Misery – I am your number one fan

“Rob Reiner i Stephen King vam od srca žele Sretan Božić, te najugodnije i sigurne blagdane!”

Ovim riječima gledateljima je predstavljen film Misery koji se, zanimljivosti radi, počeo prikazivati u kinima u isto vrijeme kao i “Home Alone”. Zamislite savršene blagdane te 1990. godine kada ste u kino mogli otići pogledati ta dva filma u jednom danu. Siguran sam da je taj “double feature” bilo iskustvo za pamćenje. Iako će mnogi reći kako im se Home Alone ogadio zahvaljujući brojnim reprizama svake godine, priznajem kako nisam među takvima. Općenito govoreći, koliko god puta gledao meni neke srcu drage filmove, nikad neću doći do tog trenutka kad ću si reći – ok, sad je dosta, ne mogu ih više gledati. Upravo suprotno, guštat ću i uživati u njima na svako novo gledanje.

Jedan od takvih filmova je i Misery, redatelja Rob Reinera s James Caanom i Kathy Bates u glavnim ulogama. Iako su danas adaptacije romana Stephena Kinga popularnije nego ikada, treba reći kako je upravo Misery jedina Kingova filmska ekranizacija koja je dobila Oscara. Pogađate, riječ je o Kathy Bates koja je zlatnog ćelavca dobila u kategoriji najbolje glavne ženske uloge. Nije nikakva tajna kako sam veliki ljubitelj Stephena Kinga i baš mi je drago da je upravo ovaj film, i to odmah prilikom izlaska dobio priznanje kakvo zaslužuje. Očito je kako redatelj Reiner itekako zna prenijeti atmosferu s knjige na film, što je pokazao i prije ekranizacije Misery s još jednim filmom koji je također baziran na Kingovom romanu – Stand by me. Nema što, Reiner i King se vole javno, a najveći pobjednici te ljubavi smo upravo mi gledatelji.

Misery je zaista film/roman koji svakom pravom Kingovcu izaziva trnce po cijelom tijelu na sam njegov spomen. Moram priznati kako ne volim kritike knjigoljubaca, a koji većinom znaju poput papagaja ponavljati kako film nikad ne može biti poput knjige. Ali zašto bi film i trebao biti kao knjiga? Svaki film koji se snimi po knjizi ima samo bazu u samoj priči, znate ono “based on book by”, tako da mislim da bismo svi morali malo stati na loptu kada su takve kritike u pitanju. Misery je isto film koji ne prati u potpunosti sam roman. Dapače, tu su ubačeni neki likovi kojih u romanu uopće nema. I što bismo sad trebali? Reći kako je film loš jer nije isti kao knjiga? Gluposti! Pogotovo zato što su neki od tih sporednih likova toliko cool u filmu, da bi bila prava šteta da ih nema.

Uvod samog filma je briljantan, kadrovi su presavršeni i sasvim prigodni za preslikavanje onoga što nas u filmu čeka. Najviše mi se dopao fokus na kutiju od šibica, odnosno na same šibice. Kako genijalno i moćno! Jer ovaj film i jest poput šibice koja pali vatru koja će nas zapaliti, samo ako ne budemo bili dovoljno oprezni. Tada upoznajemo pisca Paula Shelodna, koji nakon niza romana o Misery, lika koji mu je donio slavu i brojne obožavatelje, odluči napraviti prekretnicu u svojoj karijeri. Koliko mu je značio taj novi roman, najbolje je bilo vidljivo u sceni kada dozivi prometnu nesreću, gdje redatelj fokus stavlja upravo na suvozačevo mjesto na kojem se i nalazi njegov rukopis. Paul u trenucima nesreće rukom štiti taj svoj rad, kao da je dio njega, što dovoljno govori koliko mu je do toga bilo stalo. Na njegovu (ne)sreću, spašava ga medicinska sestra Annie, te ga odvodi u svoju kuću gdje ga “njeguje”.

Na prvi pogled bi se reklo kako je Paul zbilja srećković. Preživio je prometnu i još ga uz to spasi medicinska sestra. Što bi pobogu moglo poći po krivu?! I tu dolazimo do genijalne Kathy Bates. Nevjerojatna je lakoća kroz koju je ona transformirala svoj lik od najljubaznije osobe na svijetu, pa sve do žene od koje biste pobjegli glavom bez obzira. Ta njena mogućnost prelaska iz lika u lik, iz osobnosti u osobnost, zbilja je fascinantna u svakom mogućem smislu. Ali isto tako moram reći kako se ne slažem kako je ovaj film dobar samo i isključivo radi Kathy Bates kao što neki tvrde. Da, ona je genijalna, nema tu nikakve dvojbe, ali ništa lošiji nije ni James Caan, koji je u ovom filmu apsolutno genijalan na svim razinama. Ako bolje razmislite o njegovom liku, zapravo vidite da on glumi dva različita lika. Caan kao pisac, te pisac koji mora glumiti nešto što nije. To se najbolje vidi u scenama kada on sazna u kojoj se gabuli nalazi, pa kad se mora pretvarati, odnosno ići niz dlaku “svojoj najvećoj obožavateljici”.

“I AM YOUR NUMBER ONE FAN.”

Tanka je granica između najvećeg fana, pa sve do najgore noćne more. U to se najbolje uvjerio lik kojeg glumi James Caan. Od početnog oduševljenja, do spoznaje kako ima posla s pravom luđakinjom. On tada igra njenu igru, poštuje njena pravila, jer shvaća kako je to jedini način da se izvuče. Gledajući ovaj film vi morate navijati za njega, barem ja jesam. Najviše zbog činjenice kako je tijekom većine filma upravo ona bila ta koja ima kontrolu. Ona diktira tempo, ona je gazda, ona dominira. Paul je s druge strane nemoćan i on je svjestan toga. Međutim, on ne odustaje, nego se trudi svim silama da mudrom i pametnom igrom, stvari okrene u svoju korist. Kada se to u jednom trenutku filma dogodi, odnosno kada on preuzme kontrolu, onda je to trenutak koji se može opisati kao trica u zadnjoj sekundi košarkaške utakmice, i to od strane ekipe koja je tu istu utakmicu cijelo vrijeme gubila.

Ovaj film je poseban po puno toga.  Pored genijalnog odabira glumaca, još je više bogatiji presavršenim kadrovima. Najviše su mi se svidjeli trenuci kada redatelj stavlja fokus na krupni kadar na lice glavnih glumaca, i baš kao što su dojmljivi krupni kadrovi, jednako su tako moćni i oni snimani iz zraka. Tu se stvara atmosfera Hitchovih filmova, koja se doslovno može disati upravo kroz te kadrove. Ali znate što je meni najviše fascinantno? Kako većini lik Annie izaziva jezu, što je i više nego normalno. Nema tu ničeg čudnog. Ali mene nešto drugo zanima. U svijetu gdje se sve nešto kritizira, posebno kada su filmovi u pitanju, da li se takvi prepoznaju upravo u Annie? Ona scena kada ona poludi, jer joj se ne sviđa rasplet knjige, pa zar to nije ogledalo svih tih raznih “kritičara” koji kritiziraju sve i svašta, često bez ikakvih argumenata. Ne znam za vas, ali ja obožavam ljeti gledati filmove koji se događaju zimi, odnosno koji imaju tu hladnu atmosferu. Misery na prvi pogled jeste “hladan film”, pa bi se možda mogao samo zbog toga činiti kao idealan izbor za “ljetno štivo”. Ali vrlo brzo ćete se uvjeriti kako će vas Misery, unatoč svom snijegu i hladnoći, zapaliti poput najvećeg mogućeg požara.