Kad god razgovarate o nekim velikim, primjerice sportskim uspjesima, većinom se s odmakom vremena prisjećamo gdje smo i s kim bili u tom trenutku. Kad smo mi filmofili u pitanju, onda je to, dakako, vezano uz filmove koji su nam iz više razloga prirasli srcu. U tom pogledu pamtimo baš sve. Ne samo mjesto i vrijeme, već i, ako smo imali sreće, i osobu s kojom smo gledali film, komentare kroz koje smo izražavali osjećaje onoga što gledamo, te se suptilno i upoznavali upravo na takav način. Jer filmovi i teme koje obrađuju i jesu najbolji put prema zaljubljivanju, posebno ako imate isti pogled i osjećaje. U tom pogledu Close, film redatelja Lukasa Dhonta, i jest poseban film. Jer teško da bih se mogao zamisliti s nekim tko nakon gledanja takvog filma ne pusti suzu ili ga se ne dotakne sve ono što je Dhont u tom filmu prikazao kroz svoje likove, od prijateljstva, ljubavi i života općenito.
Kada sam prije nešto više od mjesec dana dobio priliku biti dio Filmskog festivala u Cannesu, posebno sam se veselio novom Dhontovom filmu Coward koji se natjecao u glavnoj konkurenciji. Prethodno je za Close dobio nagradu upravo u Cannesu, dok je film bio i službeni kandidat Belgije za prestižnog Oscara. Lukasa sam u Cannesu sreo nakon premijere, tako da mi je bilo posebno zadovoljstvo porazgovarati s njim na Lopudu, gdje se pokazao kao izuzetno pristupačan lik i jako zanimljiv sugovornik.
U Cannesu je prikazan vaš najnoviji film „Coward“. Bio sam na premijeri filma i ono što mi je ostalo u sjećanju svakako je atmosfera nakon projekcije. Publika je navijala i pljeskala, toliko jako da sam imao osjećaj kao da sam na nogometnom stadionu a ne u kino dvorani. Nikad tako nešto slično nisam doživio. Koliko za vas znači takva reakcija na festivalu u Cannesu kojeg je Tarantino opisao kao svjetsko prvenstvo u filmovima?
Naravno da mi puno znači, jer svi mi, pretpostavljam, imamo želju biti voljeni. A kada nešto stvorite i prvi put to stavite pred publiku na velikom platnu, to je trenutak ranjivosti. Sve može krenuti u različitim smjerovima. Ono što mi se posebno svidjelo u tom trenutku jest to što sam imao osjećaj da me publika nosi. Dok sam pisao i snimao Coward, imao sam osjećaj da pokušavam nešto novo, jer su mi Close i Girl možda bili intimniji filmovi. Coward je za mene bio svojevrsna avantura u jedan drugačiji filmski žanr. U filmu ima puno glazbe, što mi je donijelo mnogo novih izazova. Možda sam bio pomalo uplašen tog eksperimenta. Zato je bilo predivno osjetiti reakcije publike u dvorani, osjetiti njihov odgovor i uzbuđenje koje je film izazvao. Osjećao sam se ispunjeno svom tom energijom koju sam osjetio.
Jako mi se svidjela zadnja scena u filmu, posebno jer se emocija prenosi na gledatelja bez dijaloga. Koliko je bitno za vas izražavanje osjećaja kroz dijalog, a koliko samo kroz pogled?
Zanimljivo je jer me vaše pitanje povezuje s dvije stvari. Prvo, povezuje me s mojom unutarnjom slikom plesača, jer sam prije nego što sam poželio biti redatelj želio biti plesač. Ples je prostor u kojem se sve prenosi kroz izražajnost i tijelo. Zato, kada pišem filmove, odnosno kada ih pišemo, jer ih pišem s drugom osobom, uvijek tražim načine kako emociju prenijeti kroz vizuale, kroz tijela, lica i boje. Dijalog dolazi tek nakon toga. To je prvi dio odgovora. Postoji jedna formalna umjetnička ambicija koja me vodi u tom smjeru. Drugi dio odgovora jest da dolazim iz onoga što bih nazvao kulturom šutnje. Tako je barem ja doživljavam. Odrastanje kao gej muškarca, što je, barem u mom iskustvu, u velikoj mjeri je povezano sa šutnjom i neizgovaranjem onoga što osjećate. Jednako kao i činjenica da dolazim iz Belgije gdje ne govorimo nužno otvoreno o stvarima, doveli su me do spoznaje da ljudi vrlo rijetko govore o onome što je doista važno.To mi je pomalo tužna misao, ali možda vrijedi za mnoge ljude i mnoge kulture. Zato je to jedna od tema kojima se stalno vraćam u svojim filmovima kako ne govorimo o onome što osjećamo, kako potiskujemo ono što nosimo u sebi i kakve posljedice to ostavlja na naše živote.
