Kada bih uz riječ energija u rječniku trebao staviti jedno filmsko ime, onda bi bez dileme izabrao Suzanu Perić. Ova montažerka filmske glazbe uistinu je osoba koju je teško opisati, ali nekako mi se ta energija, odnosno zarazna pozitiva kojom pršti, čini nekako najprigodnija. Suzana je, dakako, puno više od toga. Suzana je osoba koja fascinira svojim radom, načinom razmišljanja, ali prije svega poštovanjem prema sugovorniku. U to sam se mogao uvjeriti iz prve ruke kada smo se upoznali na Ponta Lopud Festivalu. Naime, prije samog intervjua, Suzanu je zanimalo apsolutno sve ono čime se bavim. Razgovarali smo skoro pola sata samo o nastanku ovog portala, a što je za mene bio veliki kompliment. Jer kada osoba koja je u svojoj karijeri surađivala s najvećim imenima filmske umjetnosti, pokaže takvu vrstu poštovanja, onda to uistinu jest veliki kompliment. Imao sam dojam kao da ona radi intervju sa mnom, pa sam uistinu bio ponosan što se tako uspješna žena fascinirala cijelim ovim filmofilskim putovanjem. Suzana je glavni „krivac“ što smo zadnjeg dana festivala mogli uživati u prekrasnom koncertu posvećenom najvećem filmskom skladatelju, Enniju Morriconeu, a s kojim je Suzana desetljećima surađivala. Glazba i film su se tako spojile u jednu prekrasnu priču i stvorile uspomenu koju ću pamtiti cijeli život. Baš kao i ovaj razgovor sa Suzanom iz koje sam jako puno naučio i nakon kojeg sam stvorio još jedno predivno filmsko prijateljstvo. Do idućeg susreta, može i u New Yorku, kako smo spomenuli, draga Suzana, hvala još jednom na ovoj prilici i druženju koji smo imali u prekrasnom ambijentu Kneževa Dvora na Lopudu.
Danas ste jedna od najuspješnijih montažerki glazbe, ali kad biste se na Lopudu, na jednom od Masterclassova, vidjeli Suzanu na početku karijere, što biste joj savjetovali?
Interesantno pitanje. Prvo bih si rekla da se ne plašim. Da izrazim svoje mišljenje. A kad si jako mlad toga svega te je jako strah jer misliš da ništa ne znaš. To je zapravo plutanja koju ne možeš od kraja početi. To je razvoj jednog čovjeka, umjetnika, radnika jer sa svojim radom ti zapravo postigneš veću sigurnost u sebe. Rekla bih si da više radim na filmovima u Europi. Da razgranam taj moj jezik. Rekla bih si da sam dobro napravila da nisam nikad preselila u Hollywood. Mislim da mi ne bi pasao takav način života, geografska daljina, gdje ne možeš doći doma za čas. I rekla bih si da je, a to je ono što je zapravo najteže, u redu reći svoje mišljenje bez obzira zapravo jesi li mlad ili ne, jer s time pridodaješ i radu i gradnju svojeg karaktera i dijaloga. Jer suradnja se uvijek bazira na dijalogu. Nisam ja bila jako šutljiva ali bilo je momenata kad bih voljela da sam nešto rekla, odnosno svoje mišljenje koje bi možda promijenilo neke situacije, primjerice glazbene na nekom filmu.
Sally Menke, montažerka koja je bila poznata na radu na filmovima Quentina Tarantina, rekla je kako je biti montažerka najusamljeniji posao na svijetu. Slažete li se s tom tvrdnjom?
Ne bih ga nazvala usamljeničkim poslom. Jer je to ipak dio kolaboracije. Ti provedeš nekoliko sati dnevno montirajući glazbu, film ili sliku. Ali to je i ljepota tog posla, ta koncentracija. Kao što će netko slikati sliku ali neće imati nikoga pored sebe. Ali sve ono što ćeš napraviti uvijek ćeš morati podijeliti, tako da je život, odnosno život montažera, pun dijaloga. Zavisi naravno i o situaciji i s kim radiš, jer nisu svi filmovi isti, nisu svi kolaborativni kao neki drugi. U tom smislu bi to mogao biti problem ili možda boljka u toj profesiji. Međutim, mislim da se sve gradi, bez obzira radiš li montažu slike, zvuka, dijaloga ili glazbe. Sve se kreće prema jednom trenutku gdje smo svi zajedno i svi dijelimo. Tako da ga ja ne bih tako opisala kao Sally. To nije moje osobno iskustvo.
