Proganjanje – jeza psihološkog horora

Svatko tko je barem jednom posjetio Festival mediteranskog filma zasigurno je primijetio rečenice na velikom platnu koje se vrte uoči početka filmova, a koje se vežu uz sam festival. “Ima li šta veselo?”, jedna je od tih festivalskih fraza i jedno od češće postavljenih pitanja. Kao netko tko obožava sve žanrove, ali jedan malo više od ostalih (horor), preporuka organizatorima da se ubuduće vrti naslov s pitanjem “Ima li koji dobar horor?” Pamtim svoju prvu recenziju koju sam napisao za ovaj portal s Festivala mediteranskog filma. Bio je tu upravo španjolski horror “Cerdita”, redateljice Carlote Perede.https://kinoljubac.com/europski-filmovi-recenzije/piggy-recenzija-filma/. Horori na ovom festivalu nažalost nisu baš zastupljeni u velikoj mjeri, ali kada se pojave na programu, kao što je to bio slučaj ove godine sa španjolskim filmom “Proganjanje”, onda ne razočaraju ljubitelje žanra.

Kad sam pročitao opis radnje filma moram priznati kako nisam previše očekivao, pa sam baš zato zadovoljan što sam od samog uvoda osjetio kako bi me film mogao baš ugodno iznenaditi. Otvaranje filma, kroz upečatljivu, vizualnu i glazbenu stroboskopsku sekvencu, a koja postaje svakim novim kadrom sve snažnija i moćnija, ovaj dugometražni debitantski film Pedra Martina-Calera odvukao me na jedan psihodeličan način u svijet tri glavna lika u kojem pratimo Andreu, Marie i Camile. Njihove se osobne priče odvijaju u različitim periodima, ali ih sve zajedno ujedinjuje zajednička prijetnja “mistične utvare”. Upravo tih početnih nekoliko minuta zapravo i postavlja ton žanrovskog filma, u kojem osim horora, trilera i misterije imamo očite filmske reference, prvenstveno kroz glavni ženski lik, i to na “Posjedovanje” Zulaswskog, Antonionijev “Blow Up” pa sve do Lynchove “Izgubljenje ceste” ili vizualno “Plavog baršuna”, te na koncu “It Follows” koji će vam, vjerujem, prvo pasti na pamet. Te se posvete najviše osjete kroz slike koje pratimo, bez previse dijaloga, ali i koncepta same radnje koja najviše diše neku vrstu nepovjerenja prema glavnim protagonistima i svemu onome što im se događa.

Radnja filma, kako sam već prije napomenuo, odvija se u različitim periodima, i to u razmaku od dvadeset godina, od Španjolske pa sve do Argentine. U početku upoznajemo studenticu Andreu (Ester Exposito) koja polako s odmakom vremena postaje sve izoliranija od društva, posebice nakon što sazna neke bitne detalje iz svog života. Uz to osjećaj kako je netko prati, dok istovremeno čuje duboke ženske jecaje dok sluša glazbu ili priča mobitelom, dodatno utječe na njenu psihu i način komuniciranja s ljudima. Dvadeset godina radnije, studentica filma Camila (Malena Villa), pokušava snimiti svoj prvi kratkometražni filmski projekt. Dok snima film slučajnu joj u kadar upadne misteriozna Marie (Mathilde Olivier), a s kojom Camila doslovno postane opsjednuta. No, Camila nije jedina osoba koja prati Marie. Realnost u pripovijedanju i doživljaju priče svakako pojačavaju detalji, od videokamere, mobitela, odnosno samog razvoja tehnologije tijekom perioda vremena koji pratimo.

Životne teme poput smrti, patnje, ali i života općenito, kao da opsjedaju ili da se prigodno izrazim proganjaju gledatelja tijekom filma, jednako kao i same protagoniste. Sve tri djevojke, osim zajedničke prijetnje, povezuje i potraga za vlastitim identitetom. Taj je proces zanimljivo pratiti u kontekstu vremena koje je možda prolazno, ali gledajući pojedinca, odnosno utjecaj koji na njega ima obitelj i društvo u cjelini stječe se dojam kako se malo toga promijenilo. Raspad identiteta može biti razoran ako ne postoji podrška od onih od kojih podršku najviše očekujete, pa se zato kroz sve likove u filmu najviše može i osjetiti ranjivost karaktera, što ih u metaforičkom smislu (o)stavlja kao idealnu metu, i to ne samo za “misteriozne utvare”.

