed komplikacija od AIDS-a. Ipak, njihove su priče gotovo uvijek bile utišavane, za njih se rijetko čulo.
Film Romeria je djelo o sjećanjima, o neuhvatljivim obiteljskim trenucima koje možda nikada nećemo u potpunosti razumjeti. Pokušala sam rekonstruirati priču svojih roditelja kroz sjećanje na svoju obitelj te onih koji su ih poznavali, ali nisam uspjela. Fragmentirana priroda sjećanja igra ulogu, ali glavna prepreka je stigma koja okružuje AIDS, a koja ta sjećanja zamagljuje“, pokušala je objasniti scenaristica i redateljica Simon. Zanimljivo je i napomenuti da je mladoj glumici Lluciji Garciji nastup upravo u ovom filmu označio njezin glumački debi. Priča filma pokušava otkriti nasljeđe zaboravljene generacije koja je trpjela posljedice heroinske ovisnosti i pojavu novog virusa. Kako je redateljica Simon istaknula, riječ je o dijelu španjolske povijesti koji zaslužuje biti nanovo razotkriven: „Frustrirana nemogućnošću otkrivanja kompletne povijesti svojih roditelja, posvetila sam se stvaranju sjećanja koja su mi nedostajala. Možemo li uopće kreirati vlastita sjećanja kad ona zapravo ne postoje? Vjerujem da možemo i moramo etablirati zdravije odnose s našom prošlošću kako bismo uobličili svoj identitet“, ističe redateljica Simon. Film u domaća kina stiže od četvrtka, 30. travnja.
Tekst objavljen u suradnji s MCF Hrvatska
