The Last Dance – košarkaško ljubavno pismo Michaelu Jordanu

Kada u šest ujutro pišete dojmove o nečemu što ste upravo pogledali, onda je jasno da je to “nešto” zapravo SVE. Pa eto, kada sam ja u pitanju, nakon odgledane zadnje dvije epizode ovog dokumentarca, mogu samo reći samo jednu jedinu riječ – Hvala! Ne znam koliko ćete me moći shvatiti, ali gledati The last dance za mene je bio poput povratka u najljepše doba djetinjstva i odrastanja. Postoje tako neke sitnice u životu koje čovjeka vrate unatrag kada se osjeća kao Superman. Moć vraćanja vremena čovjeku daju upravo ovakve stvari i to je razlog zašto ih toliko volimo. Svi smo mi kao ljudi različiti i svi volimo različite stvari. Neki ‘pak vole slične, pa se radi tih sličnosti ljudi nađu i povežu međusobno. Oni među vama koji imaju strast prema košarci, ne samo kao sportu, već prema načinu življenja, itekako ćete razumjeti moje osjećaje kada je ovaj dokumentarac u pitanju.

Znam da će mnogi pomisliti što to ima posebno u bilo kojem sportu, pa tako i u košarci? Teško je uopće odgovarati na takva pitanja, jer samo pitanje podrazumijeva nerazumijevanje za bilo kakav odgovor. Ali, eto, kada već pišem o košarci, pokušati ću dati odgovor i na to pitanje. Kada pričam o košarci, ja ne pričam o sportu. Naravno, košarka jeste sportska igra, ali košarka je za mene uvijek bila i ostati će puno više od toga. Košarka je za mene jednostavno način života.

Košarka jeste život. Zamislite život u kojem igrate kroz život sami? Nemoguće zar, ne? Uvijek morate imati nekoga uz sebe tko će vas pogurati, tko će vam biti podrška kada vam je teško, netko tko će biti vaš najveći oslonac kada padate, odnosno vaš najveći motivator koji će vam reći da ne odustajete ni pod koju cijenu. Bez takve osobe u životu, poraz je neizbježan. Ali onaj životni. Ista stvar je i s košarkom, ako nemate suigrača koji će vam biti podrška, izgubiti ćete utakmicu. Vidite sličnost, život i(li) utakmica bez podrške rezultat je isti – poraz. Živjeti i igrati utakmicu života jednak je kao i igrati košarkašku utakmicu. Međutim, nije to jedino što veže košarku uz život. Postoji i nešto puno više od toga. Pokušati ću to najbolje objasniti na svom vlastitom primjeru.

Sjećam se kada sam bio još osnovac i kad sam ubacio svoj prvi koš kod rođaka koji je imao koš iza kuće gdje smo igrali košarku. On je već tada trenirao godinu dana košarku i sjećam se da sam ga pobijedio jedan na jedan, što mi ni dan danas nije oprostio. Dan nakon toga odlučio sam se upisati u KK Split i moja košarkaška avantura je mogla početi. Kasnije sam još trenirao i igrao za KK Trogir i Kaštela, te sa sigurnošću mogu reći kako je to bio jedan od najljepših perioda u mom životu. U tom periodu sam upoznao divne ljude, prijatelje i trenere koji su u velikoj mjeri zaslužni za ono što sam postao danas. Oni su itekako zaslužni u kakvu sam se osobu izgradio. Jer oni su bili moji odgajatelji i mogu reći da sam ponosan na to, jer su bili najbolji mogući koje sam mogao zamisliti.

Ovom prilikom želim zahvaliti i svom ocu koji me upisao na košarku, te koji je izdvajao svoje vrijeme vozeći me na treninge, ali i koji je bio moj najveći kritičar u svemu. Pa čak i kad bih bio najbolji na utakmici, najbolji u školi, on je uvijek imao nešto za kritizirati. Tada to nisam shvaćao, ali sada kužim kako je to radio jer je želio da budem najbolji. Ali ne najbolji igrač, učenik, student, već najbolji mogući čovjek. I to je radio kroz košarku, jer je znao da je košarka zapravo (pred)igra za život. Oh, itekakva predigra!

