– Šta kažeš, novi film James Gunna stiže u kina? -Da, da, ovo ljeto izlazi ‘The Suicide Squad.’
– Oh daa!! To će sigurno biti ludilo film!
Nije teško zamisliti ovaj filmofilski razgovor između filmofila u bilo kojem kutku svijeta, jer danas je zaista malo redatelja koji imaju tako veliku ‘fan zonu’ kao što je to slučaj sa James Gunnom. I to zaista nije mala stvar, jer imati iza sebe vojsku filmofila koja voli i podržava tvoj rad, stvara određenu moć, ali i odgovornost. Ta moć, također, donosi nešto što je danas prava rijetkost – neovisnost u stvaranju filmova. Nije tajna kako čak i najveći filmaši nemaju taj luksuz da odlučuju kako će ispasti na kraju film koji potpisuju, pa zato i imamo redateljske verzije koje se ukažu nakon što film doživi podbačaj u kinima, nerijetko baš zbog uplitanja producenata i velikih studijskih faca koji si umisle da su Kubrick samo zato jer imaju novac.

Najsvježiji primjer je bila Zack Snyderova ‘Liga pravde’ čija je prava, pardon redateljska verzija, potpuno drugačiji i bolji film, nego li je to bio onaj masakr koji smo prethodno gledali u kinima. Sličnu sudbinu bi mogao doživjeti i prvi ‘Odred otpisanih’, također pokopan od većine kritičara, obzirom da je redatelj David Ayer izjavio kako konačna verzija tog filma nema veze sa onim što je on snimio. Veliki je to problem i baš zato je jako bitno da postoje filmaši kao što je James Gunn koji imaju tu kreativnu slobodu. Jer kada talentiran filmaš ima slobodne ruke da radi što god hoće, onda kao rezultat dobijemo The Suicide Squad – odnosno jedan od najboljih, najoriginalnijih i najuvrnutijih (superherojskih) filmova u zadnjih nekoliko godina.

Dozvola za Gunna. Nema nikakve sumnje kako je Gunn od ovog filma mogao napraviti što god želi, i to se jasno vidi u svakom kadru i sceni. Sve i da ne znamo tko je režirao film, vrlo lako bismo prepoznali Gunnov potpis. Uvrnut, ljigav, kravav, ozbiljno neozbiljan, emotivan – sve to i puno više stalo je u malo više od dva sata ove ljetne blockusterčine od filma. Sam koncept možda na prvu izgleda kao razbacan, ali Gunn ne upada u tu zamku već sve to dozira na pravi način, tako da na kraju sve bude posloženo na svoje mjesto. Unatoč tome što ovaj film ima više likova od onog prvog, njihova karakterizacija je puno dublja, i to sve zahvaljujući scenariju koji je efektivan jer je više baziran na karakteru samih likova, a manje na njihovoj priči.

Gunn nije došao do toga na način na koji smo inače navikli gledati u ovoj vrsti filmova, odnosno korištenjem naratora koji će nas upoznavati sa svakim likom pokazujući nam njihovu pozadinsku priču kroz flashbackove. Gunn pokazuje određenu hrabrost u smislu da ne žrtvuje spektakl da bi dobio karakter, već stvara most između toga. To je most kojim se mi kao gledatelji vrlo rado vozimo, te što je najbitnije – uživamo u toj vožnji. Gunn također nema nikakav problem da prekrši pravila koja, uostalom, i jesu tu da se krše.
Kada postanete svjesni da je jedino pravilo ono da pravila nema, onda se počnete brinuti za sudbinu likova koji su vam postali dragi. Nemojte se previše vezati – vrišti upozorenje sa plakata filma. Ništa čudno, jer Gunn stvara filmsku ‘Igru prijestolja’ u kojem nijedan lik nije siguran. Na taj se način stvara napetost jer postajemo svjesni kako neće svi preživjeti, što je poprilično neobično za superherojske filmove, a koji većinom naginju za nastavcima i franšizama, pa samim tim itekako paze na likove. Ovdje toga nema, što je poprilično i dobrodošlo iznenađenje za žanr.

