Pelikan – krila života

Prije nekoliko dana, jedan od najboljih svjetskih glumaca, Edward Norton, posjetio je Lopud. Sad se zasigurno pitate kakve veze ima Norton s recenzijom ovog filma. Naime, svaki put kada mi netko spomene njegovo ime u filmofilskim razgovorima, odmah mi na pamet padne njegova uloga u filmu „Primal Fear“. Sjećam se kako sam bio oduševljen tom njegovom izvedbom, dok sam pravi šok doživio kada sam saznao kako mu je to bila prva uloga u karijeri. Kada bih radio listu najboljih debitantskih glumačkih izvedbi, onda bi mi upravo ta Nortonova bila na samom vrhu. Od tada sam, priznajem, postao fasciniran s debitantskim filmovima, kako glumačkim tako i onim redateljskim. Ima nešto u tome kada prvi put upozna(je)te dio nečije osobnosti kroz film, posebice ako je riječ o ljudima koji ih stvaraju iza kamere. Puno se toga u njima može prepoznati s odmakom vremena i možda je to glavni razlog zašto se veselim tom iznova (u)poznavanju. No, osjećaj je još bolji kada početak rada nekog filmaša možete promatrati iz prvih redova, kao što je to kod mene bio slučaj s hrvatskim redateljem Filipom Herakovićem, a koji je svoja redateljska krila raširio s filmom „Pelikan“.

Ono što „Pelikan“ čini filmom vrijednog pažnje, definitivno je njegova mogućnost povezivanja s gledateljem. Pa iako u svojoj srži predstavlja sve ono što nikako ne biste očekivali od hrvatskog filma, što je dakako poseban plus, to nikako ne znači kako ga trebamo svrstati u „nije za svakoga“ kategoriju. Dapače, upravo suprotno. Ovo jest film za svakoga, i to ponajviše iz razloga što smatram kako ne postoji osoba koja se u barem jednom trenutku, dok se pokretne slike vrte na velikom platnu, neće moći poistovjetiti s glavnim protagonistom. Naime, film je prije svega priča o vlastitom identitetu, odnosno bilo bi bolje reći o potrazi za samim sobom. Dobro, znam da ovaj opis možda i nije najbolja preporuka. Jer, kao da vas vidim kako zamišljate filmsku verziju onih pijanih “filozofa” koji laprdaju o (be)smislu života ispred kvartovskih dućana. No, uvjeravam vas, ovo je ipak puno smislenija, bolja i zanimljivija potraga za onim čemu svi mi težimo – ulogom uz koju ćemo letjeti kroz avanturu zvanoj život.

Glavni protagonist filma, Josip, zapravo je neka vrsta voditelja koji nam postavlja pitanja na koja ni sami nismo sigurni da li želimo znati odgovore. Josip je u tom pogledu savršen izbor jer se od prvog kadra čini kao da je upao u neki novi svijet za koji nije ni znao da postoji, ili ga je možda dovoljno dugo izbjegavao prije nego što je došlo do isteka regularnog vremena i neizbježnog pucanja penala. Ova nogometna metafora čini se i više nego prigodna, jednako kao što se čini prigodna činjenica kako je Josip golman koji svoju ozljedu liječi u toplicama. Cijela slika filma, odnosno njega kao lika, zapravo stane u sceni u kojoj se koraci u bazenu čine beskonačno teški. Taj bazen beskraja za Josipa znači ponovno rođenje, reinkarnaciju i odmak od svega onoga što je mislio da donosi sreću i zadovoljstvo. On je u potpunosti neprilagođen u prilagođenom svijetu kojeg su za njega stvarali drugi. I baš zato ga je prigodno vidjeti kao golmana, odnosno igrača koji se izdvaja od ostalih u svakom mogućem pogledu.