Uz košarku sam naučio cijeniti stvari koje se u današnje vrijeme nažalost sve više gube. Naučio sam cijeniti svog protivnika, odnosno poštivati različitosti. Odlasci na turnire u Italiju ću zato pamtiti cijeli život. Tamo sam prvi put upoznao i vidio uživo osobu druge boje kože, vjeroispovijesti i nacionalnosti. I znate što sam naučio? Naučio sam da su takvi ljudi bogatstvo. Različitosti su najveće moguće blago koje ovaj svijet čine ljepšim mjestom za život. To me naučila košarka. Prijateljstvo. Uz ljubav najvažnija stvar na svijetu. Pravu važnost prijateljstva spoznao sam tek uz druženja s momcima s kojima me povezala upravo ljubav prema košarci. I koliko god bili različiti van terena, toliko smo bili slični kada smo bili na terenu.

Sjećam se jedne anegdote kada smo na jednom pripremnom turniru igrali protiv KK Partizan. Naravno, svi su bili napaljeni na tu utakmicu iz zna se nažalost kojih razloga, ali sve je to brzo nestalo kada smo se nakon utakmice podružili s tim dečkima iz Beograda. To je jednostavno moć sporta da voliš svoje, ali ne mrziš nego poštuješ tuđe. Ovo sam vam sve pisao da biste shvatili što je za mene košarka i s kojim sam guštom onda gledao ovaj dokumentarac koji me vratio u baš ta vremena. Danas je teško objasniti nekome da se u to vrijeme navijao sat i to onaj mali kvadratasti kako sam ga ja volio zvati, da bi se ustalo na vrijeme i da bi se mogla gledat NBA utakmica. Koliko je to bilo samo neprospavanih noći…uhh! Sjećam se da bih nekad gledao utakmice sa smanjenim televizorom, jer sam se bojao da ne probudim roditelje koji su morali ići ujutro rano raditi.

Nisam inače pobornik one “prije je sve bilo bolje, sad ne valja ništa”, ali ne mogu se oteti dojmu, gledajući stare snimke utakmica i vraćajući se u ta vremena, kako je to sve prije nekako bilo drugačije. Naravno, danas isto imate odlične ekipe, vrhunske igrače, ali ono doba mi je bilo ipak vrijeme koje je imalo dušu. Ne znam, možda će neki novi klinci tako pisati za današnje vrijeme, ali ja mogu samo reći kako ja gledam na stvari. Možda je drugačije kada odrastaš u tom periodu, pa kada se osvrneš natrag, zasigurno imaš veće leptirice u trbuhu, nego netko tko to tada nije doživio. Možda je do toga, ne znam. Ali ono što sigurno znam je da sam sretan što je košarka, pa samim tim i sve vezano za nju, bila važan dio mog života. U tom smislu, nije ni čudo što sam dokumentarac The Last Dance doživio tako emotivno. Puno puta znam reći kako sam se u košarku zaljubio zbog Jordana, ali sam je zavolio radi Kobe Bryanta. Kada smo kod Kobea, onda moram reći kako mi je najemotivniji dio u dokumentarcu bio baš trenutak kada je Kobe sjeo na onaj kauč i kada je počeo pričati o svojim uspomenama koje veže uz to vrijeme.

Često kada recenziram neke filmove znam reći kako vam se ne treba svidjet film, ali neki respekt prema umjetniku mora postojati. Slična stvar je i s košarkaškim dinastijama. Nije bitno da li ste fan Bullsa, Lakersa ili Celticsa. Respekt mora postojati. I to je ono što je Michael Jordana krasilo kroz cijelu karijeru. Respekt prema protivniku. Biti velik. Kako u pobjedi, tako i u porazu. Postoji trenutak u dokumentarcu kada su Bullsi izbacili Detroit u finalu Istoka, nakon što su godinu ranije ispali baš od njih. Jordana je jako zametao potez Detroitovih igrača koji su pobjegli u svlačionicu ne čestitajući im na prolazu, iako je on to njima uredno napravio godinu ranije kada su izgubili od njih. Jordan sve može oprostiti, ali nepoštivanje nikako. I to je nešto što se od Jordana može naučiti. Poštivanje drugoga, bez obzira na okolnosti. Najveća vrijednost ovog dokumentarca nalazi se upravo u tome što nas uči baš tim vrijednostima koje je Jordan živio kroz košarku.

Postoji jako puno emotivnih trenutaka u filmu, posebno kada je riječ o smrti Jordanovog oca. Bilo je zaista predivno za gledati koliko je MJ bio povezan sa svojim ocem i koliko mu je značio ne samo kao roditelj, već i kao najbolji prijatelj kojeg je imao. Osvajanje titule protiv Seatlea na “Očev dan” bilo je zbilja posebno emotivno za Michaela, ali i za mene kao gledatelja. Vrijednost ovakvog dokumentarca ne leži u veličini Bullsa kao kluba ili igrača koji su taj klub učinili velikim. Ne, ovaj dokumentarac je poseban jer pokazuje njihovu ljudsku stranu koju su kao igrači pokazali baš kroz košarku. Svi su oni bili različite individue, sa drugačijim pričama i sudbinama, ali ono što ih je spajalo, bila je upravo ljubav i strast koju su imali prema košarci.

Moram priznati kako sam zaplakao dosta puta dok sam gledao ovaj dokumentarac, ali ponajviše kada sam gledao priče o odrastanju Jordana, Pippena, Kerra, Rodmana. Zaista je nemoguće kroz što su ti ljudi prošli, sa kakvim su se gubicima morali nositi, da bi na kraju izašli kao najveći mogući pobjednici. Svima njima najveći bijeg od svega je bila košarka. Kada si na terenu, onda zaboravljaš sve ostalo. Onda su svi kao jedno tijelo i jedna duša. Različiti, a opet tako slični. U tom smislu, najveći mogući respekt ide i legendarnom treneru Philu Jacksonu koji je sve te karaktere itekako znao držati pod kontrolom, što vjerujem nije bilo nimalo lako. Ali zato i postoje treneri. Oni su ti od koji su učitelji ne samo sporta, već i učitelji života. A Jordan i ekipa su učili od najboljeg mogućeg.

Ali ipak, koliko god bilo emotivno sve to za gledanje, moram reći kako se ništa ne može mjeriti s ponosom koji sam osjećao kada je u dokumentarcu prikazana priča o Toniju Kukoču. Iako su neki pisali kako je sramota kako nije dobio dovoljno prostora i to nakon svega par epizoda, što dovoljno govori o današnjim “kritičarima” gdje se kritizira nešto i prije nego se pogleda, činjenica jeste da je Kuki dobio i više nego lijepu posvetu u dokumentarcu. Posebno je emotivno bilo gledati dio sa Olimpijskih igara u Barceloni i legendarno finale reprezentacije s Dream Teamom. Sav mogući respekt koji sam imao prema Kukoču, nakon ovog dokumentarca je još više narastao, jer je u njemu pokazao koliko je jak kao osoba i kao igrač. Stalno se morao dokazivati i u situaciji kada mu nije bilo lako i kada je trpio Pippenove drama queen momente, pokazao je koliko je čvrst. I baš su ga zbog toga suigrači cijenili i voljeli. Prvi taj Pippen koji mu nije bio drag na početku, da bi kasnije bili dio nečega velikog. A to zasigurno ne bi bili da se nisu međusobno poštivali.

Ali znate što, poštivanje se mora zaslužiti. Kukoč ga je svojim radom i trudom itekako zaslužio, a kao najveću nagradu za sve ono što Kuki predstavlja kao igrač i čovjek, dobio je prošlogodišnjim ulaskom u besmrtnost, odnosno u košarkašku kuću slavnih. Neki ljudi će gledajući ovaj dokumentarac pomisliti kako je Jordan bio bahati egomanijak. Ali baš kako je Kukoč jednom rekao, ako uzmemo u obzir što je sve osvojio, mogao bi biti i bahatiji. I zaista, kada vidim neke nevažne ljude koji se prave važni kad dobiju deset plus lajkova na fb, onda se bahatost Michael Jordana čini sasvim normalna.

“Da biste bili pobjednik, morate platiti cijenu i da biste bili vođa, morate platiti cijenu. Nakon što ljudi ovo vide reći će – “Pa on nije bio dobar tip, nego tiranin”.

Tako će kazati oni koji ništa nisu osvojili. Želio sam pobijediti, ali sam želio da pobijede i oni oko mene te da tako budu dio priče. To je bio moj mentalitet. I ako ne želite igrati tako, nemojte igrati”.

U ovom citatu zapravo je rečeno sve. Cijela filozofija Michael Jordana kao igrača i kao osobe. Kamo sreće da svi ljudi u životu imaju neke svoje Jordane koji će ih vući i gurati prema savršenstvu, i koji će im reći u stilu Mickeya iz filma Rocky : “ustaj, ti to možeš.” Nažalost, nema svatko taj luksuz, ali oni koji ga imaju, itekako znaju vrijednost toga. Ja ga srećom imam, a ta osoba je moja životna partnerica i zato sam itekako svjestan te privilegije koja mi je učinila život boljim. Jordan ne samo da je učinio karijere svojim suigračima boljim, već i sam njihov život van parketa.

Povijest sporta pamti jako puno vrhunskih sportaša, međutim malo njih je imalo takav utjecaj na ljude i društvo u globalu kakav je imao i kakav još uvijek ima Michael Jordan. Mislim da ne postoji kutak zemaljske kugle gdje netko na spomen njegova imena ne bi znao o kome se radi. Baš je jučer stigla vijest kako su njegove prve Air Jordan tenisice prodane za više od pola milijuna dolara. Je li  možete to zamisliti? Iskreno, da imam toliko love i ja bih dao toliko. Ali to samo govori koliko je veličina Jordana davno prerasla košarkaški teren.

Biti Michael Jordan nije bilo nimalo lako i zato mi je drago što je u filmu prikazana i da njegova druga strana. Iako se možda čini hladnim, Jordan je bio itekako emotivan. Baš zbog toga je bilo predivno gledati kako se ne srami svojih emocija, pogotovo u trenucima i događajima koji su mu značili mnogo. Živjeti pod takvim pritiskom, gdje novinari pišu svašta o vama zasigurno je teško. Mislim da takvo nešto uopće ne možemo zamisliti. Ali i kad su takve stvari u pitanju, Michael je i tada izlazio kao pobjednik. Šampion na terenu i izvan njega. Mike je bio jedan od onih koji bi te uvjerio da možeš biti ono što želiš, bez obzira čime se bavio.

Za kraj, mogu samo reći kako sam baš sretan što je snimljen ovakav dokumentarac. Ne samo zato što me vratio u neka predivna vremena, već i zbog same poruke, odnosno naslijeđa koje nosi za buduće generacije. Zamislite koliko će djece uzeti loptu u ruke nakon što pogledaju ovaj film i koja će baš radi njega početi trenirati košarku. Naravno, neće svi postati veliki igrači, ali sam uvjeren da će velika većina postati velike osobe, jer ono što te košarka može naučiti, zapravo je najveća vrijednost tog sporta. Michael Jordan je jedan od najvećih ambasadora tih vrijednosti i baš zato će biti i ostati najveći.

P.S. Ovu sliku iz dokumentarca sam namjerno izdvojio jer mi je nekako ostala u sjećanju kao najemotivnija scena u filmu. Prizor kada Mike plače na podu nakon četvrtog osvojenog naslova, ali prvog nakon smrti oca, zasigurno je prizor po kojem ću najviše pamtiti The Last Dance.