Likovi su odlični, svaki na svoj način, što uostalom nije ni čudno ako uzmemo u obzir jednako tako odličan scenarij. Taj scenarij stvara atmosferu zahvaljujući kojoj doslovno možemo osjetiti tintu grafičkog romana. Kada je riječ o mojim osobnim favoritima po pitanju samih likova, onda moram reći kako je to poprilično težak izbor, posebice što je svaki od njih poseban na neki svoj način. Međutim, ako bih baš morao birati, onda bi zlato išlo Bloodsportu (Idris Elba), srebro Ratcatcher 2 ( Daniela Melchior), dok bi broncu zajedno podijelili King Shark ( Sly Stallone) i Weasel ( Sean Gunn).

Kada pogledate malo širu sliku, vrlo brzo ćete shvatiti kako se ispod tog uvrnutog humora krije savršeni balans između tragedije i komedije, a koji se može preslikati na gotovo većinu likova. U tom smislu sam Bloodsporta i Ratcatcher 2 doživio kao srce i dušu ovog filma. Idris Elba je savršen kao Bloodsport, pa iako će ga neki uspoređivati sa Deadshotom Willa Smitha, mislim kako se radi o dva totalno drugačija lika. Bloodsport je specifičan po tome što je on, unatoč macho izdanju koji želi prikazati i naglasiti, itekako svjestan svoje ranjivosti. On tu svoju ranjivost ne odbacuje, već je grli i prihvaća, i to na način da je koristi kao savršeno oružje protiv vlastitih, ali i svih drugih demona.

U istom pogledu treba gledati i lik Ratcatcher 2 kojeg je savršeno utjelovila prekrasna Daniela Melchior. Njih dvoje su odmah na prvi pogled najbliži osjećaju humanosti, te se iz tog razloga vrlo lako povezati sa njima. Njihov odnos zapravo je preslika samog filma, jer kroz njega Gunn radi savršeni krug i prikazuje njihov karakter, a da pri tome ne zanemaruje spektakl koji će ga vjerno žanrovski pratiti. I ne samo to, Daniela kao Ratcatcher 2 ima povezanost, manje ili više, sa svim likovima, što čini jako važnu ulogu u onom emotivnom smislu koji film neosporno ima. Ona je najbolji dokaz da čak i ako netko ima najbizarniju supermoć, ako se pravilno redateljski pristupi tom liku, onda će ga publika itekako zavoljeti.

‘Zašto štakori? ‘Štakori su najniža i najprezrenija bića od svih. Ako oni imaju svrhu, onda je svi mi imamo.
Predivna rečenica, i savršeno preslikan odnos između Ratchacherice i njenog dragog štakora Sebastiana. Puno je metafore u svemu tome, puno značenja, ali zapravo najviše života. Pozadina njihove priče ispričana kroz prozor jedne vožnje, nešto je najtoplije što je Gunn upravo kroz ovaj film ispričao. Suze na njenom licu, emocije u njenoj duši tada postaju naše suze, naše emocije. Scena u koju sve stane, odnosno sva tragedija i komedija života.

Poveznica između komedije i moralnog kompasa filma preslikava se i na ostale likove, posebice kada je u pitanju Polca – Dot Man (David Dastmalchian). Na prvi pogled mračan, ali na svaki drugi najranjiviji ‘luđak Odreda otpisanih’. Ekscentričan i smiješan u isto vrijeme, upravo kroz svoju uvrnutost jednako tako zna zasjati i u akcijskim scenama. Kombinacija tragedije i komedije najbolje je prikazana upravo kroz njegov lik. Svi likovi u filmu, bez obzira na različitosti, imaju svoje mjesto u filmu.
Peacmaker u izvedbi Johna Cene je poprilično iznenađenje, ponajviše zato jer on itekako kuži lik kojeg glumi, te mu jednako tako pripada u cijelosti. Peacmaker je urnebesno uvrnut lik, toliko da imaš osjećaj da je mentalno zaostao. Jer kako drugačije opisati nekoga tko radi užasne stvari sa mišlju da čini zapravo nešto jako dobro. To je taj zabavni humor koji je Gunn, posebice kroz njegov lik, itekako znao oživjeti i disati.

