Konklava – Habemus Papam!

Smrt pape Franje prije nešto manje od mjesec dana pogodila je ljude diljem svijeta, bez obzira bili vjernici ili ne. Upravo je u tome bila i najveća vrijednost, odnosno veličina Jorgea Maria Bergoglia, argentinskog kardinala koji je u ožujku 2013. godine izabran za 266. poglavara Katoličke Crkve. Franjo je svojim djelovanjem itekako promijenio smjer Crkve, i to je nastavio činiti sve do svoje smrti na Uskrsni ponedjeljak, dakle 12 godina nakon što je postao papa i otkako je izabrao ime Franjo, simbola obespravljenih i siromašnih. Smrt pape Franje značio je i početak nove konklave (ime konklava inače doslovno znači „zaključano s ključem), odnosno odabir njegovog nasljednika koji se održava iza zatvorenih vrata Sikstinske kapele u Vatikanu. Ove godine pravo glasa ima 133 kardinala mlađih od 80 godina. Konklava za nasljednika pape Franje započet će danas popodne, pa sam upravo zbog te činjenice, sasvim prigodno, odlučio napisati i ovu recenziju filma “Konklava”, redatelja Edwarda Bergena.

“Konklavu” sam ponovno gledao u kinu prije par dana, kada se film vratio na velika platna upravo zbog smrti pape Franje, i moram reći kako sam je u potpunosti drugačije doživio, i to na pozitivan način. To je samo još jedan dokaz istinitosti tvrdnje koju je izrekao Bruce Willis u filmu „12 majmuna“ kako „se nijedan film nikad ne mijenja, uvijek ostaje isti, već su ljudi ti koji su drugačiji, pa se samim tim i mijenja njihov pogled i način doživljaja nekog filma.“ “Konklava” je snimljena po istoimenom romanu Roberta Harrisa, dok je scenarist filma, Peter Straughan, i nagrađen na ovogodišnjoj dodjeli Oscara za najbolji adaptirani scenarij. “Konklava” je bez sumnje izvrsno napisan film i vodi gledatelja na psihološki uzbudljivu vožnju od početka do kraja. Straughanov stil pisanja mi se svidio još od filma „“Dečko, dama, kralj, špijun“, gdje je također potpisan kao scenarist, a kroz “Konklavu” je samo potvrdio svoj talent i to upravo kroz zanimljivu vrstu zapleta pa tako imate osjećaj kao da i sami listate stranice romana s mnogo obrata.

Što više razmišljam o filmu, to mi se sve više izbor redatelja Bergena čini kao pun pogodak. Zanimljivost posebno nalazim u paraleli između njegovog prethodnog filma, izvrsnog „Na Zapadu ništa novo“, i „Konklave“. Na prvi pogled u potpunosti žanrovski različiti filmovi, ali na svaki drugi zapravo dosta slični. Naime, Bergen je rat na bojištu Drugog svjetskog rata prebacio na “intelektualni rat” u „Konklavi“. Ovaj potonji uistinu i djeluje poput “rata” u stilu šahovske partije, dok se poveznica, osim borbe za pobjedu, nalazi u osjećaju koji prolaze glavni likovi, počevši od entuzijazma, odmazde, izdaje pa sve do konačnog oslobođenja. No, ispod svega toga, nalazi se glavni motiv i pokretač svega, posebice kada je riječ o „Konklavi“, a to je sumnja. Sumnja u svrhu postojanja, sumnja u vjeru. Sumnja koja istovremeno zarobljava i oslobađa.

Film započinje smrću pape, i samim tim donosi cijelu bujicu emocija, od tuge, žaljenja, stresa, šoka. No, najviše od svega donosi sumnju. Sumnja kao lik i djelo najbolje se ocrtava kroz kardinala Lawrencea kojeg je utjelovio Ralph Fiennes, a za čiju je izvedbu zaslužio i nominaciju za najboljeg glavnog glumca. Lawrence je lik koji sumnja u sve, od načina na koji se održavaju izbori za novog papu, izbor njega kao dekana konklave, izbor zašto je uopće i postao svećenik… Ta tema sumnje je zapravo poveznica i s gledateljima. Sumnju svi imamo i osjećamo. Bergen nas tako vodi u samu unutrašnjost identiteta lika, odnosno u njegovu vlastitu borbom između sumnje i religije, a što je itekako ubitačna i jako zanimljiva kombinacija.

