“Bilo jednom…”
“Ovo su najljepše riječi koje pamtim iz djetinjstva. Riječi koje sam jedva čekao na kraju dana, kada bi mi otac počeo pričati priču koja je započinjala s tim bajkovitim “Bilo jednom…” Ti trenuci su bili nešto najuzbudljivije ikad. Kad sam ih čuo, znao sam da sam u dobrim rukama. Imao sam priču koja me odvela nekamo drugo, daleko…”
Slušajući Roberta Redforda kako priča o svom djetinjstvu, teško je ne prepoznati sebe, filmofila kojem je svaki film koji je na uvodnoj špici imao Redfordovo prezime rađao uzbuđenje neke nove, drugačije priče. Priče u kojoj je on bio glavni junak i koji mi je otvarao filmska “vrata Oza”, čarobnog svijeta kojeg je uljepšavao svojom pojavom. Ljepotom kojom je ispunjavao prostoriju s plavim očima poput neba nad planinom Timpanogos, mjestu koje je bilo njegovo utočiste, i osmijehom koji je bio vidljiv s nekoliko metara udaljenosti, nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Upravo je zato vijest o njegovoj smrti rastužila mnoge filmofile. Jer Robert je simbol vremena koji polako nestaje, koje se više skoro ne živi, već se samo (o)sjeća.
Kao filmofil koji živi priče svojih filmskih junaka kroz pokretne slike, često se zapitam koliko mi je emotivno pametno povezivanje s njihovim sudbinama, ne samo na ekranu već i izvan njega. No, emocije i pamet nikad nisu bili u savršenom skladu, pa ako već moram birati onda radije biram emocije, pa čak i ako su tužne. Ali nekako mislim kako tuga često dolazi iz sreće jer onda znaš da su svi oni lijepi trenuci bili stvarni i iskreni. Život i film su u tom pogledu slični. Film koji imitira život bio bi nepotpun bez junaka koji ga oblikuju, a Robert Redford je u velikoj mjeri oblikovao moj pojam života upravo kroz junake koje je portretirao.
Kad pomislim na nešto velebno, moćno, snažno, pomislim primjerice na moć prirode. Redford je u tom pogledu bio poput Velebita. Moćan, snažan, neukrotiv, predivan, vrijedan divljenja. Staviti Redforda na najviše vrhove zapravo je kompliment koji dajemo sami sebi jer smo na neki način i mi dio njega, kroz njegove likove i filmove. Osjećamo se kao superjunaci koji možemo na ta dva sata biti što god poželimo. Malo je glumaca koji nam to omogućuju, ali i zbog kojih želimo postati verzija zbog koje ćemo izgledati u svojim očima cool. A gdje ćeš bolje verzije od Redfordove.
Kad biste me pitali kad sam točno zavolio filmove Roberta Redforda, teško da bi vam mogao dati odgovor. Slično kao kad se počnete dopisivati s djevojkom pa onda s vremenom, a da ste to uopće planirali, počnete stvarati jedan divan odnos koji preraste u simpatiju, zaljubljivanje i na koncu, ako ste dovoljno sretni, i ljubav. Putovanje koje ne očekuješ, ali baš zato i jest toliko posebno, samo ako je iskreno. Slična stvar je i s filmovima Roberta Redforda. Za mene ne postoji “taj neki film”, već filmovi uz koje sam osjećao i uz koje sam stvarao svu bujicu emocija, od tuge pa sve do sreće, i koji su me dovele na “filmsku rijeku” zvanu Redford. Poput putovanja u kojem ništa nije bilo savršeno, niti je trebalo biti. Ali baš zato je bilo životno.
Redford je mogao biti što poželi. Osobno volim njegove rane filmove kojima se uvijek rado vraćam, kao što je “Jeremiah Johnson” koji sam prvi put pogledao kao dijete, zamišljajući se u toj ludoj vestern pustolovini. Film koji ima toplinu, bez obzira na prividnu hladnoću, i koji me uvijek ostavi bez daha ljepotom kamere u onoj nepredvidljivoj divljini s hrpom zanimljivih likova. Neću paziti na rječnik, za mene jebeno remek djelo od filma. Što tek reći za “Butch Cassidy i Sundance Kid”. Film u kojem smo svi poželjeli biti Paul Newman tako da s Robertom možemo pljačkati banke te iz prvih redova doživjeti onaj kultni obračun u Boliviji. Obožavao sam i “Tri Kondorova dana”, zavolio takoreći tu vrstu trilera koji te drži na rubu sjedala dok pokušavaš pronaći glavne krivce odgovorne za zločine. I tko još nije htio postati istraživački novinar za vrijeme gledanja filma “Svi predsjednikovi ljudi” kada je s Dustinom Hoffmanom istraživao skandal Watergate.
Jedan od meni najdražih Robertovih filmova definitivno je “Ordinary People”. Film koji je Robertu donio Oscara za najbolju režiju, čime je pokazao svoj talent i iza kamere koji se osjećao u svakom kadru tog dirljivo tužnog filma. Sjećam se kako mi ga je u srednjoj školi preporučio prijatelj i čak mi ga presnimio na VHS. Na tome ću mu vječno biti zahvalan, baš kao i Robertu na filmu koji ostaje vječno u sjećanju. Siguran sam ako jednog dana, zlu ne trebalo, izgubim pamćenje kako sigurno neću izgubiti osjećaj gledanja a koji će mi zauvijek biti urezan u dušu kroz nit tog filma. Bio je i zavodnik s dušom, pa zato nije ni čudo što je mnogima upravo njegova verzija Jaya Gatsbyja najdraža i najemotivnija.
