Mantikora – empatija ljudskog čudovišta

Često se u komentarima po raznim filmskim grupama na društvenim mrežama može pročitati kako više nema originalnosti, te kako većinu kino repertoara čine remakeovi i(li) nastavci poznatih franšiza. Istina, toga ima sve više, ali to nikako ne znači kako ne postoje filmaši koji svojim inovativnim pristupom ne obrađuju ozbiljne i važne životne teme. Da, žalosno je kako većinu njih zaobilazi redovna kino distribucija, barem kod nas, ali to nikako ne znači da ne postoje. Dakle, samo ih treba znati pronaći. Jedan od takvih svakako je i španjolski redatelj Carlos Vermut, čiji je film „Mantikora“ prikazan na ovogodišnjem Festivalu mediteranskog filma u Splitu. Vermut definitivno nije nepoznato ime kada je u pitanju europska kinematografija. Iako mu je ovo tek četvrti dugometražni film u karijeri, može se slobodno reći kako je riječ o filmašu koji ima prepoznatljivi stil i potpis. On se najbolje vidi(o) kroz film „Magical Girl“, hvaljeni triler s elementima drame, gdje je njegova redateljska uvrnutost u potpunosti došla do izražaja. Mračnih i uvrnutih scena ne nedostaje ni u „Mantikori“ – osjetljivom, odbojnom i brutalnom filmu koji zaslužuje svaku moguću pažnju.

Vermut se ne boji snimati filmove koji su uznemirujući za publiku. On, uostalom, i ne želi da se osjećate ugodno za vrijeme gledanja filma, već od vas traži punu angažiranost, pa čak i poistovjećivanje s glavnim protagonistima, a što po pitanju „Mantikore“ uistinu i jest uznemirujuće u svakom mogućem pogledu. Iako je „Mantikoru“ teško žanrovski definirati, rekao bih kako je riječ o psihološkom hororu s elemetnima drame. Jer, film uistinu jest zastrašujuća noćna mora iz koje se ne možete probuditi. Također, ovo po ničemu nije konvencionalni horor film, već je riječ o nekoj vrsti nezaustavljivog terora koji osjećate prvenstveno kroz opipljivi unutarnji strah glavnog protagonista. Redatelj tako stvara neku vrstu psihijatrijske fotelje kroz koju propadamo, baš poput lika iz filma „Get Out“. To putovanje doslovno djeluje poput pakla.

Pakao filma, doslovno i figurativno, ocrtava se kroz unutarnju borbu s demonima koju proživljava Julian, mladi dizajner videoigara. U samom uvodu, sasvim prigodno, doslovno gledamo svijet njegovim očima. Stvaranje čudovišta u tišini djeluje kao savršena metafora kroz koju nesvjesno vidimo i njegovu čudovišnu prirodu. Redatelj na taj način kao da priprema savršeno glavno jelo koje izgleda ukusno na tanjuru, ali je degustacija itekako neugodna i doslovno tjera na povraćanje. Tada upoznajemo i redateljev stvaralački potpis u kojem njegov fokus nije samo na likovima, već na strukturu same teme s kojom se bavi. Kadrovi u kojima osjećamo tišinu, uz određene kratke stanke, na jedan implicitan i suptilan način i prikazuje horor žudnje glavnog protagonista. Krupni kadrovi lica tako daju značenje za neke prethodne postupke kojima smo svjedočili, jednako kao i za sve ono što ćemo gledati kasnije. Sve to djeluje kao jedna smirena prezentacija, dakle sve suprotno od onoga što se „demonski kuha“ u psihološkim borbama „predavača“.

Zanimljiv je i način na koji redatelj stvara poveznicu glavnog lika s gledateljem. U to sam se najbolje uvjerio na vlastitom primjeru. Naime, na prvi znak postojanja empatije prema njemu osjetio sam uznemirenost, istovremeno se pitajući da li je sa mnom sve u redu. Odgovor na to pitanje, međutim, nisam mogao pronaći odmah. Vjerujem kako je to i bila namjera redatelja, naprosto jer sam objašnjenje tog odnosa prema samom filmu i glavnom liku donekle uspio pronaći tek nakon projekcije. Tako je i empatija koja je na početku bila neugodna postala (samo donekle) razumna tek nakon određenog vremena. No, bez obzira na to, i dalje ne mogu prestati razmišljati koliko je to zapravo moralno ispravno. Moralna ispravnost čini se kao savršen opis, posebice što s jedne strane imamo stravičnu žudnju prema čudovišnom, a s druge empatiju prema boli koja opipljivo pokušava nokautirati sve te negativnosti.

No, ako ćemo gledati ranije spomenuti kontekst Vermutovog redateljskog opisa, ne bi nas trebao čuditi taj skriveni podtekst koji kad tad izađe na površinu. U ovom slučaju govorimo o virtualnoj stvarnosti glavnog lika, a kroz koju on jedino i stvara čudovišno u sebi. U virtualnoj stvarnost on i čini moralno pogrešne odluke. Takvim se odlukama u „stvarnom životu“, koliko god i dalje postojale u njemu, bolno odupire, jer zna koliko je to čudovišno. Pa ipak, osuda i dalje postoji. Znači li to da virtualno i stvarno ipak nisu odvojeni kao što često mislimo? Jer, zar se ne radi o istoj osobi? U tom smislu je onda i zbunjujuća empatija s jedne te osuda s druge strane. To je ono što redatelj stvara u nama, priču za razmišljanje, i sve to kroz snagu i kreativnost jedne jako mučne i teške teme.

Spomenuo sam prethodno kako je film uistinu teško žanrovski svrstati u jedan kalup. I zaista, ovo jest jedan koktel žanrova. Dakle, svega tu ima – od drame i romantike, preko psihološkog trilera pa sve do horora. Spori ritam filma u kojem se samo naizgled ništa ne događa, samo još jače djeluje na psihu promatrača. To se najbolje ocrtava kroz upotrebu raznih metafora. Jedna od njih, ona najočitija, nalazi se u samom naslovu filma. Naime, Mantikora se opisuje kao zlonamjerno stvorenje s ljudskim licem i tijelom lava, dok sam naziv dolazi od perzijske riječi martichora, što znači žderač ljudi. Pa ipak, naslov filma, jednako kao i kad su druge metafore korištene u filmu u pitanju, redatelj ne koristi kao alibi ukras, već su one tu sa svrhom i ciljem. To je posebno vidljivo upravo u tom putovanju u najmračnije želje ljudske psihe, a koje strahove stvarnosti  pretvaraju u realistično djelo.

Scenarij filma poprilično je jednostavan, ali ono što ga čini upečatljivim i uvjerljivim u prvom je redu odlična konstrukcija glavnih likova. Tu prije svega treba izdvojiti odličnog Nacha Sancheza u ulozi Juliana, te Zoe Stein koja je jednako uvjerljiva kao Diana. Kroz njihov odnos i vidimo taj pokušaj Julianove normalizacije, kada čudovišno virtualno pokušava sakriti kroz simpatiju prema Dijani. Tada zapravo i vidimo kako on nije monstrum bez kontrole, morala ili vrijednosti. Gledatelj stvara, bez žurbe, detalje o njegovoj cjelokupnoj osobnosti, te postepeno otkriva što se sve krije iza njegove pretpostavljene normalnosti. Ta normalnost, što je najjezivije, oslikava veliku većinu ljudi – samotnjački život, uz zdravu svakodnevnu rutinu te druženje u ugodnom (privatnom i poslovnom) društvu. I tako opet dolazimo do uloge virtualnosti koja djeluje na njegov privatni realni život. Jer, njegovi grijesi i porivi nisu rezultat stvarnih postupaka, ali ih i on svejedno prihvaća kao posljedicu pogrešnih odluka, čak i kada izravno ne nanose nikome direktno štetu osim njemu samome.

Ono što ovaj film uspješno radi definitivno je izbjegavanje bilo kakvog etiketiranja, unaprijed napisane presude koju bismo olako napisali na prvi pogled. Umjesto toga, mi shvaćamo što se može dogoditi kada osoba pusti ono čudovišno u sebi, a što svatko od nas ima, više ili manje. Također, empatija koju možete osjećati prema glavnom liku nikako ne znači humaniziranost onoga što on suštinski jest. Ne, ovdje je riječ o pojedincu koji se trudi raditi nešto pozitivno da bi zaboravio ono čudovišno. On zna da je čudovište, ali to pokušava kontrolirati, i na taj način redatelj u nama i stvara tu mogućnost da u njemu vidimo upravo takvog pojedinca. Pojedinca koji zna što je i tko je, te koji itekako pati zbog toga.

Vermut prikazuje ozbiljnu temu na uvrnuto poetski ironičan način, i to ponajviše kroz snagu i uvjerljivost dvoje glavnih likova. Možemo je tako slobodno nazvati perverznom verzijom Ljepotice i zvijeri, u kojem je „ljepotica“ alegorijska figura po ukusu glavnog čudovišta. Ona odgovara njegovom glavnom grijehu za kojim stalnu žudi. “Divlji planet”, kultni animirani SF film redatelja Renea Lalouxa, a koji glavni likovi gledaju zasebno u kinu, čini se kao savršena poveznica između čudovišnog i dječjeg. Film tako na jedan suptilan način prikazuje eksplicitnost ljudske prirode, odnosno čudovište u svojoj najboljoj verziji, ali izmučeno tjeskobom, perverzijom u borbi koju svim silama želi dobiti. Tišina, pogledi i geste, zapravo najviše govore o likovima. Ono što se ne vidi, osjeća se najviše od svega. Zato rijetko i čujemo glazbu u filmu, jer tišina je njegov najjači i najmoćniji soundtrack.

Mantikora je film koji je u svakom pogledu neugodan za gledanje. Pa ipak, svejedno ne možete skinuti pogled, bez obzira koliko se trudili. Moj apsolutni favorit kada je u pitanju ovogodišnji Festival mediteranskog filma.