Cerdita – lice i naličje bullyinga

Da ne postoji ljepši osjećaj od otkrivanja nečeg novog i drugačijeg, bilo da se radi o ljudima ili nekoj vrsti umjetnosti, najbolje dokazuje upravo moje iskustvo sinoćnjeg gledanja filma “Cerdita”, redateljice Carlote Perede. Debitantski film ove talentirane filmašice svoju je premijeru imao na prestižnom Sundance film festivalu, što dovoljno govori o njegovoj kvaliteti. Uoči samog gledanja filma, obavio sam malu domaću zadaću te sam se upoznao s redateljičinim prethodnim filmovima, mahom kratkišima u kojima je itekako pokazala skriveni potencijal koji je izašao na površinu upravo s ovim njenim dugometražnim prvijencom. Jedan od tih kratkih filmova, također pod naslovom “Cerdita”, činio se kao savršena predigra prije odlaska u kino. Ništa čudno, obzirom da je iz te priče, višestruko nagrađivane i hvaljene, upravo i nastao dugometražni film.

U samom početku filma upoznajemo glavni lik, teenagericu Saru, koja je ujedno pokretač cijele priče, i to u maestralnoj izvedbi glumice Laure Galan. Njena društvena anksioznost vidljiva je od prvog kadra, ali ne kroz nekakav dijalog, več isključivo kroz vizualni prikaz njenog lica. Dok gledamo Saru kako žvače vlastitu kosu, zapravo se samo pripremamo na sav onaj horor koji ona već osjeća i živi, ali kojeg mi, ne samo kao gledatelji već i kao društvo u cjelini, uopće nismo svjesni. Njen bijeg od stvarnosti je glazba, ali koja, ma koliko god glasna bila, nije dovoljna za suočavanje sa surovom realnošću.

Kako se sve više upoznajemo sa Sarom, to nam sve više postaje jasnije kako je redateljica pristupila njenom liku, odnosno problematici vršnjačkog nasilja, puno drugačije nego što smo to navikli gledati, posebice u američkim filmovima. Naravno, ne u potpunosti drugačijeg, ali nekako sam stekao dojam kako te sličnosti nisu prikazane površno, već na puno životniji način. Biti teenager, posebice u današnjem vremenu društvenih mreža, uistinu može i jeste pravi horor. Istraživanje vlastitog tijela u toj dobi jače je nego ikada, tako da i ako niste žrtva bullyinga od strane vršnjaka, često u tom svom neprihvaćanju i nezadovoljstu onoga što vidite u zrcalu možete nesvjesno i sami stvoriti taj osobni psihološki horor. Sara se, nažalost, morala suočiti s oboje, tako da je njen horor puno veći i snažniji.

Nakon što proživi još jedan brutalni fizički i psihički napad, a koji se nastavi od strane slučajnih prolaznika, gdje vidimo Saru u potpunom emotivnom slomu, događa se obrat u kojem će Sara biti ta koja postaje jedina nada spasa za svoje zlostavljačice. U tom trenutku film kreće na jedno ubojito koketiranje s raznim žanrovima, kada od jedne teenagerske drame postaje psihološki triler. Cesta je u tom smislu itekako simbolična, posebice što to koketiranje ne prestaje tijekom cijelog filma. Koketna redateljica itekako zna što radi, jer je konačni klimaks itekako vrijedan prethodnog “udvaranja”, kada film  skrene u horor ulicu, i to u onom krvavo vizualnom smislu. U onom drugom, psihološkom, on je prisutan cijelo vrijeme, tako da je taj njihov “sastanak” i djelovao tako intenzivno na samom kraju.