Unutarnje borbe koje prolazi glavni protagonist tako savršeno odgovaraju naraciji filma, odnosno univerzalnim pitanjima kojima svjedočimo posebice kad je u pitanju ambicija za položaj koji donosi moć. Redatelj kroz likove stvara sliku dileme između bolesne i zdrave ambicije postavljajući razmišljanja „treba li novi papa biti netko tko to uopće ne želi ili pak onaj tko to jako želi pod svaku cijenu“. U filmu je jako puno stvari posvećeno detaljima, i to prvenstveno kroz rituale pojedinih likova. To se posebno odnosi na ruke kao simbol pokreta i jezik rituala onoga što ne treba biti izgovoreno da bi bilo uvjerljivo. I u svemu se tome nalazi doza iskrenosti, pogotovo kada vidimo religiozne ljude koji imaju svoje sumnje i borbe. Sumnje koja je kod mnogih znak slabosti naprosto zato što donosi neizvjesnost, kako za ono što možebitni izbor novog pape donosi za svijet, jednako kao i za posljedice odluka i suočavanje s njima onih koji ih donose. Pa ipak sumnja može biti i snaga ako je prihvatimo za donošenje pravih odluka. To intimno putovanje s likovima zapravo preslikava puno širu sliku, odnosno borbu koju svi svakodnevno živimo, sukobima koje gledamo na vijestima i osjećamo u svojim životima.

Film u velikoj mjeri gledamo kroz oči kardinala Lawrencea (Ralph Fiennes) i upravo u tome vidimo sve nesavršenosti samog izbora. Emotivno ostajemo do samog kraja u njegovoj glavi i perspektivi svih odluka i pitanja, a što nam daje uvid u proces koji do sada nismo imali prilike vidjeti. Svaki od kardinala kao da nosi neki svoj osobni teret. Svi su podijeljeni po rasi, zemlji, političkoj ideologiji. Pa tako imamo predstavnike ljevice, desnice (posebno se izdvaja kardinal Tedesco), centrista, i svaki glas predstavlja smjer za ideologiju koja će biti važna za budućnost Crkve. No, postoje i članovi koji unose određenu dozu misterioznosti, svježine, poput kardinala Beniteza (Carlos Diehz). Berger tako daje i suptilni politički komentar, posebice kroz strah od pobjede „druge, pogrešne strane.“ Uostalom, uvjerljivost „Konklave“ prije svega dolazi od izvrsnih glumačkih izvedbi. Pored već spomenutih, svakako treba izdvojiti Stanleya Tuccija koji je portretirao kardinala Bellinija. Dinamika odnosa koju Bellini ima s Lawrenceom savršeno odgovara dinamici same konklave. Slično se može reći i kad su u pitanju govori pojedinaca, dva se posebno izdvajaju, a radi kojih i vjeruješ kako su riječi koje izgovaraju zapravo iskrene slike njih samih, njihovog identiteta.

Snaga filma se također nalazi i u pozadinskim likovima, onima koji se ne nalaze direktno u izboru koji donosi moć, a tu prvenstveno mislim na ulogu sestre Agnes i to u izvedbi Isabelle Rossellini, nominirane za Oscara u kategoriji najbolje sporedne ženske uloge. Moram priznati kako mi njena nominacija nakon prvog gledanja i nije imala baš nekog smisla, no na novo gledanje sam shvatio svu moć suptilnosti njene izvedbe, da se prigodno izrazim. Ironija je u tome što sama konklava i ne bi funkcionirala bez osoba kao što je sestra Agnes, a na što u jednoj izvrsnoj sceni i ukazuje jedan od kardinala. Snaga sestre Agnes se i nalazi u tome što se ne nalazi u borbi za moć, kao da je iznad toga, iznad svih tih zamki i unutarnjih sukoba te se u tom smislu može u potpunosti posvetiti na duhovnost uloge. Redatelj kroz nju i pokazuje položaj žena u Crkvi, najstarijem patrijahalnom društvu, stvarajući tako perspektivu neizvjesnosti budućnosti, i to upravo kroz simboliku neizvjesnosti konklave.