Gunn ne zaboravlja ni svoju dječačku zaigranost, što je posebno vidljivo kroz pojavu budućeg najomiljenijeg lika ‘Odreda otpisanih’- King Sharka (Sly Stallone). King Shark ima onaj metaforičko dječački pogled na svijet i to je glavni razlog zašto sam ga toliko zavolio. Naravno, ne smijem zaboravit ni na urnebesnog ‘Weasela’, nad čijom ćete sudbinom strepiti do samog kraja odjavne špice. Obožavam takve bolesnoće poput te ‘lasice’ čija vas sama pojava tjera na jednako tako bolestan cerek poput napušenih hijena.

Što se tiče ‘ponavljača’, tu je Amanda Waller (Viola Davis) koja ćete opet ‘voljeti mrziti’, ali to je samo još jedan dokaz koliko je Viola jako dobra i uvjerljiva u svojoj ulozi. Imam osjećaj kako je njena uloga, ma koliko god bila nesimpatična, zapravo dosta podcijenjena. Taj njen lik nije lagano za glumiti, posebice u ovakvom tipu filma, i zato još jednom sve pohvale za Violu. Za razliku od nje, Joela Kinnaman u ulozi Rick Flaga na mene je ostavio sasvim suprotan dojam kada je u pitanju ‘povezanost’, jer je ovdje dosta simpatičniji i nekako prirodniji, za razliku od onoga u prvom filmu.

Zar ste mislili da ću pisati recenziju ovog filma, i da ću zaboraviti na jednu i jedinu – Harley Quinn. Mislim kako neću otkriti toplu vodu ako kažem kako je Margot Robbie još jednom potvrdila da je rođena za ovu ulogu. Iako bi mi možda bilo mrvicu draže da je dobila malo više minutaže, mišljenja sam kako je svoj dio posla itekako odradila u svom prepoznatljivom stilu. Harley ovdje živi između mirnoće i ludosti, tako da kad i pomislite gdje je nestala ona luda Harley, njeno sexy divljaštvo izađe na površinu. Posebno su dojmljivi trenuci kada se ona odvoji od ostatka ekipe, pa tako imate osjećaj kao da gledate samostalni akcijski kratkiš sa njom u glavnoj ulozi.

Ako bi The Suicide Squad trebalo opisati samo kroz jednu scenu, onda bi to bila upravo akcija koju stvara Gunn kroz Harley, preslikavajući sve boje njene ludosti kroz vizualnu poslasticu koju sa guštom žderemo očima. The Suicide Squad je film koji diše, i koji od samog početka ide u srediste stvari. Gunn u nijednom trenutku ne podcjenjuje gledatelja, pa ga samim tim ne opterećuje nepotrebnim pričanjem onoga što ćemo ionako vidjeti.
-‘Koja je misija?” -“Znati ćeš kad stignemo tamo.”
Kroz ovaj dijalog doslovno možemo čuti Gunna kako nam poručuje – zavalite se u kino naslonjač i uživajte. Baš sam prije par dana komentirao sa curom kako je danas jako malo filmova koje možeš ponavljati, i to isključivo radi novih detalja koje ćeš primijetiti na novo gledanje.

The Suicide Squad je film kojeg poželiš ponovno gledati baš radi toga, tako da imam osjećaj kako će u budućnosti pasti još koje gledanje, i nemam nikakve dvojbe da nećemo iznova i na drugačiji način uživati u njemu. Sve što očekujete od ovog filma to ćete i dobiti, ali i puno više od toga. Ovo je na neki način superherojski The Dirty Dozen, gdje pratimo skupinu ljudi čiji je moralni kompas upitan. Oni jesu protagonisti filma, ali nisu nužno dobri, ali zato imaju vrijednosti koji ih motiviraju, svakog na različiti način. Svi su oni jedinstveni u priči, bez obzira kako izgledali u datom trenutku – superherojski i(li) još bliže onoj ljudskoj toplini.