Prirodna kemija koju je na filmskom platnu imao s Paulom Newmanom ponovno ih je spojila u filmu “Žalac”, još jednom kultnom filmu za čiju je ulogu, sitnog prevaranta Johnnyja Hookera, bio nominiran za Oscara. Bila je to jedina glumačka nominacija za Redforda. Krajem sedamdesetih snima još jedan film, “Električni konjanik” koji mi je prvi put priuštio onaj osjećaj povezanost s likovima, u smislu ljudskosti. Vidjeti taj film na početku, kada imate u potpunosti drugačiji pogled nego za vrijeme odjavne špice, zapravo shvatiš koliko film može i jest putovanje s nekoliko stanica učenja života, i sve to uz nezaboravan i upečatljiv soundtrack koji oblikuje note karaktera Redforda i Jane Fonde. Odmah na prijelazu u novo desetljeće, Redford snima film koji se gotovo nikad ne spominje među njegovim najboljim, ali zato je meni posebno drag, tim više što sam veliki obožavatelj odličnih zatvorskih filmova, a “Brubaker” to svakako jest. Dosta je mračan, ali to mu još više daje na težini.
Gledajući Roberta imali ste dojam kao da ima neku nadnaravnu sposobnost, nešto neobjašnjivo, a opet tako magnetski privlačno. U tom pogledu čini se kako mu je film “The Natural” savršeno prirodno legao, baš poput udarca bejzbol palicom. Njegov nadnaravni talent bio je poput sinonima za sve ono što će nam kroz svoju glumu pokazivati kroz naredna desetljeća. Dakako, teško je, ako već pričamo o periodu 80-ih, ne spomenuti film “Out of Africa”. Znam da sam jednom prilikom uhvatio majku kako gleda Roberta zaljubljenije od Meryl Streep. Gotovo sam siguran da joj je netko ponudio da ostavi sve i ode s njim u Keniju kako bi bez razmišljanja prihvatila. I siguran sam da nije bila jedina. Dapače, takav je magnet bio Robert. Nezaustavljiv.
Kad smo već kod “Nemoralnih ponuda”, tko ne pamti kultni film Adriana Lynea koji je zasigurno izazivao brojne rasprave među partnerima. Mada, ako ćemo realno, sama pojava Redfordova lika u tom filmu bila bi dovoljna za mnoge žene da potpišu kapitulaciju. Redford, dakako, nije mirovao ni kada je u pitanju režija. Pamtim film kojeg sam obožavao u osnovnoj školi jer sam u to vrijeme bio opsjednut kvizovima, posebice “Izazovu” čija sam pitanja sastavljao za prijatelje pa bismo ga igrali vikendom kad nije bilo škole. Riječ je o filmu “Quiz Show”, o zloglasnom namještanju kvizova 50-ih kojeg je Redford režirao i koji mu je donio još jednu nominaciju za Oscara.
Redford je uspio svoju pojavnost koja je bila ocrtana šarmom i romantičnom privlačnosti uspio prenijeti i na svoje likove, i to kroz različite žanrove, posebice u 70-ima, najboljem razdoblju ne samo za njegove filmove već i za umjetnost općenito. No s druge strane neke njegove kasnije filmove, poput primjerice “All Is Lost” često navodim kao film koji najbolje dokazuje kolika je bio glumačka gromada. Nije se ustručavao glumiti i u Marvelovim filmovima, primjerice u meni posebno srcu dragom Endgame. Također, neću nikad zaboravit trenutak kad sam u videoteci posudio “Spy Game”. Redford i Brad Pitt u istom filmu, “otac i sin”, i sve pod redateljskom palicom Tonyja Scotta. Bolje nije moglo.
Teško mi je reći jesam li ga više volio kao redatelja ili kao glumca, mada kada bolje razmislim nekako mislim kako je taj izbor totalno nebitan. Volim ga i kao redatelja i kao glumca. Čini se gotovo nestvarnim da Redford nikada nije dobio glumačkog Oscara, no ako bi i tražio opravdanje u nečemu što opravdanja objektivno nema, onda bi ga mogao naći u činjenici kako je Robert bio toliko prirodan u svojim ulogama da je ta prirodnost u potpunosti prikrila njegov talent pa se činilo kao da i ne glumi. Redford nije bio “samo glumac i redatelj”, već puno više od toga, ma koliko god to zvučalo kao floskula. Počasni Oscar koji je dobio 2002. godine čini se kao savršen simbol za sve ono što je učinio za umjetnost, ali i utjecaj koji je imao ne samo na “obične ljude” već i brojne filmaše kojima je promijenio život, i to prvenstveno zahvaljujući osnivanju Sundance Film Festivala gdje su se afirmirali brojni filmaši kroz nezavisni film poput Kevina Smitha, Quentina Tarantina, braće Cohen, Richarda Linklatera, Roberta Rodrigueza…
Dok pišem ovaj tekst, pala mi je na pamet scena iz filma “Babylon”, kada Jean Smart u jednom od najboljih monologa objašnjava Bradu Pittu moć koju glumci imaju na filmu.
“Dijete koje će se roditi za pedeset godina, kada svi mi budemo davno mrtvi, jednog će dana upoznati tvoje filmove, naići će na kadar koji će mu probuditi osjećaj kao da te poznaje. Kao da si mu prijatelj. Budi zahvalan zbog toga. Tvoje vrijeme je možda prošlo, ali ćeš zato na ovaj način živjeti vječno.”
Baš kao što će to biti Robert Redford. I hvala mu na tome.
