„Talentirana redateljica koja je osvojila Zlatnu kameru u Cannesu za najbolji debitantski dugometražni film.“
Točno mogu zamisliti ovakav odgovor u formatu nekadašnjeg kviza Izazov nakon kojeg bi natjecatelj bez problema izgovorio pitanje „Tko je Antoneta Alamat Kusijanović?“. Iako je Cannes prva asocijacija za Antonetu, njena Murina se ulovila u mrežu i ostalih vrijednih priznanja, gdje se posebno ističe nominacija Udruženja američkih redatelja (DGA). Murina je na neki način jako bitna i za mene osobno kad su u pitanju filmske recenzije. To je film o kojem sam pisao i prije nego je nastao ovaj portal, na tipkovnici starog mobitela, kad sam bio potpuno nesvjestan da ću svega par godina biti dio najvećeg filmskog festivala u Cannesu. Eto, jedna jako lijepa poveznica s Murinom i Antonetom. Također, Antoneta je bila među prvim redateljicama koja mi je preko društvenih mreža poslala podršku i pohvalu za pisanje, a što mi je također jako puno značilo. Tako da sam uistinu sretan što sam prošli tjedan, za vrijeme Ponta Lopud Film Festivala imao prilike upoznati Antonetu uživo i s njom malo popričati o filmovima. Antoneta se u razgovoru pokazala prvenstveno kao osoba s kojom biste, u stilu Tarantinovog filma „True Romance“ mogli satima uz neko dobro jelo pričati ne samo o filmovima već životu općenito. Otvorena, svoja, i prije svega iskrena, Antoneta me u svakom pogledu oduševila. Ljepota Lopuda, plavetnilo mora koje spaja život i film, činila savršena kulisa za razgovor u kojem sam baš uživao. I drago mi je da je bilo obostrano.
Prije mjesec dana završio je filmski festival u Cannesu. Vi ste tamo prije pet godina ostvarili veliki uspjeh za hrvatsku kinematografiju osvojivši Zlatnu kameru za najbolji debitantski film. Koliko vam je Cannes pomogao da se razvijete ne samo kao filmašica već i kao osoba?
Pa ne mogu reći da me još filmski oblikovao jer tek radim svoj drugi dugometražni film. Ali to mi je bio jako važan uspjeh. Ponajviše jer sam unutar 24 sata postala majka i doživjela tako jedan veliki uspjeh s filmom, tako da mogu slobodno reći kako me taj dan svakako oblikovao kao osobu.
Sjećam se kako smo u to vrijeme u filmofilskom društvu komentirali kako takav veliki uspjeh Murine nije dobio medijsku pažnju u Hrvatskoj kakav zaslužuje. Čak su ga neki omalovažili prikazujući uspjeh kao nagradu u sporednoj kategoriji. Imate li vi dojam da se uspjeh kod nas uvijek nekako podcjenjuje?
Imam dojam kako se to mijenja. Mislim da su ljudi, pa rekla bih čak od uspjeha Murine, shvatili da ne možemo konstantno živjeti u mentalitetu male sredine gdje ti je draže da susjedu umre krava. I primjećujem da se jako promijenila slika i među autorima u hrvatskom filmu i nekako osjećam da postoji veća podrška. Da li to nije bilo tako prije pet godina, rekla bi čak i da. Mislim da je bilo malo teže.
Ali s druge strane film Murina je imao podršku jednog od najvećih filmskih redatelja svih vremena, Martina Scorsesea. Što vam je prvo palo na pamet kad ste čuli da je Scorsese zainteresiran za vaš film?
Pa da vam pravo kažem ja nisam imala scenarij kad je on bio zainteresiran. On je zapravo pogledao moj kratki film (Into the Blue) i on je bio zainteresiran za moj sljedeći korak. I mi smo se našli na jednom sastanku kod njega doma i razgovarali smo o mom sljedećem filmu s producentima. I baš je bilo interesantno jer smo jako puno razgovarali o religiji, sjećam se, i utjecaju te neke spiritualnosti na film. I nisam ja sad u tom trenutku razmišljala o njemu kao producentu mog filma jer u tom trenutku ni moj film nije bio formaliziran već je bilo interesantno od njega učiti, odnosno osjetiti taj njegov pogled na život, na stvaranje. O tome sad s odmakom vremena promišljam na drugi način. Posebno nakon što sam napravila svoj prvi film nekako imam sasvim drugu interpretaciju toga sastanka.
Murina je u velikoj mjeri priča o slobodi. Julija u Murini je najsretnija kada pliva i roni u moru? Što je za vas definicija slobode?
Murina je, rekla bih, priča od dosta stvari. Mislim da sam kroz tu priču najviše imala priliku promišljati o našem mentalitetu, o tom strogom patrijarhatu, načinu na koji to formira mlade žene i muškarce. Također sam shvatila kroz Murinu da imam jednu izuzetnu ljubav prema svojoj zemlji. I na neki način sam dosta, rekla bih, protektivna oko toga što meni Hrvatska jest i u kojem se smjeru razvija. Tu sliku Hrvatske sam gledala kroz tu mladu djevojku koja je puna snage, koja pršti, koja je budućnost koja se jednostavno mora izraziti. I sloboda je produkt toga. Sloboda je kad jednom tako omeđenom društvu kao što je Julijina obitelj i u nekom takvom mentalitetu i patrijarhatu, kad netko ima tako izuzetnu energiju i rekla bih “resilience”, to mi je nekako najbolji opis. Ona mora negdje iznjedriti. I to je taj simbol slobode na samom kraju filma. Sloboda je teška i sloboda nije nešto što se jednostavno zaradi. Sloboda je i križ, sloboda je i udah. I plivanje u duboko more. Znamo svi kako su Dubrovčani stoljećima branili svoju slobodu i imali razne taktike. Tako i Julija isto.
Koliko se teško oduprijeti normama koje su nam svima nametnute, i što trebamo napraviti da kao Julija izađemo iz te klaustrofobije koju nam stvara okruženje u kojem živimo?
Iz te prekrasne otvorene kuće na moru koja je vrlo klaustrofobična mentalitetom. Izuzetno je teško, zato što prvo treba prepoznati te norme. Jer kad ti živiš u normama dovoljno dugo, dovoljno zakukuljeno, ti ih ne vidiš kao norme društva, one su u tebi, tvoja svakodnevica, to su neki automatizmi. Za nešto promijeniti treba prvo prepoznati i možda se čak izmaknuti. Shvatiti prije svega odakle to iz društva dolazi i kako se u tebi to utjelovljuje, a tek onda dolazi neki pomak prema naprijed koji nakon toga dolazi na otpor, pa nakon otpora dolazi jači napad. Tako se borimo za svoje mjesto. Kroz sve generacije, svako društvo se tako bori za razvoj. Ne samo Julija. Svaka mlada žena i svaki mladić u Hrvatskoj primjećujem da mijenja svoju generaciju trenutačno.
Jako mi se svidio plakat za Murinu gdje mi je odmah upao u oko kupaći kostim koji djeluje poput buntovnog protagonista koji koristi Julija. Jeste li imali namjeru kroz plakat prikazati upravo njen karakter?
Meni je bilo važno u Murini da se koncentriram na tu njenu seksualizaciju, tog mladog tijela, jer se to očekuje, barem u toj priči, od te žene kakva ona treba postati. A tu je uvijek jedna rana, ogrebotina, malo krvi i soli. I nešto je u tom tijelu vretenasto, ratničko i borbeno. Mislim da ta slika baš utjelovljuje Juliju.
Kad vidim crvenu boju u filmskom smislu, prvo mi padne na pamet Nicolas Refn i Gaspar Noe. Kad pomislim na Murinu, asocijacija je plava boja, iako je u filmu nema previše. Koliko je vama fotografija filma važna i imate li u tom pogledu neke svoje redateljske uzore?
Pa moram priznati da nemam baš, ali imam redatelje čije filmove baš volim gledati. Ali kad radim svoj film nekako on uvijek dolazi iz nekih osobnih pejzaža. Jako volim filmove Jacquesa Audiarda, posebno rane filmove Jane Campion. Ali nikad ne bih rekla želim napraviti taj film zato što ne radim film kao produkt, više ga radim kao neku potrebu izražavanja. Rijetko to nalazim u drugim filmovima. Osim možda kad je u pitanju John Cassavetes koji mi je jako blizak. A Woman Under the Influence mi je jedan od najdražih filmova.
Nalazimo se na Lopudu koji me u velikoj mjeri podsjeća na vaš film Into the Blue. Ja imam taj „poremećaj“ da svaki životni kadar povezujem s nekim filmom. Da li i vas kao filmašicu inspiriraju, hajdemo to tako reći, obični kadrovi života za stvaranje filmova?
Apsolutno. Kad radim film uvijek mi dolazi nešto što ja sama sa sobom želim riješiti, a onda tražim potvrdu toga u okolišu i u ljudima. I nadam se da će na isti takav način ljudi gledajući moj film tražiti potvrdu toga u sebi, odnosno neki odgovor. To je ta konstelacija koja se događa između onoga što ja uzimam iz promatranja svijeta i što prenosim na platno. I to je ono što se vraća publici i što onda publika možda prepoznaje u svom životu. To je nešto što me možda najviše uzbuđuje kad snimam film.
Kad snimate, koliko vam je bitno da publika, posebice strana, osjeti identitet, odnosno DNK mjesta odakle dolazite?
Izuzetno mi je važno. Ja sam sad snimala film “Stana”. To je film koji se događa u New Yorku, ali mi je bilo strašno bitno da se osjeti potpuno tekstura tog hrvatskog mentaliteta. Iako je to na neki način transplantirana hrvatska kultura u potpuno drugi svijet, jako mi je bila bitna ta autentičnost.
U filmu Stana obrađujete temu izdaje. Koliko izdaja može oblikovati osobu, posebno kad dolazi od bliskog člana obitelji?
Mislim da je to najveća izdaja. Jer očekuješ da će te izdati nepoznati ili strani, odnosno ne toliko bliski ljudi. Ne očekuješ da će te izdati obitelj. Moram priznati da mi je upravo Stana nekako prikaz kako sam se ja možda osjećala nakon Murine. I nije možda komentirana na izdaju moje uže obitelji već na izdaju koju možda čak ne bih nazvala izdajom, nego prije na neku tugu i razočaranje.
Jako je zanimljiv prikaz simbolike odnosa u tom filmu. Žena primjerice moć treba dobiti i zaslužiti dok se za muškarca to podrazumijeva. Kako komentirate takvu dinamiku moći u današnjem društvu, odnosno vrstu jezika koji je prisutan?
Da, da. Ja bih rekla kako se jezik trenutačno adaptira. Jer je bilo logično da je muški redatelj. Ili primjerice šef. Redatelj. Kapetan. Pilot. Tako da je naš jezik stoljećima normama omeđen i formiran. Manje me smeta u jezičnom obliku to naznačivanje “ženska redateljica” zato što zapravo podcrtava da se nešto mijenja. Ali više me dira u smislu senzacionalizacije, gdje bi žene jednostavno trebale biti sastavni dio ekipe.
Moda je jako bitan detalj u tom filmu. Gotovo da diše karakter likova. Za film ste surađivali s modnom kućom Miu Miu. Zamislimo situaciju. Idete na modnu reviju gdje odjevna kombinacija treba predstavljati vaš redateljski stil. Što biste obukli na event?
Vidite kako je to super interesantno zato što “Stanu” koju sam radila, nakon toga je Prada radila još tri izložbe sa Stanom. U Šangaju, New Yorku i Parizu gdje su okupili sve redateljice, znači nas trideset i tri iz cijelog svijeta, i predstavili su svaku redateljicu kroz njen lik. Ali kroz glumicu, ne s ekrana, već je to bilo dosta rekla bih Meta. To je bio jedan muzejski prostor u kojem su sve glavne glumice iz sva trideset i tri filma bile predstavljene kroz jednog modela koji je glumio glumicu, a u isto vrijeme se prezentirao i film i uz svaku glumicu je bila njena redateljica. Zamislite da neka tvoja emocija unutarnja se prelijeva prvo na lik u scenariju, pa se taj lik prelijeva na tvoju glumicu koja taj lik igra. I onda jedna treća osoba taj isti lik glumi, a mi kao redateljice cijeli taj igrokaz gledamo. To je nekako kroz sve te žene iz naših filmova spojilo sve te redateljice unutar te galerije. To je bilo baš jako zanimljivo i emotivno jer su svi ti likovi došli zajedno. Svi su se ti likovi naši skupili i oni su imali tu jako buntovnu scenu gdje su pjevale, a što je bilo baš dirljivo.
U Murini zvuk ima jako važnu ulogu. Kad biste zatvorili oči na dva sata i samo slušali neki film, koji bi to film bio i zašto?
Zona interesa. Ne zato što mislim da bi to bilo uživanje već sam baš za taj film osjetila da se cijeli horor događa u zvuku. Taj me film izuzetno dojmio zvukom. Također bih izdvojila Tar s Cate Blanchett. A sad film koji baš slušala. Više me nekako filmovi koji su baš potresni me dojme zvukom nego ovi u kojima vizualno uživam.
Postoji li neki film koji baš volite, a za koji biste rado željeli da piše vaše ime ispod onog directed by?
Ne. Zato što to nije moj život. Jer ne bi imala vremena za to reći nešto iskreno što nije konkretno moje. To je nešto slično kao kad bi mi netko prepričavao vic. Ja naprimjer ne volim viceve. Ne zato što su vicevi loši, nego zato što ja nemam nikakvu emotivnu povezanost s vicem, osim da nekoga nasmiješ. A ja više volim nasmijavat ljude kroz moju muku.
Na Lopudu ove godine u sklopu festivala imate priliku sudjelovati kao mentorica. Koliko u razgovoru s mladim ljubiteljima filma sebe gledate kao učiteljicu a koliko kao učenicu?
Ja se osjećam uvijek kao učenica i ne možemo mi ništa naučiti mlade ljude o stvaranju filma jer oni s tim filmom žive godinama. Što bi itko od nas, koji smo već napravili filmove, mogli znati više o njihovom filmu nego oni sami koji s tim filmom žive. Mi smo tu jednostavno samo da svjedočimo.