Film nije nimalo politički korektan, što mi se posebno svidjelo. Šala na račun obrnutog rasizma mi je bila urnebesna, što potvrđuje kako je Gunn zaista imao svu slobodu prilikom pisanja scenarija. Gunn se također ne ustručava kritizirati ‘politiku jučer, danas i sutra’, i to radi na sebi svojstven način. Općenito volim njegov bolestan smisao za humor radi kojeg je i privatno imao problema, dok u filmovima taj isti humor tim istim ‘čistuncima’ ne smeta, sve dok im donosi profit u džepove. Sorry, ali morao sam spomenuti to licemjerje.

James Gunn i sam koncept The Suicide Squada funkcioniraju kao savršeno uvrnuti par, toliko dobro da se usudim reći kako je ovo do sada najbolje što nam je ovaj redatelj isporučio, a nije da mu je baš mala konkurencija. Za sam film vam uopće nije potrebno neko predznanje, jer osim par likova koji se ponavljaju, sama priča nema puno poveznica sa prethodnim filmom.
The Suicide Squad stoji ponosno kao samostalan film u kojem akcija i karakter savršeno plesu jedno sa drugim. Komedija, odnosno humor u nijednom trenutku nije forsirana, već je također fokusirana na karakter likova, pa onda i ono što govore bude smisleno i smiješno, posebice kroz ‘sukob čiji je veći’ između Peacemakera i Blodsporta. Gunn svaku scenu filma, posebno one akcijske, režira na specifičan način. Pa tako imate borbe ‘jedan na jedan’, zatim lokacije koje su za akcijsku pozadinu jednako impresivne, bilo da se radi o eksterijeru ili interijeru. Neke scene djeluju kao da ste ušli u neki ratni film, dok sve ostalo stvara dojam kao da je Gunn posudio sve najbolje od akcijskog filma ’80tih i pretvorio ih u svoju super(zvjezdanu) verziju.

Kada završnica filma djeluje jednako tako uvjerljivo, onda znaš da je ovaj film točno ono što treba i želi biti. Završnica ni u jednom pogledu ne baca film na koljena, već upravo suprotno – ona ga podiže kao kulminaciju svega onoga što smo prethodno vidjeli. Gunn tako savršeno zakucava ton filma, ne samo odličnim soundtrackom, već i u onom vizualno atmosferičnom smislu. Treba također reći da je film sniman na stvarnim lokacijama sa hrpom kaskadera, što u svjetlu ‘pljuvanja’ ovakvih filmova treba posebno naglasiti, baš kao i zahvaliti svim tim talentiranim ljudima koji često nepravedno ostanu u sjeni. I zato kad budete gledali film u kinu, ostanite do kraja odjavne špice, ne samo radi post credit scene, već i radi poštovanja koje ti superheroji iz sjene zaslužuju.

The Suicide Squad je film za odrasle i nije slučajno dobio oznaku R – rated. Sasvim sigurno ovo nije film za djecu, tako da to svakako imajte na umu ako ste roditelj. Za vas ostale ‘starkelje’ ovo je naslov koji nikako ne biste trebali propustiti pogledati na velikom ekranu. Svjež, zabavan, emotivan, topao, osoban, nasilan, budalast i smiješan – sve to u sebi ima ovaj film koji je proizašao iz uma genijalnog i jedinstvenog James Gunna. Što drugo reći osim trk u kino na film uz poruku – živi(te) brzo, umri(te)klaunovski.
P.S. Ovaj moj osvrt posvećujem prekrasnom i najdivnijem ljudskom biću ikada – našem dragom prijatelju Miltonu. Volimo te.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena