Respect

‘Glazba će ti spasiti život.’

Moram priznati kako nisam baš neki preveliki fan biografskih filmova, i to ne zato jer ih ima previše, već isključivo zbog pristupa i načina na koji su, barem velika većina njih, snimljeni. Naime, gledajući takve filmove doslovno imate osjećaj kao da vam netko prodaje priču da vas voli, dok vas u isto vrijeme vara sa nekim drugim. Biografski filmovi su upravo to – ljubav koju osjećamo prema osobama čiji život gledamo na velikom ekranu, i varanje filmaša koji nam taj isti život prikazuju kao skoro pa idealan. Jer sve ono loše, zapravo bude prikazano na površan način i u toliko maloj mjeri da imate osjećaj kao da gledate dokumentarac o nekom svecu, a ne recimo nekoj glazbenoj ikoni. Najbolji primjer za tako nešto bio je Bohemian Rhapsody, film koji je meni jako drag, ali u kojem je Freddie prikazan skoro kao djevica Marija. Srećom, postoje filmovi koji ne upadaju, barem ne u potpunosti, u takvu šablonu. Respect, debitantski film redateljice Liesl Tommy svakako je jedan od takvih.

Respect je biografska drama o životu jedne od najvećih (soul) pjevačica svih vremena – Arethe Franklin. Iskreno govoreći, do gledanja ovog filma nisam skoro ništa znao o njenom privatnom životu, već sam je isključivo povezivao sa njenim pjesmama kojima je svojim glasom doslovno dala dušu i srce. Vjerujem kako nisam jedini, jer velika većina nas Arethu poznaje upravo kroz njenu umjetnost, dok nam je ona privatna drama koja ju je i oblikovala ne samo kao osobu, već i kao umjetnicu poprilično nepoznata.

Redateljica Liesl Tommy, kojoj je ovo debitantski film, nije baš neko nepoznato ime. Naime, ona je itekako cijenjena na Broadwayu gdje je režirala neke hvale vrijedne predstave, pa tako nije ni čudno što se u njenoj vitrini sjaji ‘gospon’ Tony, jedna od najprestižnijih kazališnih nagrada. Pristup koji je Liesl izabrala za prikaz Arethinog života nije savršen, daleko od toga, ali je opet netipičan.

Istina, u nekim situacijama upada u neke zbilja teške klišeje, o njima malo kasnije, ali zato hrabro pristupa nekim lošim i tamnim stranama života ove velike umjetnice, i to je onaj balans između svjetla i tame koji tako nedostaje većini biografskih filmova, tako da po tom pitanju redateljica stvarno zaslužuje pohvale. Ako redateljica, unatoč nekim manama do kojih ćemo doći, zaslužuje pohvale, onda što tek reći na glavnu zvijezdu filma – prekrasnu i talentiranu Jennifer Hudson.

Teret koji je ona imala na leđima, samom činjenicom da je prihvatila glumiti tako zahtjevnu ulogu, bio je velik i težak poput svih Arethinih pjesama. Ona je taj zadatak zaista ispunila iznad svih očekivanja, i biti ću baš neugodno iznenađen ako za svoju izvedbu ne bude nominirana za Oscara. Hudson nije imitirala Arethu, jer to bi naprosto bilo nemoguće, i smatram kako je to odmah u startu bio dobar pristup. Ono što je ona dala kroz svoju izvedbu, prije svega je toplina glasa ali i nježnost koju je i Aretha imala u sebi. Na taj način sva ona borba, ranjivost, snaga i sve one stvari koje je naučila od malih nogu, naprosto je iznova oživilo Arethinu karizmu kroz pojavnost prekrasne Jennifer.

Kada su u pitanju sporedni likovi, onda posebno moram naglasiti ono što oduvijek govorim – glumci koji su poznati kao odlični komičari, zapravo su najtalentiraniji umjetnici, i to više nego što možete zamisliti. Ljudi itekako podcjenjuju komediju i komičare, i baš zato se uvijek iznenade kada vide nekog komičara kako ‘rasturi’ u nekoj ozbiljnoj ulozi. Primjera je jako puno, i baš mi je zato neopisivo drago da će na tu listu biti dopisano i još jedno ime, ono Marlona Wayansa.

