Run

Run, prvi novogodišnji triler / horor na kino repertoaru, prvotno je trebao biti prikazan prošle godine na “Majčin dan”, ali je zbog korone njegova premijera odgođena. Čekanje se u slučaju ovog filma itekako isplatilo, jer Run svakako spada među ponajbolje filmske naslove koje nikako ne smijete propustit pogledati. I to, naravno, a gdje drugdje nego u kinu. Tajming za “Majčin dan” nije bio nimalo slučajan, jer film i govori o tome kako se ne može pobjeći od majčine ljubavi, samo što u ovom slučaju to nije nikakva utjeha, već patnja. Vjerujem kako je mnogima od vas redatelj filma, Anish Agante, itekako poznato ime, posebno ako ste imali prilike pogledati njegov redateljski prvijenac “Searching”. Ovo je, dakle, njegov drugi dugometražni film sa kojim je definitivno pokazao kako uspjeh prvog filma nije bio nimalo slučajan, tako da je sasvim jasno kako od ovog mladog režisera u budućnosti možemo očekivati jako dobre stvari.

No, vratimo se mi na Run. Ovo je film koji je savršen dokaz kako na oko obična, ali i već puno puta viđena radnja, može izgledati napeto, misteriozno i uzbudljivo. Velike zasluge za tako nešto idu upravo u ruke redatelju filma, koji je načinom na koji je snimio ovaj film spojio posvetu kultnih filmova sa desertom svoje mašte i inovativnosti. Ovaj film zapravo može poslužiti kao idealan odgovor na pitanje – a zašto isti film moraš gledati više puta? Da, moram, jer svaki put kad ga gledam, doživim nešto novo i drugačije.

Nekako mislim kako je upravo to bila nit vodilja i redatelja Agantea, koji je jednu naoko već viđenu priču učinio totalno drugačijim i još moćnijim doživljajem. Od samog početka filma vi se osjećate kao da ste u nekoj vrsti izolacije. Lokacije na kojima se većinom odigrava radnja filma u velikoj mjeri pogoduju tom osjećaju, tako da je vizualno u savršenom skladu onoga što zapravo i osjećate. Međutim, to je samo početak jer kako vrijeme odmiče, počinjete lagano shvaćati kako izolacija nije jedini problem, već samo jedan od mnogih drugih.

Iako je film po svom opisu predstavljen kao horor / triler, moram reći kako sam ga ja doživio kao punokrvni triler. Zapravo, ovo je prava definicija pravog trilera i upravo bi ovako trebao izgledati pravi predstavnik žanra. Jer kada od 90 minuta filma, više od 90 posto vremena provedete na rubu sjedala, onda znate da je film ispunio ono što je želio biti. I to mi se najviše svidjelo, što redatelj nije filozofirao previše, nego je napravio film koji će biti napet, ali uz koji vam ne treba prevelika količina pažnje da bismo ga razumjeli. I

sto tako, fascinira način na koji je sasvim jednostavna radnja u kojoj čak i možete predvidjeti neke stvari, servirana na meni koji ne možete odoljeti, a da ga ne kušate. To me baš posebno zadivilo, kako nešto tako predvidljivo, očito i toliko puta viđeno, može postati tako napeto i uzbudljivo. Mislim da se odgovor na to pitanje krije u radu kamere, a koji je u ovom filmu za svaku moguću pohvalu. Posebno se to može primijetiti u scenama kada redatelj stavlja fokus na dva lika istovremeno, te kada jednako tako namjerno gubi iz vizualnosti jedan lik, ostavljajući tako prostor nama gledateljima da si zamislimo u glavi gdje je i što radi. To izgleda tako prokleto uzbudljivo, posebno što to gledamo iz očiju jedne od protagonistica za koju navijamo.

A kada smo već kod glavnih likova, onda u slučaju ovog filma to kolo vrte Sarah Paulson u ulozi majke i Kiera Allen u ulozi njene kćerke. Ne znam kako vi, ali ja se iskreno počinjem lagano bojati Paulsenice. Ta žena kao da je rođena za ovakve jezive uloge jer ostavlja dojam kao netko kome se ne želite zamjeriti. Ali opet, u isto vrijeme posjeduje neku netipičnu ljepotu i toplinu, tako da je se može doživjeti kao žensku verziju dr. Jekylla i mr. Hydea. Ta njena dualnost došla joj je kao naručena za ulogu u ovom filmu, jer ta njena mogućnost transformacije naprosto je briljantna, ali i opasna. U to se najbolje uvjerila njena kćerka koju je presavršeno portretirala mlada Kiera Allen.