“Konklava” je film s jako puno dijaloga, i to pametnih dijaloga koji su dovoljno zanimljivi da ih slušate s posebnim zanimanjem. Istovremeno, dok slušamo razgovore, kamera nas vodi na mjesta poput vodiča koji nas tjera da osjećamo sve ono što i sami protagonisti, stavljajući nas nas u njihove cipele, pa tako cijeli taj proces doživljavamo s njima. Krupni kadrovi likova daju jasnu poveznicu i podsjetnik na filmove redatelja Alana Pakule, posebice „Svi predsjednikovi ljudi“ te „Ubojice i svjedoci“ kao inspiraciju, gdje je odabir tona kroz kadrove posebice dolazio do izražaja. Preciznost, tama kadra, stil montaže gdje ne vidite glavni lik već samo glas, nagli rez kad očekujete njegovu pojavu, osjećaj paranoje i klaustrofobije, sve to posjeduje Konklava, a što je čini izvrsnim i napetim ne samo vjerskim, već i političkim trilerom.

Lokacije u kojima se odvija većina radnje filma, posebice dizajn soba u kojima borave kardinali, savršeno pogađaju „zatvorski“ ambijent koji “diše” klaustrofobiju, ali i potragu za najboljom mogućom odlukom kojom se nada i vodi većina likova. Oni se nalaze sami sa sobom i svojim mislima, a što je svrha konklave, ali se jednako tako u izvrsno napisanom scenariju savršeno nadopunjuju. Film je osvijetljen fluorescentnim svjetlima, izvana ne čujemo baš ništa, osim neugodnog zujanja, a što kombinirano još više pojačava napete note filma. Posebno je zanimljiv kontrast svjetla između modernog i arhaičnog, simbolično prikazan kroz skener koji možda može skenirati dokumente, ali ne uspijeva „rendgenski“ snimiti dušu pojedinca i shvatiti ono što je teško za razumjeti. Tada do izražaja dolazi upravo ono najbitnije, vjera. Zato je govor o sumnji, inače najdraža scena filma, toliko bitan, jer nas podsjeća na krhkost svakoga od nas i koliko smo svi skloni greškama upravo zbog tog ograničenja (ne)razumijevanja.

Jedna od najvećih vrlina filma svakako je činjenica da je izgrađen na temelju napetosti, a što posebno dolazi do izražaja kada je u pitanju glazba njemačkog skladatelja Volkera Bertelmanna. Glazba ima veliku ulogu u samom filmu, ali ne tako da nam pokazuje kako da se osjećamo u određenom trenutku, već upravo suprotno. Glazba nas sukobljava s onim što vidimo na ekranu, vodi nas u neočekivane obrate i tjera nas da osjećamo nešto što ne možemo kontrolirati. Napetost se osjeća i zbog pritiska javnosti koju ne vidimo, ali je itekako osjećamo, jednako kao i utjecaj gomile na način na koji kardinali donose svoje odluke. Također simbolično.

“Konklava” je bez sumnje film koji će izazvati brojne rasprave nakon gledanja, posebice kada je u pitanju kraj koji, iskreno govoreći, na prvo kino gledanje ni meni nije bio po guštu. No, razmišljajući malo o njemu, shvatio sam kako posjeduje određenu simboliku, i to unutarnjeg nekontroliranog kaosa koji nas može odvesti u različita tumačenja. Njih naravno ne morate nužno prihvatiti, ali svakako će vas natjerati na razmišljanje. I ako bih Konklavu morao opisati u jednom kadru, onda bi to bio kadar u kojem se svjetlo sa osmijehom pojavljuje kao tračak nade i optimizma koji nam je svima potreban. I ako je to poruka Konklave, onda je objeručke prihvaćam kao izbor.

Recenziju posvećujem papi Franji, uz Ivana Pavla II najdražem papi, od kojeg smo mogli i trebamo jako puno toga naučiti.