Od trenutka kada sam prvi put pogledao ‘Rekvijem za snove’, znao sam koliko je on nevjerojatno talentiran glumac, tako da mi je bio baš gušt vidjeti ga ponovno u jednoj takvoj netipičnoj ulozi za njega. Isto tako moram reći da mi je trebalo punih sat vremena da ga uopće prepoznam. Mučio sam se stalno da se sjetim tko je, jer sam želio da mi samo dođe u mozak njegovo ime, iako sam to vrlo lako mogao u sekundi provjeriti na mobitelu. Kada sam se napokon sjetio, to mi je odmah bio znak da mu zaplješćem, jer je stvarno odradio odlično ulogu Teda Whitea, supruga Arethe Franklin. I ne bi me uopće iznenadilo da i on dobije glumačku nominaciju u kategoriji sporednog glumca.

Redateljica je jako puno vremena posvetila upravo njihovom odnosu, što itekako ima smisla, obzirom da je kroz njega, ali i neke druge odnose, upoznavala i mijenjala samu sebe kao osobu. ‘Želim da pjevaš za mene’ – reći će joj Ted u jednoj sceni. U tom trenutku mi smo na neki način prevareni, baš poput Arethe, jer u tim riječima ne vidimo ništa loše. Dapače, sretni smo da ih čujemo. Od ljubavi do mržnje – tako bismo otprilike mogli nazvati pogled koji imamo prema Tedu, što opet treba zahvaliti odličnoj glumačkoj roli Marlona Wayansa.

Na samom početku on djeluje kao netko tko će Arethi još bliže približiti vrata svijeta, da bi onda shvatili kako je on ta vrata namijenio samo sebi, dok je nju zamislio kao savršenog vratara. Nije Ted imao problem da oni kroz njih zajedno prođu, ali isključivo oni sami, i isključivo sa njim kao glavnim i odgovorim za otvaranje i zatvaranje. Marlon je jako karizmatičan kao Ted – kao da pleše na granici (anti)simpatičnosti, tako da je vrlo lako shvatiti Arethinu privrženost, baš kao i odbojnost koju je imala prema njemu.

Kada smo već kod odnosa, onda svakako treba spomenuti i Arethinog oca C.L. Franklina, a kojeg je odglumio legendarni Forest Whitaker. Taj odnos je bio itekako složen, toliko da sam imao velikih problema da uopće složim emocije koje bi usmjerio prema njemu kao osobi. Nije uopće bilo sporno da on nju voli, jer je od malih nogu vidio nešto u njoj, ali način na koji ju je on gurao prema (ponekad i vlastitom) cilju, često je prelazilo sve moguće granice, što je itekako bilo previše za Arethu.

Verbalno i fizičko nasilje koje je često trpila, tako je itekako ostavilo traga na njoj, te ju je neposredno i odvelo do još jednog crno – bijelog odnosa, onog sa Ted Whiteom. Whitaker i Hudson doslovno su djelovali kao otac i kćer, posebice u jednoj sceni u baru, kada je dijalog između njih savršeno oslikao njihov međusobni odnos. Ljutnja, tuga, bijes, ljubav i poštovanje – sve je stalo u toj sceni, toliko moćnoj i snažnoj, baš za pamćenje. Imao sam osjećaj kako je upravo u tom trenutku ona (na)učila, otkrila i sukobila samu sebe. Forest, ma koliko god strašno ponekad djelovao na ekranu, upravo kroz taj strah u nama budi neko poštovanje. Vjerujem da ga je upravo tako vidjela i Aretha.

Kad su u pitanju ostali glumci, onda nikako ne smijem izostaviti Skye Dakotu Turner. Da, sigurno niste čuli za nju, ali ta curica je zaslužila da joj se oda priznanje, jer njena uloga male Arethe itekako je bila važna za cjelokupni dojam filma. Također treba naglasiti kako njena uloga nije bila tu reda radi, već ona itekako nosi film jako dugo vremena, posebice kada je u pitanju jedan mračan trenutak koji ju je i obilježio kao osobu. U tom ranom razdoblju života, redateljica nam pokazuje koliko je bila bliska sa majkom, i koliko joj je značila. Koliko god film bio fokusiran na Arethine uspone, toliko se ne ustručava prikazati i one toksične dijelove njenog života. Kada kažem ”pokažu”, onda to nije nužno samo kroz radnju, nego se to puno efikasnije zna oslikati kroz njeno lice. To lice, bez obzira na godine, uvijek je nekako u tim trenucima disalo tišinu, unatoč boli i traumi koje su je znali izjedati iznutra. Iako je Aretha imala jako bogat život, film obrađuje period od dvadeset godina, i to od 1952. do 1972. Sasvim razumljivo, rekao bih, obzirom da je upravo kroz taj period nekako najviše izgradila i pronašla sebe.

Nažalost, film tu ipak upada u neke zamke koje su totalno tipične za biografske drame. Naime, radnja teče poprilično brzo, toliko da imate osjećaj da je ubačeno previše toga, a da je za to, unatoč trajanju od dva i pol sata, bilo premalo vremena. U nekim situacijama sam se osjećao kao radnik na kolodvoru gdje se odjednom pojave neki likovi, a da zapravo nemam blage veze odakle su se stvorili. Film ne izbjegava one trenutke koje se samo dogode, pa umjesto da ih doživimo, mi ih samo prolistamo kao vijest u novinama bez da smo je detaljnije pročitali. Iako su neki odnosi jako dobro prikazani, neki su bili totalno površni, kao npr. onaj koji je Aretha imala sa svojim sestrama, a nije baš da su joj one bile samo prolaznice u životu.

Nije redateljica sad tu trebala ići u neku veliku dubinu, ali, evo, mogla ga je prikazati sasvim dozirano kao što je to napravila kroz Arethin odnos sa njenim glazbenim producentom Jerry Wexlerom (jako dobar Marc Maron). Ako bih baš morao izabrati najveću manu filma, onda bi to bila činjenica da nisam uopće imao osjećaj da sam na nekom zajedničkom putovanju sa Arethom, a to mi je bilo itekako bitno. Naime, sve to skupa, sav taj njen uspjeh, dogodio se odjednom. Nismo uopće vidjeli taj proces, već su godine prolazile i bile prikazane kroz najveći mogući klišej način, totalno tipičan za biografske filmove.

Nažalost, to je bila ona zamka koju film nije uspio izbjeći. Također, iako su nam neki događaji, baš kao i likovi, djelovali da se pojavljuju iznenada i bez neke posebne najave, poput Martina Luthera, na kraju to ipak sve sjedne na svoje mjesto, tako da nije da baš da vam ostaju upitnici nad glavom. Međutim, nekako sam dojma da bi utisak bio puno jači da se išlo u potpunosti linearnim putem, a ne vraćanjem na neke događaje koje smo doživjeli više kao događaj, ne kao trenutak. No, kada se podvuče crta i kada se odsluša zadnji ton životne i filmofillske Arethe, ostaje samo važna karizma i veličina ove prekrasne pjevačice i žene.

Završnica filma sasvim sigurno najbolje diše sve ono što je Jennifer Hudson dala nama gledateljima – a to je srce kojim je disala Aretha svoj život. U tim kadrovima kroz zvuk gospela, doslovno smo osjetili onaj njen crno-bijeli svijet, a kojeg smo prethodno mogli i vidjeti kroz prekrasnu kinematografiju koja je disala duh ne samo vremena, već života općenito.

“Glazba će ti spasiti život.”

Riječi sa kojima je film zatvorio životni krug Arethinog života, ali i koje su podsjetile mene i djevojku zašto toliko volimo umjetnost. Aretha je kroz glazbu pronašla svoj glas u svijetu, te nam je pokazala da to i mi možemo napraviti, samo ako imamo dovoljno strasti i ljubavi prema onome što radimo. Ne trebamo biti zvijezde u tuđim očima, ali možemo pronaći svoj osobni put koji će nas takvima učiniti u našim vlastitim. Gledajući ovaj film u kinu, često smo osjećali trnce po cijelom tijelu, upravo zbog onoga što je bila Aretha, ali i što će uvijek biti. Jer njen glas nije imao dušu samo kroz pjesme, već kroz sve ono što je ona bila kao osoba. Ona je bila pjesma, pjesma je bila ona. Prekrasna, tužna, lijepa, karizmatična. Baš poput pjesme, baš poput Arethe.