Ovo što ću sada napisati želim posebno naglasiti, pa ćete mi oprostiti što ću koristiti velika slova, ali to je naprosto nešto što me šokiralo i radi čega iskreno može biti sram cijelu filmsku industriju. NAIME, OVO JE PRVI PUT NAKON 1946. GODINE DA JE NEKA ŽENSKA OSOBA SA INVALIDITETOM, ODNOSNO KOJA KORISTI KOLICA U PRIVATNOM ŽIVOTU, DOBILA GLAVNU ULOGU U FILMU GDJE SE RADNJA TAKOĐER VRTI OKO INVALIDNOSTI GLAVNOG LIKA. Naravno, ne treba ni spominjati da je prekrasnoj Kieri ovo bila prva filmska uloga u životu, i ako mene pitate zaslužila je sve moguće nagrade koje postoje. Da ne bude zabune, to ne govorim tek tako, već zbog neosporne činjenice da je svoju nimalo zahtjevnu ulogu odigrala za najveći mogući aplauz. Da je živ, majstor napetosti Hitchcock bi joj sigurno najviše aplaudirao. Jer njena izvedba doslovno ostavlja bez daha, u doslovnom i prenesenom smislu.

Naime, njen lik u filmu ima astmu, pa tako u trenucima napetosti često ostane bez daha, a što se u velikoj mjeri prenosi i na nas gledatelje, pa taj nedostatak zraka i mi itekako hvatamo. Također, fascinantne su njene facijalne ekspresije, posebno kada u nemogućnosti verbalizacije to postane jedini način za prikaz njenih strahova i unutrašnjih borbi. Zapravo, njen lik u velikoj mjeri i jeste u borbi, kako sa drugima, tako i sa vlastitom osobnošću. Ona je fizički, ali i psihički zarobljena.

Napetost odnosa između majke i kćeri redatelj gradi postepeno, tu nema naglih i laganih pokreta, odluka i radnji. Sve je jako dobro smišljeno jer je fokus prvenstveno stavljen na detalje. Ti detalji su poput kotačića koji pokreću film, a to radi na jedan usporeno / ubrzan način. Čudna kombinacija, da, jer u nekim trenucima kada se ništa ne događa, vaš otkucaj srca je možda i veći nego kada je radnja dinamičnija i trilerovski uzbudljivija.

Likovi su misterija, nema tu flashbackova, što samo ide u prilog toj mistici filma. No, čak i kada dođe do postepenog otkrivanja, likovi su toliko uvjerljivi u tim trenucima da i nas kao gledatelje uvjeravaju u ono što im se trenutno događa, pa imamo osjećaj da ne gledamo film već čistu realnost. Odnos između majke i kćeri glavni je oslonac ovog filma. Pa ipak, glumački gledano, one itekako savršeno funkcioniraju i kada nisu zajedno. Od samog početka, iako prividno sve izgleda normalno, vama se odmah aktivira ono ‘šesto čulo’ koje vam kaže…bježi u p.. materinu, ovdje nešto opasno ne štima. I zaista, ne štima tu puno toga, ali vam to, naravno, neću sada otkriti. Za to ćete ipak morati pogledati film.

Moram također spomenuti i neke posvete u filmu koje je redatelj onako mučki sakrio, pa kada ih otkrijete, vjerujem da će vam biti odmah toplije oko filmofilskog srca. Mislim kako vam neće biti problem prepoznati referencu na Misery, ime doktorice u ljekarni ( Kathy Bates), spominjanje gradića Derry, te gledanje jednog (neću otkriti kojeg) Stephen Kingovog klasika u kinu. Očito je da je Chaganty veliki Kingov fan, kao i klasika koji su snimljeni po njegovim knjigama. Ali nekako je jasno kako se duh i atmosfera Misery najviše osjeća i diše kroz ovaj film.

Run je film koji u velikoj mjeri podsjeća na utrku od 400m. U početku hvatate zalet, na sredini vičete u sebi radi ljutnje jer utrka ne teče onako kako biste vi htjeli, pa sve do završnice u kojoj zahvaljujući velikom obratu stižete na sam cilj. Sličnu utrku doživljavaju i glavni likovi koje gledate kao aktivni promatrači. Jer, ne zaboravite, njihova utrka je i vaša utrka, samo je pitanje hoćete li vi, odnosno vas ‘trkač’ biti prvi koji će progutati šampionsku pilulu, pardon pobjedu. I zato, trk u kino i bježite na ovaj film!