U Cannesu smo mi filmofili dosta pričali o naslovu filma, Coward. Živimo u svijetu gdje nas se uči kako je iskreno izražavanje osjećaja prema drugoj osobi kukavičluk, znak slabosti. U isto vrijeme mi je bilo interesantno kako ste takav prikaz modernog društva i odnosa uspjeli prikazati u periodu Prvog svjetskog rata. Je li vam to bio cilj i zašto upravo takav naslov?
Da, u pravu ste, radi se o tome ali i svojevrsnom apsolutu. Mislim da se hrabrost često definira, osobito kada je riječ o muškarcima, kao sposobnost da potisnu ono što osjećaju i jednostavno nastave dalje. Posebno u ratnom kontekstu, gdje se od muškaraca očekuje da potisnu emocije kako bi bili sposobni uništavati druge ljude. A kada pogledate povijest, posebno Prvi svjetski rat, vidite da je bilo mnogo muškaraca koji su pokušali pobjeći od toga i zbog toga su bili proglašeni kukavicama. Zato sam na neki način želio odati počast onima koji su pokušali osporiti normu nasilja toga vremena. Istovremeno sam želio propitati naše shvaćanje hrabrosti. Nije li hrabro reagirati na ono što osjećamo, govoriti o svojim osjećajima umjesto da ih potiskujemo. Tražiti način da se izrazimo i slijediti taj put. To je vrlo jednostavna riječ, ali nosi ogromnu težinu za mnoge ljude. Mislim da su i danas, kao i u prošlosti, mnogi ljudi poslani u smrt upravo zbog straha da ih netko ne nazove kukavicama. Kada sam otkrio crno-bijele fotografije koje su poslužile kao inspiracija za film, fotografije mladih muškaraca koji su izvodili kazališnu predstavu, vidio sam da su od vreća s pijeskom izrađivali suknje, a od metaka nakit. Meni je ta slika djelovala iznenađujuće moderno, iako je bila crno-bijela. Pomislio sam: ovo je nevjerojatno slobodan izraz identiteta, ili barem vrlo kreativan izraz identiteta, unutar svijeta koji inače doživljavamo kao strogo kodiran, patrijarhalan, izrazito muževan i unaprijed određen pravilima o tome kako bi se ljudi trebali ponašati. Upravo ta modernost koja postoji unutar prošlosti, ideja da se prošlost može pokazati nevjerojatno suvremenom, bila je nešto što sam doista želio prikazati.
U vašem kratkometražnom filmu L’Infini napravili ste lijepu poveznicu između plesa i filma, dvije umjetnosti. Ples kao bijeg od stvarnosti vidimo i u Coward, gdje koreografija djeluje kao protagonist. Koliko vam je iskustvo tog filma pomoglo za stvaranje karaktera likova u Coward?
Da, zanimljivo je jer je moja mašta često bila moj bijeg od svijeta. I mislim da je to nešto što postoji kod mnogih ljudi, ideja da pobjegnemo u vlastitu maštu ili u maštu nekoga drugoga, kroz čitanje knjige, gledanje filma ili slušanje glazbe. Zato sam želio da se ovaj film bavi upravo time, kako u najmračnijim trenucima pokušavamo pobjeći kroz vlastitu maštu, a što tijekom filma sve više postaje stvarni bijeg, fizički bijeg od nasilja. I mislim da mi je upravo L’Infiny, moj posljednji kratki film koji sam napravio na fakultetu, omogućio veliku slobodu. Tom filmu sam pristupio prvenstveno iz perspektive koreografije. To je vrlo apstraktan film, a na narativnoj razini sam još sam uvijek tražio tko sam i kakav redatelj želim biti. Mislim da mi je taj film omogućio da postavim pitanja koja si i danas postavljam dok radim dugometražne filmove, ali kojima se sa svakim novim filmom sve više približavam.
Dvojica glavnih glumaca u filmu, Emmanuel Macchia i Valentin Campagne su odigrali izvrsne uloge u Coward. Svidjela mi se jako njihova suprotnost u karakteru, dok ih istovremeno povezuje nevinost mladosti. Oboje su nagrađeni i u Cannesu za najbolje glumce i bilo ih je bas lijepo upoznati i osjetiti tu njihovu sreću. Kako ste se baš odlučili za njih dvoje prilikom pisanja scenarija?
Jako dobro pitanje jer ih nisam imao na umu dok sam pisao film, zato što ih tada još nisam upoznao. Ali kada sam ih upoznao, vrlo su brzo postali likovi koje sam imao u glavi, u određenom smislu. Emmanuela sam upoznao u dvorištu njegove škole, jer sam obilazio mnoge škole tražeći mladiće koji su željeli postati glumci. I upoznao sam Emmanuela, a on je bio vrlo povučen i vrlo tih. Želio sam lik, odnosno tako sam ga napisao, koji se na početku ne usuđuje koristiti svoj glas i koji sve više i više počinje izražavati ono što osjeća. A za drugog lika želio sam nekoga tko je njegova potpuna suprotnost, nekoga tko je glasan, prisutan, tko ide naprijed. I kada sam upoznao Valentina, bilo mi je odmah potpuno jasno da je on taj. On je bio osoba koja će vikati i izvući onog drugog iz njegova svijeta. Zato je, kada su se upoznali, bilo jasno da će za mene biti savršen spoj. I da, bili su savršen spoj.
Jedan od meni najdražih vaših filmova je film Close. Prvi put sam ga gledao u dva ujutro i sjećam se da sam razmišljao jako dugo o njemu nakon gledanja. Sinoć na Lopudu smo ga imali prilike vidjeti na velikom platnu. I zanimljivo mi je kako film istovremeno daje taj osjećaj usamljenosti, ali i pojačane intimnosti prema nekome tko nam nedostaje. Koliko ste se vi kao redatelj prepoznali u likovima, i na koji način?
Da, to je zaista zanimljivo. Taj film i govori o usamljenosti. I mislim da sam shvatio da svi mi na neki način imamo taj osjećaj slomljenog srca, bilo zbog prijateljstava, veze ili zbog ljudi koje smo putem izgubili, a koje smo možda mi odgurnuli od sebe ili su oni odgurnuli nas, a da pritom nismo nužno razumjeli zašto. Vrijeme može biti nešto prekrasno u odnosima, ali također može biti nevjerojatno nasilno prema odnosima. I mislim da Close funkcionira upravo tako, jer svi mi imamo svog Remija i svi smo na neki način izgubili takvo prijateljstvo, takav odnos. Kada gledamo film, mislim da se povezujemo s tim, barem je to ono što osjećam kada ljudi reagiraju na njega, jer mnogi ljudi se povezuju sa svojim Remijem, sa svojom osobom u tom smislu. Kao što ste i vi spomenuli. I to stvara jedno vrlo emocionalno iskustvo.
Kada biste morali izabrati samo jedan lik iz vaših filmova s kojim biste proveli vrijeme ovdje na Lopudu, razgovarajući o ljubavi, prijateljstvu, filmovima, glazbi, odnosno životu općenito, tko bi to bio i zašto?
Uh, jako teško pitanje.
Možda Remi?
Da, da. Remi, Remi, vrati se! Ali mislim da bih ipak odabrao Laru, jer Lara bi, po meni, imala mnogo toga za reći o današnjem vremenu. Ona je umjetnica i borac, i osjećam da joj se stalno želim približiti, točnije ostati joj blizu kao liku. Svi su mi likovi dragi na neki poseban način, ali možda mi je ona najdraža, pored svega ovoga što sam naveo, i zato što je Girl bio moj prvi dugometražni film. A prve stvari, bez obzira o čemu i kome se radilo, posebno kad imamo poveznicu i kemiju s njima, nikada ne zaboravimo. Tako da bi moj izbor u tom pogledu bila Lara i mislim da bi s Larom ovdje posebno uživao.