Cijeli ovaj film gledamo iz Sarine perspektive, i to u tolikoj mjeri da su gotovo svi ostali likovi nebitni. Naglasak je isključivo na Sarinom putovanju, odnosno studiju njenog karaktera i to kroz skidanje nekih normi koje većinom vežemo uz žrtve nasilja. Redateljica tu hrabro pristupa njenom liku i to na način da je ne želi prikazati savršenom jer ljudi većinom žrtvu žele vidjeti i doživjeti kao osobu bez mana, a to je jednostavno kriva percepcija. Naravno, govorimo u onom karakternom smislu, a ne u možebitnom nabijanju krivnje što društvo često zna raditi, što je najbolje oslikano kroz jedan usputni komentar starije gospođe u filmu – “Ona zapravo i jeste debela”. Ili jedan drugi – “ako to pojedeš, sama si kriva za posljedice”. Ne, redateljica njenu nesavršenost prikazuje kroz njene moralne dileme, a koje dolaze do izražaja kada se Sara mora suočiti sa posljedicama svojih odluka. Ona u tom smislu nije ništa drugačija, kao što mnogi imaju perceprciju, već osoba koja je komplicirana u svojoj osobnosti i koja ima u sebi razne bujice emocija, od bijesa, ljutnje, razočaranja, boli, patnje, sreće i tuge, koji su itekako stvarni i realni.

Osveta i krivnja kao da plešu intimnu Sarinu borbu, koja je pojačana uz neku vrstu “plesa” stigmatiziranja okoline prema njoj, uključujući i njenu vlastitu obitelj. Njene traume iz djetinjstva osjećamo u onom psihološkom smislu, koje su itekako vidljive kroz njene facijalne ekspresije, kada riječi i nisu uopće potrebne. Zanimljivo kako redateljica, unatoč svim tim borbama glavnog lika, uspjeva dati gledatelju neku vrstu predaha, i to kroz suptilni humor koji je ponajviše vidljiv kroz lik Sarine majke. Njena obitelj itekako je bitna za Saru, ali bez obzira koliko se majka i čini zaštitnički nastrojena, ona joj ipak ne daje ono što joj je najvažnije – razumijevanje. Upravo je to ono što Sara nalazi u osobi kroz koju će stvoriti istovremeno privrženost, odnosno odnos koji će za nju istovremeno biti samotkrivanje, ali iz kojeg se neće stvoriti zadovoljstvo već još veća frustacija.

Ono što posebno treba naglasiti kada je ovaj film u pitanju, onda je to svakako njegov vizualni dio, a koji se mijenja paralelno sa Sarinom pričom koja je cijelo vrijeme u fokusu. U tom smislu, itekako je pogođeno i godišnje doba same radnje, odnosno vrućina ljeta koja u ovom slučaju simbolozira vrućinu borbe vlastite osobnosti koja peče i udara na najjače. Koliko je zapravo važno to putovanje glavnog lika, najbolje se vidjelo upravo u radu kamere, a koji se prema Sari mijenja kako odmiče sama radnja filma. U početku je ona prikazana kroz svjetle kadrove, koji, paradoksa radi, zapravo simboliziraju izoliranost i klasustrofobiju u kojoj se Sara nalazi. Taj mračni dio dolazi do izražaja u vizualnom smislu tek na kraju putovanja, kada i vizuali događaja kroz posljedice nekih odluka postaju uznemirujući i jednako tako mračni.

Iako ćemo svi mi jednoglasno osuditi svaku vrstu nasilja, nekako mi se čini kako se tom problemu pristupa prilično površno, a ovaj film je upravo to na najbolji način razotkrio, barem u mom slučaju. U tom smislu, moram reći kako sam kameru filma doživio kao osobno razotkrivanje, a koje je postajalo sve jače i snažnije paralelno sa Sarinim putovanjem. I baš kao što ni Sara nije prikazana na isti način na početku i na kraju filma, jednako tako ni ja nisam bio isti uoči i nakon njegovog svršetka. Redateljica Carlota Pereda napravila je zbilja uznemirujući film kojeg je upravo realnost učinila takvim. Realnost, koja je nekima svakodnenica, a nekima zabava. Horor kao žanr uvijek je bio najbolji prikaz društva kao takvog, i zato možemo biti sretni što je takav žanr dobio još jedno pojačanje i to u liku i djelu talentirane Carlote Perede.