Kao netko tko ide redovno u kino, primijetio sam da publika izlazi iz kino dvorane odmah nakon što krene odjavna špica. Smatrate li to nekom vrstom nepoštovanja prema tisućama ljudi bez koji i ne bi bilo moguće snimiti film koji su upravo pogledali?
Da, ali nije publika kriva. Vidite što se događa kad gledaš film na Netflixu. On ti ne dozvoljava da gledaš tu odjavnu špicu. To je edukacija publike. Publika je uvijek bila nestrpljiva da čeka do kraja odjavne špice, a te odjavne špice su danas postale sve duže i duže, tako da dođe i do deset minuta trajanja. Ako je netko radio nešto, primjerice na animaciji, vidjet ćeš gomilu imena. Ja razumijem što hoćete reći i mislim da svima njima treba dati tu vrstu poštovanja, pošto je svaki od njih nešto pridonio filmu. Ali tu bi nam trebale pomoći mreže koje educiraju mlade ljude koji su danas publika. Danas u kino idu teenageri kojima je koncentracija nula. Danas se filmovi snimaju tako da razmišljaš kako će zvučati i izgledati na iPhoneu ili nekom „smart phoneu“, odnosno „pametnom telefonu“. To kad kažem na hrvatskom mi je užasno smiješno za reći. Došli smo do toga da je ta komercijala, odnosno ta neka agresivnost, stvorila potrebu za sve više i više pretplata, odnosno sve više i više reklama. S time se potpuno dao jedan needuciran, nekulturan odnos prema subjektu koji je zapravo centralni dio te priče, a to je film.
Barbenheimer je postao veliki fenomen pop kulture, a vi ste upravo za Barbie radili glazbu. Kad bi vam sad došao netko iz Matela i rekao da će napraviti Barbie koja bi predstavljala vašu glazbu, kako bi ona izgledala?
Izvrsno pitanje. Moja Barbie bi bila internacionalna. Moja Barbie bi bila oslikana pjesmama iz cijelog svijeta.
Radili ste glazbu za različite filmske žanrove. Koliko se teško tome prilagoditi i postoji li omiljeni žanr u kojem baš uživate raditi?
Svaki film je na neki način svoja ličnost, svoja nova stranica. Svakom filmu pristupam istom strašću i istom dubinom. Šarolikost tih žanrova koje sam radila samo je obogatilo moj rad. Možda mi se i Hollywood našao na putu baš u tom smislu. Hollywood koji je tvornica velikih spektakla. Naravno, ima i tamo nezavisnog filma. Ali ipak je tu studio taj koji nadgleda. Kad ih nema, onda te ne mogu gledati. A kad ih ima, onda te uzmu. Tako da ta činjenica da imam dosta žanrova u mojem repertoaru sasvim sigurno nije slučajnost. To je moj izbor. To je izazov. A svaki izazov je mogućnost i prilika da nešto novo naučiš. A ja volim izazov i užasno sam znatiželjna.
Koliko glazba često manipulira osjećajima gledatelja, u smislu odnosa prema likovima ili nekoj određenoj sceni prema kojima bi možda bili ravnodušni da ne postoji te glazbene podloge. Razmišljate li vi o tome kada montirate glazbu?