Ono što mi se svidjelo najviše u filmu svakako je pristup u kojem mi kao gledatelji osjećamo opasnost kroz kadrove, što nam istovremeno stvara osjećaj uz koji se možemo, trebamo i želimo zbližiti s likovima. Također, zanimljivo je bilo gledati i lokacije na kojima se odvija radnja filma. Ta povezanost s prostorom očitava se kroz dobro poznate lokacije, od fakulteta, knjižnica, pa sve do predgrađa. Od trenutka kad se pojavi mistični lik, svaki od tih prostora na neki način stvara I određenu prijetnju za protagonistice. Svakako treba pohvaliti i izostanak “jump scare” scena, toliko tipičnih za horore. Umjesto toga, redatelj osjećaj straha stvara kroz misteriju, i to kroz glumce i kadrove, kao da gledamo horor film u horor životu. Vizualna naracija savršeno pristaje uz atmosferu i radnju, i dok postavljamo sami sebi pitanja tijekom gledanja istovremeno slažemo sve dijelove slagalice koje u samom finišu sjedaju na svoje mjesto.

Kao ljubitelj horror žanra drago mi je vidjeti film koji se ne oslanja na grotesku, već na opasnostima koje su za svakog čovjeka najgore, onima koje ne vide, odnosno koji vrebaju u pozadini. Kako živimo u doba društvenih mreža svakodnevno koristimo mobitele, bilo kroz poruke, statuse ili videopozive. “Proganjanje” je u tom pogledu film koji stvara užas modernog horora gdje tehnologija istovremeno postaje blagoslov i prokletstvo. Posebno su dojmljive scene i kadrovi u kojima gledamo glavnu protagonisticu dok se snima mobitelom uočavajući detalje s nama, a što ih i čini posebno jezivim. Naravno, ideja o radnji gdje osoba gleda smrt preko ekrana, bez mogućnosti da joj pomogne, nije ništa novo i drugačije, no unatoč tome ovaj film uspijeva ostaviti upečatljiv dojam i trenutke iznenađenja.

Glazba kao podloga jako je bitna za svaki film, a posebice kada je riječ o hororima. Ovdje ton glazbe svira jezivi ritam jecajućih ženskih glasova. Svi likovi koji se progone su žene. Tri glavne glumice, izvrsna Ester Expósito, Malena Villa i Mathilde Ollivier, na jednako su uvjerljiv način iznijele svoje strahove s kojima, nažalost, može suosjećati svaka žena. Poput primjerice mogućnosti da se iza nje kreću nečujni koraci prilikom povratka kući. Taj iskonski strah ostaje stalan, bez obzira na tehnološki napredak. Film tako postaje suptilan, maštoviti, kreativni teror koji ne izaziva gađenje već izaziva jezu. Atmosfera je svakako najveća prednost filma, no bez obzira na suptilnost na površinu filma povremeno iskoči određena doza brutalnosti, čime pretvara ljudsku priču u pravu noćnu moru.

Ono što ne vidimo ali osjećamo teško možemo objasniti. I baš zbog toga mi je velika prednost što redatelj, sa scenaristicom Isabel Pena, uopće nema potrebu za bilo kakvim otkrivanjem neke pozadinske priče. Mislim kako bi to samo umanjilo osjećaj jeze. Taj se osjećaj, osim prisustva neobjašnjivog, stvara u filmu kroz osjećaj šoka i upotrebnom zvuka, a što snažno utječe na nas kao gledatelje. Redatelj drži opasnost istovremeno daleko i blizu nas, i to kroz tri priče od kojih je svaka ispričana na različite načine tako da film ni u jednom trenutku nije monoton. Iako bi možda čak bio snažniji i koncizniji da je desetak minuta kraći, to su ipak sitne zamjerke, film uspijeva u stvaranju i bildanju napetosti jeze, sve do samog klimaksa koji uistinu ostavlja bez daha.

“Proganjanje” je film koji me ugodno iznenadio i za koji se nadam kako će osvojiti barem jednu nagradu na ovogodišnjem Festivalu mediteranskog filma. To apsolutno zaslužuje jer je riječ o psihološkom horror trileru koji briše klišeje vezane uz žanr i koji će vas, sasvim prigodno, proganjati dugo nakon odjavne špice.