U ulozi Josipa gledamo izvanrednog Edija Ćelića, glumca koji je publici poznat po „daskama koje život znače“. Pa iako su ga filmofili zapazili i u filmu “Illyricvm” – https://kinoljubac.com/domaci-filmovi-recenzije/illyricvm-recenzija-filma/ nema nikakve dvojbe kako je izvedba u Pelikanu za sada najbolja moguća potvrda njegovog filmskog glumačkog talenta. Jer, Ćelić u potpunosti nosi na leđima cijeli film. Njegova pojavnost je impresivna, u fizičkom i psihičkom smislu. Posebna energija koju prenosi na glavni lik osjeti se u doslovno svakoj sceni. Razlog zbog kojeg njegov lik gledamo i osjećamo na tako upečatljiv način, svakako treba zahvaliti fokusu koji je redatelj stavio na karakterizaciju. Ona je itekako bitna, ne samo kroz metaforu neprilagođenosti i usamljenosti golmana, već i kroz njegov razvoj i promjenu koja se događa tijekom tog procesa. Promjena, dakako, tu nije samo reda radi, već itekako ima svoju svrhu. Jer, na način na koji se mijenja Josip, mijenja se i naša perspektiva, odnosno pogled prema njemu. I ne samo prema njemu, već i prema nama samima.

Ogledalo kroz koje se ocrtava Josipov karakter simbolično je prikazan kroz robotiku današnjeg društva, pa je u tom smislu citat iz Terminatora u potpunosti pogođen. Da li su u svijetu strojeva u kojem je bitan lajk na Instagramu, ostavljanje dobrog dojma, lažnog i umjetnog imidža savršenosti, zapravo pobijedilo sve ono ostalo? Jesu li moderni strojevi uistinu pobijedili? Paradoksalno, snaga glavnog protagonista nalazi se u njegovoj ranjivosti. Njegova fizička bol otvorila je onu unutarnju. On napokon počinje shvaćati što je i tko je, ali mu se ta slika identiteta nimalo ne sviđa. Dapače, on želi pobjeći od nje. Golman koji je do tada primao sve moguće životne udarce, igrač života bez lica i naličja, odjednom postaje svjestan kako će ponovno morati odrasti ako želi postati osoba kakva je oduvijek želio i trebao biti.

Promjena koju gledamo kroz Josipovu prirodu postojanja odražava se i na samu atmosferu filma. U početku je ona tmurna i depresivna, ali istovremeno kroz tu njegovu introvertiranost mi upoznajemo njegov način komuniciranja prema ljudima koji ga okružuju. Kroz tu komunikaciju, najbolje vidljivo u razgovoru s djevojkom i kolegom iz kluba, odražava se njegovo cjelokupno stanje u kojem on polako počinje shvaćati što znači biti svoj, a ne netko drugi.

„Zašto ne Pelikan?“. Ovo pitanje zapravo savršeno oslikava simbol obnove kojoj teži Josip. Jer, njegova beživotnost, nezainteresiranost, nemogućnost komunikacije s drugim ljudima, doslovno vas natjeraju da se zapitate da li je on uopće sposoban pokazati bilo koju vrstu emocije. No, ono što je meni posebno bilo zanimljivo, definitivno je određena doza komičnosti koju sam osjećao dok sam ga gledao u tim „boli me briga za sve“ situacijama. Taj emocionalni čušpajz itekako se prenio i na sam film, gdje je komično zamijenilo tragično.

Kada je u pitanju režija mladog i talentiranog Filipa Herakovića, ono što je mene najviše oduševilo svakako je žanrovsko povezivanje sa samom radnjom. Naime, iako u tom (žanrovskom) pogledu film ne možemo svrstati u horore, to nikako ne znači kako u njemu ipak nije djelomično prisutan horor osjećaj, i to kroz stvari koje nisu vidljive. Ono što mi ne vidimo, glavni protagonist itekako osjeća, pa se ta promjena tragike u komiku atmosfere najbolje oslikava kroz sitnice na koje redatelj želi da obratimo pažnju. I to mu itekako uspijeva. Primjerice, razgovori sobarica koji nam uopće nisu o fokusu, zatim skakanje u bazen bakica iako je u krupnom kadru glavni protagonist. I kako film odmiče, tako nam i želja za praćenjem svih tih detalja sve više raste. Čak i kada osjetimo promjenu kroz koju prolazi Josip, ponajviše kroz slobodniji način komuniciranja, nama je i dalje bitno što u pozadini rade ostali likovi.

Ako bi Pelikana gledali kao prazan prostor kojeg treba dizajnirati, onda je u redateljskom smislu ispit iz arhitekture režiranja položen iz prvog pokušaja. Ovo je film koji je itekako potreban hrvatskoj kinematografiji i ako postoji mogućnost za stvaranje nekog „novog hrvatskog vala“, onda je lijepo saznanje kako za kormilom možemo imati filmaše kao što je to Filip Heraković.