Osjećaj sto posto. Izmanipulirati nula. Ako se radi o manipulaciji, onda te glazba lažno vodi u sentiment. Ako se radi o emociji, onda je glazba vjerna svojoj ulozi. Jer glazba polazi od srži teme filma ili karaktera ili situacije. Zbog čega je umjetnik htio napraviti taj film. Tu počinju zapravo razgovori. Gdje mu je jezgra. Jučer sam se baš bila našla s Rubenom Östlundom. I bio je vrlo interesantan razgovor o njegovom novom filmu. Razgovarali smo o glazbi i pitao me da li da glazba počne od tog jednog momenta, ne bih željela puno otkrivati jer ne smijem. Ja sam mu rekla da vjerojatno ne jer cijela naša konverzacija je počela na temi psihologije. To su one male notice koje zapaziš u razgovoru s redateljima koje su otvor u dubinu značaja tog filma.
Danas je sve više razgovora o umjetnoj inteligenciji, posebice u filmskoj industriji. Smatrate li to kao prijetnju ili kako mi je rekao Mathieu Kassovitz u intervjuu u Cannesu kao priliku za još veću kreativnost, posebno talentiranih filmaša koji se nemaju čega bojati?
Ja se apsolutno slažem s Kassovitzem. Tehnologija je tu. Mi ju ne možemo vratiti, a ne smijemo je se bojati. Sjetite se samo kad smo ulazili u digitalnu eru. Tu se svašta desilo u tim momentima. Od toga da su mnogi odustali jer nisu mogli ili se nisu željeli priviknuti na novu tehnologiju. Neki su prihvatili, neki su iskoristili. Recimo konkretno kad pričamo za glazbu. Kad se digitalna era pojavila jako puno mladih kompozitora je počelo upotrebljavati elektronsku zamjenu za orkestar. To je trajalo vrlo kratko. Mi jesmo sada u AI eri. Naravno da se ne slažem da bi AI zamijenio glumce. Tipa ovo što vidimo kroz klipove na društvenim mrežama, kad su poznati glumci bili kopirani putem umjetne inteligencije, to jednostavno ne dolazi u obzir. No, tu se sad rade nove regule, što je jako važno. Jer ako se sjećate kad se pojavio Napster. Osnivač je na koncu otišao u zatvor. Sad imamo Spotify, iTunes, jer su se uvela pravila u kojima se plaća izvedba autorima kao što i treba. I sad samo trebamo naći kontrolu kako bismo mogli upotrijebiti tu novu tehnologiju. Ne možemo je zaustaviti. Što se tiče upotrebe te tehnologije u druge svrhe, ona uistinu jest zastrašujuća. Ja sad govorim o umjetnosti. Ali na neki način se protiv nje ne možemo boriti. Ne možeš zaustaviti razvoj. I ne smiješ. Moraš se naučiti baratati sa svime tako da si uvijek ispred.
Kad već spominjemo kreativnost, mnogi misle kako je Hollywood u kreativnoj krizi, dok s druge strane imamo mlade filmaše poput Curryja Barkera i Kanea Parsonsa koji dokazuju suprotno. Kakvo je vaše mišljenje o Hollywoodu danas?
Hollywood je stradao, ali ne radi nedostatka talenta. Covid je tu imao jako važnu ulogu. Nakon Covida, došlo je do perioda kad je trebalo sve oživjeti. I baš u to vrijeme su za mnoge ugovori istekli, za scenariste, glumce, redatelje. I tu je zastala produkcija i razgovori. To je uništilo mnoge jer su ostali bez rada i zarade. I onda nakon svega, krenemo naprijed, ugovori se potpišu, što se dogodi? Požari. Koji su također jako puno toga uništili i unazadili. Ali imam dojam kako se sve polako budi jer mi zavisimo o Hollywoodu. Mi smo jedni drugima partneri. Filmovi se snimaju i u New Yorku iz Hollywooda. Filmovi se miksaju u Hollywoodu iz New Yorka. Tako da smo ovisni jedni o drugima. Da, istina jest da se dogodio jedan veliki zastoj. Ali ne talenta.
Vidimo kako se u zadnje vrijeme razni kultni filmovi vraćaju na velila platna, između ostalih i Gospodar prstenova, gdje glazba ima jako bitnu ulogu. Kakav je osjećaj za vas kad vidite nove generacije filmofila kako otkrivaju filmove u kojima ste i vi imali veliki pečat?
Prekrasan. Sve je na novim generacijama. One će reći što ostaje. Ako vidiš da je nešto što si ti volio i sudjelovao u nečemu da to i dalje ima neki svoj životni put, da nije gotovo, onda je apsolutno veliko zadovoljstvo.
Kad biste košarkaškim rječnikom trebali složiti idealnu redateljsku petorku s kojom ste radili, kako bi izgledala vaša početna postava?
Imam ih. Bez problema. Jonathan Demme. Greta Gerwig. J.C. Chandor. Derek Cianfrance. Roman Polanski.
Što vas i dalje pokreće kao umjetnicu, koje je vaše pogonsko gorivo za stvaranje glazbe?
Mlada generacija koja me zove. To je najveći užitak. Kad vidiš da tvoj rad nešto nekome znači. Mladi kompozitor kao što je Emile Mosseri. Sad smo mi partneri, a on je generacija moje djece. To je Greta Gerwig, sve ove što sam i prethodno spomenula, to su sve mladi filmaši koji me vode u nove avanture koje su fenomenalne. S Mosseriem radim u ovom trenutku na dva filma. Jedan je temeljen na romanu „Lincoln in the Bardo“, Georgea Saundersa. To je bila jako popularna knjiga o predsjedniku Lincolnu i njegovoj tuzi nakon što je izgubio svog sina. To je bilo nešto prije nego što je bio ubijen i sve se dešava u stilu ghost story, pola animacija a pola live action. Snimat ćemo u Londonu i to će trajati godinu dana. Tako da me ti mladi inspiriraju. Greta Gerwig i Barbie, čudesno nešto. Zatim J.C. Chandler, jedan od mojih omiljenih s kojim sam radila svoj prvi Marvel. I on i ja. Jer i njemu je to bio prvi Marvel. Vjerojatno i zadnji haha, jer nije nikako uspio ali meni je bio fantastičan. Mislim da je glavni razlog činjenica kako ih je previše. Chandler je primjerice s Kraven the Hunter želio napraviti psihološku studiju lika, njegov put prema zlikovcu. Tu se Spiderman uopće ne pojavljuje jer je on napravio psihološku dramu i tragediju jedne obitelji. I to je prekrasno. To je sve njegovo djelo. Ali pošto Marvel ima obožavatelje koji očekuju po formuli nešto, onda to nisu uopće prihvatili. Ali jednog dana hoće. Jer to je uistinu prekrasna studija jednog karaktera.
Ovogodišnje izdanje Ponta Lopuda posvećeno je u velikoj mjeri velikom Enniju Morriconeu s kojim ste surađivali godinama. Kad biste mogli svoj neki susret s Morriconeom rekreirati u filmsku scenu koja bi to bila i uz koji glazbenu podlogu?
Prvi put radimo zajedno. Film Frantic. Roman Polanski je redatelj. Ja sam bila toliko nervozna. I sad, film se vrti, jer nema elektronike, moraš vrtjeti film. I sad kako će taj dirigent znati točno kad je početak glazbe. Mi smo se morali pripremiti na određeni način koji je netko bio izmislio, a to je da ili s nekom trakom u boji ili s kredom i ravnalom napraviš jednu crtu koja ide dijagonalno od gore lijevo do dolje desno. Točno tri sekunde je dugačka. Znači ti gledaš film i sad odjednom vidiš kako ta traka ide od dolje prema gore, znaš da imaš točno tri sekunde dok je prvi takt. I ja sam toliko bila uzbuđena, nervozna. Znaš kad hoćeš napraviti najbolje. Ja sam traku napravila naopačke. Nacrtala sam je od gore prema dolje. I onda kad je Morricone to vidio počeo je urlati. Ja sam se smrznula. Što je najgore, ja sam sve scene tako napravila, a mislila sam da sam učinila najbolje. Ali onda se na kraju ipak Morricone okrenuo prema meni i rekao mi „ma nisi ti kriva, neću se na tebe derati.“ A glazba bi bila vjerojatno iz nekog filma Daria Argenta, jedna od onih stravičnih, disonantnih glazbi koje bi nam svirale u pozadini.
