Posljednji Srbin u Hrvatskoj

Noć hrvatskog filma u Cinestaru za dvoje filmofila poput mene i cure činio se kao pravi bingo, da citiram Hansa Landu iz “Nemilosrdnih gadova”. Pored planiranog gledanja Sonje i bika, totalno smo spontano odlučili ostati u kinu na još jednom našem domaćem filmu – Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj redatelja Predraga Ličine. Kažu kako su najbolje stvari upravo takve, spontane, što se u ovom slučaju pokazalo sasvim točnim. Iako smo ovaj film pogledali u vrijeme kada je izašao u redovnoj kino distribuciji, nekako je bilo prigodno da ga opet pogledamo, pogotovo u ovom trenutku vremena.

Slučajno ili ne, ovaj film je tako postao vizionarski, kao da je redatelj imao moć pogleda u budućnost, što ga čini na neki način filmofilskim Orwellom 2020. I zaista, gledajući neke prizore iz Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj doslovno imate osjećaj kao da ne gledate film, nego da ste doma dok se na televiziji vrti dnevnik, samo što je “dnevnik Predraga Ličine” kudikamo bolji i zabavniji. Ovo je film koji možete doživjeti na dva načina – kao čistu zajebanciju, ili pak na način da u njemu tražite neki dublji smisao. Iskreno, kada smo ja i cura u pitanju, dublji smisao nam se nije dalo tražiti, već smo se samo željeli žestoko zabaviti uz film, i to smo itekako napravili. Film sa svojih 90 minuta traje točno onoliko koliko je potrebno, tako da vam cijelo vrijeme drži pažnju, tako da u nijednom trenutku nije dosadan. Dapače, ovo je film koji vas tjera da se zavalite u onaj udobni naslonjač kino dvorane i da se samo prokleto dobro zajebavate uz film.

Ono što ja najviše cijenim kod ovakvih filmova zapravo je najviše originalnost. Posljednji Srbin u Hrvatskoj u svakom pogledu zaslužuje sve pohvale, jer pored vječno prožvakanih tema koje su dosadile Bogu i vragu, snimiti ovako nešto originalno i drugačije, zaista je za svaki respekt. Prvi domaći zombie film, tako na neki način i simbolično upravo takve i slične teme drži za zombije, što je opet na neki način satira i ironija koju je redatelj pametno provukao kroz film. Scenarij filma je također za svaku pohvalu, jer je istovremeno duhovit, zabavan i nimalo površan.

Za ovakav tip filma je to jako bitno, ali i teško, jer se u suprotnom može otići u nekom drugom totalno neželjenom smjeru. Film tako savršeno detektira stanje društva, iako mu to možda nije namjera, ili pak jeste – tko će ga znati. Na kraju to nije toliko ni važno, bitno je da je redatelj uspio u namjeri da zabavi gledatelja, a kako će ga netko gledati, to je opet stvar ukusa svakog pojedinca. Međutim, ne može se pobjeći od činjenice kako je ovaj film danas itekako aktualan.

Vrlo je lako umjesto zombie pandemije zamisliti ovu šugavu koronu. U tom smislu smo ga sasvim drugačije i doživjeli nego na prvo gledanje, što je sasvim logično. Gledajući prazne ulice najvećih hrvatskih gradova zbilja imate osjećaj da je redatelj prebacio stvarnost na film, ili film na stvarnost, ovisi kako gledate. Sasvim sigurno da ćete neke stvari u filmu koje su vam prije bile smiješne, sada gledati potpuno drugačijim očima.

Kada su u pitanju glumačke izvedbe, onda treba reći kako su svi bili na visini zadatka – od Krešimira Mikića, Dade Ćosića, Hristine “Zora puca” Popović, pa se do Tihane Lazović. Čak se u jednoj maloj ulozi pojavljuje i Severina. Glumačke role u filmu itekako su potpomognute jako dobrim scenarijem u kojem su glumci jako dobro plivali. Baš kao i mi gledatelji zajedno sa njima. Iako bi neki mogli pomisliti kako je redatelj pretjerano pazio da se nekome ne zamjeri ovim filmom, mišljenja sam kako je Ličinu savršeno boljela briga, da ne kažem nešto drugo, za tako nešto. Upravo zbog te ležernosti i opuštenosti, film je ispao tako prokleto dobar. Imam osjećaj da se redatelj igrao filma i da je to isto poručio i nama. Igrajte se i guštajte, sve ostalo je nebitno.

Moram također pohvaliti i šminku koja nimalo ne zaostaje ni za nekim puno budžetom bogatijim filmovima. Gledajući sve te zombije imali smo osjećaj kao da smo tamo sa njima. Samo smo čekali kad će se onaj “četverac” , koji je jedini bio sa nama u kinu, ustati i napraviti od nas “žive mrtvace”. Živih mrtvaca u filmu nema puno, jer fokus i nije toliko stavljen na njih, koliko na samu suštinu priče. A ona je vrlo jednostavna, bez obzira na nacionalnost, svi smo isto ludi i (ne)normalni, kako u pozitivnom, tako u negativnom smislu.

Za kraj mogu još samo reći kako mi je drago što smo mogli ovaj film još jednom pogledati u kinu i to za simboličnu cijenu karte. Lipo smo se nasmijali, guštali, zabavili, a to je ono što je najbitnije. Kasnije smo malo i pričali o filmu na malo ozbiljniji način, jer pored sve te zabave, ima on i taj dublji smisao. Guštanje za vrijeme filma, te razgovor i boca rakije nakon završetka filma. Ako to nije filmofilija, onda ne znam što jeste. Tako da mislim kako od Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj zbilja nismo mogli više tražiti.