Nekako mi se čini sasvim prigodno da me za vrijeme pisanja dojmova o filmu “Otac”, redatelja Srđana Golubovića, prati zvuk kiše koja mi tapka po prozoru. I zaista, kada bih birao idealnog suputnika u mojim mislima koji me vode prema ovom filmu, onda bi to bio upravo zvuk i miris kiše. Postoje tako neki filmovi nakon čijeg gledanja u kinu ostanete dugo sjediti u stolici, sami sa svojim mislima, osjećajima i dojmovima. Kino projektor se ugasio, svjetla su se u dvorani upalila, ali to za vas kao da ne postoji. Jedino što u vama živi su misli koje si sami stvarate, razmišljate o njima kao pustinjak u pustinji. Ne dozvoljavate nikome da uđe u taj svijet, ne zato što ne možete, već jer ne želite da vam nitko pokvari to putovanje. Kraj filma u tom smislu za vas označava početak. Onaj početak kojem nema kraja, jer kada god krenete na taj vlak, stanica za izlaz ne postoji, već samo misli koje vam brzinom svjetlosti prolaze kroz glavu. Tužne, sretne, sjetne, melankolične, to su zapravo stanice na koje ne silazite, ali ih gledate, osjećate.

Jedan od onih filmova koji vas tjeraju na tu avanturu zasigurno je film Otac, kojeg sam prošlu nedjelju imao prilike vidjeti u splitskom kinu Karaman. Karaman je za mene oduvijek bio kino sa dušom i zato mi je posebno drago da sam zajedno sa svojom filmofilkom mogao doživjeti ovaj film upravo u tom magičnom kinu. Film sa dušom u kinu sa dušom. Nekoliko dana prije samog gledanja filma razveselila nas je vijest kako je Goran Bogdan dobio nominaciju za “europskog Oscara” u kategoriji za najboljeg glavnog glumca i to upravo zahvaljujući ulozi u ovom filmu. Velika je to stvar za ovog mladog i talentiranog glumca kojem je ovo svakako veliko priznanje, iako je njegov talenat neupitan sa ili bez nagrada.
Isto tako, redatelj filma Srđan Golubović spada među moje najdraže domaće redatelje, i to ponajviše zahvaljujući svojim prethodnim filmovima kao što su Apsolutnih sto, Krugovi i Klopka, fantastični naslovi koje vam također preporučam za gledanje. Otac je njegov četvrti dugometražni igrani film, i koliko god obožavao prethodna dva, upravo ovaj potonji smatram Golubovićevim najboljim naslovom kojeg je do sada režirao. Otac je film koji se osjeća, gleda i živi.

U centru radnje je Nikola, otac dvoje djece koja su mu oduzeta od strane centra za socijalnu skrb, nakon što mu je supruga pokušala samoubojstvo očajna jer Nikola već mjesecima nije dobio plaću, što je dovelo do toga da četveročlana obitelj doslovno nije imala od čega živjeti. Supruga je srećom preživjela, ali je završila u bolnici, te je proglašena neuračunljivom, dok su djeca završila u jednoj od udomiteljskih obitelji. I tada kreće bitka očajnog oca koji pod svaku cijenu želi vratiti svoju djecu koja su mu na tako bezobziran način oduzeta. Sam početak filma udara na emocije gledatelja poput kakvog hladnog vjetra.
Čudno, jer dok gledate vatru očaja jedne majke, vi se zapravo osjećate hladno, kao da ćutite hladnoću vremena koju je tu ženu natjerao na tako užasan čin. U tom trenutku postajete svjesni kako ljudi možda jesu topla srca, ali ih hladno vrijeme svakodnevnice tjera na očajne mjere i postupke. Neke ljude će hladno vrijeme pretvoriti u hladne osobe, ali će opet postojati i oni pojedinci koji će i na onoj najtvrđoj santi leda pokušavati upaliti vatru, i neće odustajati dok ne uspiju. Jedan od takvih ljudi je i nas Nikola, junak ne samo ovog filma, već i života naše svakodnevnice.

Nikola je lik koji postoji, živi i radi, ali koji je većini nevidljiv. Ljudi ga vide, ali ga ne primjećuju. Znate ono, ma to ima samo u filmovima, to je tamo negdje, daleko. Ako ga netko i primijeti, većina će pomisliti – ma nema šanse da se tako nešto meni desi, ja sam pametniji, mudriji. Ali zar zbilja mislite da ljudi poput Nikole žele takvu sudbinu? Da li zaista vjerujte da postoje ljudi koji imaju plan da stvore obitelj, da bi nakon toga ostali bez posla ili da bi mjesecima radili i ne primali plaću koja znači hranu za obitelj koju prehranjuju. Naravno da to nitko ne želi. To ne želi Nikola, Jozo, Mate, Stipe, John, Muhamed, Patrick…nitko! I po tome se ne razlikuje nijedan čovjek na ovoj planeti, bez obzira na nacionalnost, boju kože ili vjeroispovijest.

Pa ipak, svijet je pun Nikola. Ali znate što je zapravo najveća istina? To što nas nije toliko briga što postoji tamo neki Nikola u nekom selu Bogu iza nogu, već zato što se mi bojimo da jednog dana ne bismo mi postali taj Nikola. Da, svi ćemo se sažaliti nad nečijom tužnom sudbinom, ali nas pravi strah leži u tome da mi ne budemo žaljeni. Jesmo li zbog toga sebični? Možda i jesmo, ali to valjda tako treba biti. Upravo radi toga je ovaj film moćan jer nas udara istinom do životnog (auto)gola. U tom smislu moram reći kako Nikolu nisam doživio kao junaka filma, već heroja života. Onog života koji udara jako i toliko nemilosrdno da imate osjećaj kao da mu nas junak pušta borbu u ringu.

Nikola cijeli film i izgleda kao da je drogiran od životnih udaraca, ali unatoč tome odbija baciti ručnik i predati se životnim nedaćama. On gubi rundu za rundom, ali ne odustaje sve do zadnjeg zvuka gonga i na taj način pokazuje svima nama što je borba na koju nisi pristao, ali koju moraš dovući barem do odluke sudaca. Tko su suci koji sude Nikoli, vama, meni, i na kraju krajeva svima? Ljudi, pojedinci. I zato je pogrešno reći kako postoji dobro i loše društvo. Ne! Postoje samo dobri i loši ljudi. Oni ljudi koji su ti spremni pomoći i oni koji to nisu. Nažalost, postoje i oni treći, najgori. Oni koji ti ne mogu pomoći, ali će učiniti sve da ti odmognu.
Ono što je posebno zanimljivo kod ovog filma svakako je činjenica da nema neki upečatljiv soundtrack, odnosno glazbu. Glazba je u filmu život i kroz taj život mi slušamo sudbinu jednog lika u kojem zamišljamo sebe, iako to ne želimo. Ta jeza da smo mi na njegovom mjestu ovaj film čini realnim, ali na onaj surov, životno stvarni način. Glazba života često može biti prekrasna, ali kada udari one tužne note, onda udara tako jako i moćno da imate osjećaj kao da je život iznajmio glas Freddie Mercurya da vas raskomada na komadiće. Međutim koliko god bila glasna nota Nikolina života, toliko je još glasniji onaj ton koji zapravo ne čujemo ali koji itekako osjećamo. Kada u jednoj sceni Nikola sjedne sam za stol, mi ne čujemo ništa, vidimo samo sliku izmučenog čovjeka koji ne odustaje, ali kojeg ubija razočaranje. U život. U ljude. Upravo to razočaranje stvara vrisak koji je glasniji od svih upravo zato jer ga stvara tuga, mir i tišina. Vrisak koji se rodi u tišini – to je vrisak svih Nikola našeg doba.

Iako sam već zahvaljujući njegovim prethodnim filmovima znao koliko je Golubović talentiran redatelj, opet sam ostao ugodno iznenađen načinom na koji je snimio ovaj film. Često sam se puta za vrijeme gledanja zapitao gledam li ja to igrani film ili doživljavam stvarnu životnu sudbinu iz prvih redova. Film je toliko realno snimljen i bez bilo kakvog uljepšavanja, što je zasigurno pomoglo u stvaranju takvog osjećaja životne realnosti. Inače bih sada napisao kako sam gledajući ovaj film imao osjećaj kao da sam dio radnje, ali to je nešto što bi bilo pogrešno jer mi nismo dio radnje, mi jesmo radnja.
Radnja filma je život i to je život koji redatelj prikazuje sa svim manama i vrlinama. Kamera filma kroz slike prirode prikazuje prirodu čovjeka. U pojedinim trenucima vidimo stare kuće, zapušteno dvorište, sela koja propadaju. Na taj način redatelj kao da želi pokazati prirodu nekih ljudi koja je trula i koja propada, baš kao i ljudskost. Malo je optimizma koji možemo vidjeti kroz slike filma, ali kroz putovanje na koji kreće Nikola taj optimizam nije izgubljen, već je zakopan poput zlata, čeka da bude pronađen. Zlato kao optimizam u današnjim vremenima zaista se čini kao savršena metafora jer u vremenima koje stvara pesimizam, teško je naći put prema sreći i pozitivi.

U jednom kadru filma na autobusnoj stanici vidimo grafit sa ispisanim imenom Jokera. Naravno, glupo bi bilo Nikolu uspoređivati sa strip junakom u doslovnom smislu, ali sličnosti u načinu na koji se pojedinci odnose prema njemu i Jokeru redatelja Todda Phillipsa apsolutno postoje. Nikola je fizički vidljiv, ali emotivno za druge ne postoji. Većina će pored njega sasvim neprimjetno proći, kao da ne postoji, dok će ga drugi primijetiti samo da ga iskoriste. Postoji jedna scena gdje Nikola gleda mladiće kako verbalno zlostavljaju jednog dečka na benzinskoj pumpi. U tom trenutku on u tom mladiću vidi sebe, dok su nasilnici predstavnici života koji Nikolu udara verbalno i psihički. Posebno su dojmljive scene u kojima redatelj one koji su na prvi pogled slabi prikazuje kao najjače pojedinci svoje sudbine, ma koliko god teška bila. Dečko iz moje prethodne priče će tako biti prvi koji će pomoći Nikoli, baš kao što će Nikola biti taj koji će odvojiti od svojih usta da bi nahranio psa lutalicu. Koliko god bilo tužno, toliko je i predivno vidjeti koliko su oni siromašni ljudi zapravo najbogatiji. I to nije nikakva floskula, već čista realnost.

Ako bih baš morao izabrati jedan trenutak sa kojim bi najbolje opisao ovaj film, onda je to onaj u kojem Nikola priča na balkonu bolnice sa jednim starijim pacijentom. U njoj vidimo prošlost koja diše nostalgiju, sadašnjost koja živi tugu i budućnost koja rađa nadu. Predivna scena kroz koju redatelj prikazuje tri generacije, tri sudbine vremena jučer, danas i sutra. Otac je film sa dušom, ali što bi bila duša bez srca. Srce koje je dalo otkucaj ovoj filmofilskoj duši zove se Goran Bogdan. Gledajući ga u ovoj ulozi imao sam osjećaj kao da je on Nikola, bez ikakvog pretvaranja, već kroz čistu emociju i stvarnost koji je iznio kroz film imali ste osjećaj kao da on priča neku svoju, a ne nečiju tuđu priču. On je bio, živio i osjećao taj lik. I ne samo on; već i mi kao gledatelji. Tuga, nada i bol ocrtane na njegovom licu bili su i naša tuga, nada i bol. Posebno su mi ostali u sjećanju kadrovi kada Nikola krvari, što je savršena metafora njegove izranjavanje duše. One duše koja krvari ali koja odbija iskrvariti. Otac je film o lošim i dobrim ljudima, odnosno onim pojedincima vremena sa kojima smo okruženi.

Ako je Nikola predstavnik svega onoga dobrog, onda je lik Vasiljevića savršen prikaz svega onog lošeg. Lik kojeg ćete voljeti mrziti savršeno je iznio glumac Boris Isaković. On je taj pojedinac današnjice koji si uzima za pravo da sudi likovima poput Nikole. I nije on jedini, jer kroz film možemo vidjeti mnoge moćnike koji gledaju samo svoje interese, bez ikakve empatije za slabije i nemoćne. Ako se čak i odluče nekome pomoći, to će napraviti iz interesa, a ne zato jer to zaista žele. Redatelj u tom pogledu savršeno prikazuje bolest današnjeg društva u pogledu otuđenja, što je neka vrsta ironije jer u vremenu društvenih mreža kada bismo trebali biti povezani više nego ikada prije, mi smo sve više izoliraniji. To se posebno vidi kroz razlike između moćnika koji nam kroje sudbinu i običnih malih ljudi. Razgovor koji Nikola vodi sa predstavnikom vlasti koji mu daje lažnu nadu da bi se time pohvalio na Twitteru, zapravo je rak rana društva koja neće tako brzo zacijeliti. Nažalost. Ali nisu samo moćnici odvojeni od malog čovjeka, već je općenito čovjek postao čovjeku vuk.

Kada bi ovaj film mogla opisati samo jedna riječ onda bi to bila bol. Kroz cijeli film oblak boli kao da se nadvio nad jednu ljudsku sudbinu. Otac je film koji emotivno udara, životno osjeća i ljudski boli. Ali prije svega, to je film koji nudi nadu. Nadu u bolje danas i u bolje sutra. Ponekad je tu nadu teško pronaći, pogotovo kada vam je teško, ali baš u tom trenutku tu nadu najviše cijenimo. Kada te svi iznevjere, onda snagu moraš pronaći u vjeri – citat iz filma koji sam posebno zapamtio. Da, vjera je sve i to nas uči ovaj film. Vjera može biti usmjerena u bilo što, važno je samo da postoji. Dok god se ne izgubi, nada neće umrijeti.
Sjećate se kiše sa početka mog teksta? Kiša je okupala emocije glavnog junaka ove životne priče. Ona je njegov suputnik, baš kao što je bila i moj dok sam ovo pisao. I ne samo kiša, nas zajednički avanturist su bile i njegove emocije, radi kojih smo tu njegovu priču doživjeli kao svoju. I baš zato se vrlo lako možemo zamisliti na onoj kiši koja nemilosrdno pada po njemu. Kiša koja sakriva suze. Suze koje žive kišu života. Život koji živi jedan otac. Otac koji jeste jedan život.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena