Evil Dead Rise – samo je jedna majka

„Mamica ne izgleda baš najbolje“

Nema nikakve dileme kako smo u posljednje vrijeme doslovno ubijeni, da upotrijebim prigodni horor izraz, raznim nastavcima poznatih horor franšiza. Ništa čudno, kako bi rekao John Carpenter, jer poznato ime donosi manjak ulaganja u marketing, pa onda kao rezultat imamo sve manje originalnosti i sve više pucanja na nostalgiju filmofila. Emocije su zajebana stvar, pa sam tako i sam znao često zanemariti lošu kvalitetu i svejedno otići u kino pogledati film poznatog horor naslova. Pa ipak, nije sve tako crno. Jer, postoje horor franšize koje su itekako uspjele zadržati dostojan nivo kvalitete. Jedna od takvih je svakako Evil Dead, a čiji je peti film iz serijala, prigodnog naziva Evil Dead Rise, stigao i u naša kina.

Prije svega moram reći kako je ovo film koji se definitivno mora pogledati na velikom platnu i zaista mislim kako nećete pogriješiti ako za njega izdvojite novac za kino kartu. Jer, radi se o filmu koji je na jedan poseban način obogatio ovu kultnu horor franšizu, a koja živi sad već preko 40 godina. No, isto tako moram priznati kako sam prije gledanja sam sebi postavio pitanje u stilu „što mi zapravo može ponuditi novi naslov iz Evil Dead serijala?“ Remake iz 2013. godine, redatelja Fedea Alvareza, čiji sam veliki obožavatelj, bio mi je sasvim dovoljan da zaključi cijelu tu priču. Pa ipak, najave za ovaj film, priznajem, itekako su me zaintrigirale, tako da sam jedva dočekao dan kada će napokon uskrsnuti u kinima. Srećom, kako sam već spomenuo, nisam ostao razočaran. Dobio sam sve ono što sam očekivao od njega, ali na jedan drugačiji način što uistinu nije bilo lako postići, čime mi je film definitivno postao jedan od najdražih u ovoj dugogodišnjoj horor franšizi.

Ono što odmah treba istaknuti, svakako je mjesto na kojem se većinski odvija radnja filma. I dok smo u prethodnicima uglavnom imali onaj „Koliba u šumi“ osjećaj, ovdje smo prebačeni u totalno drugačiji ambijent, točnije u stambenu zgradu. Pa ipak, dojam izolacije je i dalje prisutan, posebice zbog činjenice kako se radi o zgradi koja je namijenjena za rušenje, tako da se većina stanovnika iselila, ali ne i naši glavni protagonisti. Tu dolazimo i do drugog bitnog elementa, a to je činjenica kako ovaj put pratimo na intimniji način glavne likove. Ulozi su tim veći jer se radi o majci s djecom, što u očima prosječnog gledatelja odmah u startu stvara još snažniji osjećaj napetosti i uznemirenosti. Tu je, dakako, i prisutnost svih „čuda“ moderne tehnologije, što nikako nije zanemarivo. Može se slobodno reći kako je moderni utjecaj na kultnu horor franšizu na neki način postao i sporedni lik, i to na najpozitivniji način. Ponajviše jer istovremeno djeluju kao prednost i mana za glavne likove, i to u smislu njihovih odluka koje kasnije imaju bitan utjecaj na samu radnju filma.

Iako je vizualno bitno drugačiji od prethodnika, stara škola horora i posveta kultnom klasiku Sama Raimija, itekako je vidljiva u jako dobro režiranoj uvodnoj sceni. Kada kažem „stara škola“ horora, u slučaju Evil Dead Rise, prije svega mislim na onaj osjećaj jeze koji vas prožima samo kroz zvuk nekog predmeta, glas pojedinih likova, pa i običnog lifta (meni uvijek jezivog), a što u kombinaciji stvara sve veću i snažniju tenziju. Taj fizički horor itekako doprinosi sve mračnijoj atmosferi, posebice kada to iskustvo doživljavamo kroz dječje oči. Pa iako možda nije krvav kao Alvarezov remake, Evil Dead Rise itekako je brutalniji, te je na momente uistinu jako težak za gledanje, čak i ako ste zagriženi horor fan. U tom je pogledu također drugačiji od prethodnika, jer se više oslanja na šok moment, a manje na humor. Humora ima, neka kombinacija između Evil Dead 2 i Army of Darkness, ali je itekako neugodan, baš kao što će biti i vama ako se nasmijete na neke bolesne scene među „normalnijim“ ljudima u kinu. No, kvragu, dajte si oduška, nemojte se stidjeti nasmijati, da parafraziram jednu poznatu sportsko komentatorsku izjavu.

Za franšizu u kojoj smo vidjeli različite verzije „čudovišta“, ovaj film je itekako uspio pronaći način da me iznova zaintrigira. Glavni razlog zašto je tome tako svakako leži u izbjegavanju horor zamki, a u koje upadaju mnogi moderni hororci. Tu prije svega mislim na “jump scare” scene koje su većinski prisutne bez ikakvog smisla za samu radnju. To još više iritira upravo kada su u pitanju horor franšize. Također, u većini tih franšiza redatelji previše stavljaju naglasak na nostalgiju, vjerojatno želeći na taj način ublažiti nedostatke u radnji. No, kada je u pitanju Evil Dead Rise, onda moram reći kako je ta nostalgija, iako prisutna, poprilično sramežljiva. Ako ste ljubitelj franšize, vjerojatno ćete prepoznati neke tragove koji će vas podsjetiti na prethodnike, uključujući i neke kultne likove, što vam može biti jako sočan dodatak, ali čak i ako vam promaknu to vam svejedno neće utjecati na cjelokupni dojam.

Obiteljski element koji u sebi ima film, odmah u startu zahtjeva veću karakterizaciju likova. To smo dobili kroz glavni ženski lik Ellie (odlična Allyssa Sutherland). Taj dio je također novost za franšizu, jer prije nismo imali toliki fokus na jedan lik, izuzev Asha u izvedbi Brucea Campbella. No, ne treba zaboraviti kako uz Ellie kao glavnu antagonisticu i provodimo najviše vremena tijekom gledanja filma, što je itekako bio popriličan izazov za Sutherland koji je taj test vraški dobro položila. Allysa većinu vremena glumi kao opsjednuta, što savršeno odgovara njenoj body horor transformaciji koja posebno dolazi do izražaja kada na površinu izađe njena manipulativna strana i sadistički smisao za humor.

Film bi se mogao činiti kao vječnost, bez obzira na malu minutažu, da kojim slučajem glumačka ekipa nije bila u potpunosti pogođena. To možda i nije bilo toliko bitno u nekim prethodnim filmovima kada smo većinom pratili teenagere za koje nas nije bilo briga. Ovdje ipak imamo snažan ženski lik oko kojeg se vrti radnja, a na koju se oslanjaju svi ostali članovi obitelji. Tu posebno treba istaknuti seku Beth (jako dobra Lilly Sullivan). Njena istovremena snaga i ranjivost itekako je prirodna, dok s razvojem radnje postaje prava „coolerica“, i to kroz sliku motiva svega onoga što vežemo uz Evil Dead.

Kada je riječ o samom stilu snimanja, metode dobrog starog Sama Raimija, a koje je djelomično koristio redatelj Lee Cronin, i dalje itekako djeluju moćno.  U tom pogledu dobar dio filma me podsjetio upravo na Raimijev klasik „Odvuci me u pakao“, posebice u trenucima kada Cornin koristi krupni kadar majke, dok istovremeno u pozadini gledamo i osjećamo strah i jezu ostalih članova obitelji. Atmosfera straha i neugode dodatno je pojačana zahvaljujući i odličnoj fotografiji Davea Garbetta, što ne treba čuditi s obzirom na njegovo iskustvo rada na popularnoj seriji “Ash vs Evil Dead”, tako da je to najbolji dokaz kako je itekako upoznat s „genetikom“ franšize. Šminku i praktične efekte također ne smijem zanemariti, posebice kroz ogledalo glavne glumice koja i u trenucima najveće opsjednutosti svejedno djeluje prirodno, pa sam tako imao osjećaj kako je to zapravo njeno pravo stanje, što je na neki način i mene dovodilo do ludila. Također želim naglasiti odlično iskorišten prostor u kojem se odvija radnja filma, prvenstveno tu mislim na „špijunku“ kroz koju doživljavamo i gledamo svo to frenetično ludilo glavnog lika.

Ono što Evil Dead postiže kod gledatelja, barem je to tako bilo u mom slučaju, prije svega je zainteresiranost i prije nego što krene horor. To je nešto što općenito cijenim kod hororaca, a što je ovdje itekako prisutno. Ovo je svakako jedan od mračnijih filmova iz franšize, možda i najbliži Alvarezovom remakeu, što mi se iz ove perspektive čini kao savršeni double bill. Dojam tame dodatno pojačava i kiša čije kapljice osjećamo veći dio filma, a što se čini kao savršena metafora za mračno razdoblje života kroz koji prolaze, pa usudio bih se reći, gotovo svi likovi, uključujući i djecu. Kada su u pitanju djeca, moram naglasiti kako su mi ona izazvala još veću jezu nego odrasli likovi. Vjerujem kako smo svi mi osjetljivi na djecu te želimo da ona budu sigurna, osim kada su u pitanju ona što vrište kao nenormalna po trgovačkim centrima. No, ova normalna, posebice ocrtana kroz odlične glumačke role, itekako su izazvala u meni osjećaj paranoje i straha. Sve pohvale u tom pogledu idu i redatelju koji ovaj put nije išao na sigurno, i zato vjerujem kako ćete se iznenaditi kada vidite u kojem će se smjeru razviti stvari za neke od njih.

Mogao bih sada pričati o potencijalnim manama filma u pogledu same priče i pozadine nekih likova, a koja je mogla u kontekstu intimnijeg pristupa biti bolja. To se možda najbolje osjeti kada je u pitanju lik seke Beth. No, budimo realni, koga to zapravo previše zanima. Meni je recimo puno važnije da sam se gledajući ovaj film itekako zabavio. Beth sam spomenuo iz razloga što mi zbilja izgleda sexy dok drži motornu pilu, tako da stvarno ne bih imao ništa protiv za još bolje upoznavanje, i to uz krvavu kupku u stilu scene iz filma Hostel 2. Pa ipak, krvi u filmu ne nedostaje, ali je korištena s namjerom ili bi bilo bolje reći s posvetom ne samo prema prethodnicima, već i nekim kultnim horor klasicima (Isijavanje). Spomenuo sam kako film postaje jeziv i prije nego što krene taj krvavi pir, što jako dobro djeluje na stvaranje tenzija između svih tih brutalnih scena.

Evil Dead Rise definitivno je film koji ne biste trebali propustiti, posebice ako ste fan franšize. No, čak i ako niste upoznati s prethodnicima, radnja djeluje uvjerljivo i kao samostalna priča. Pa ako već morate krenuti u ovaj ludi, uvrnuti, crnohumorni, jezivi i mračni svijet, onda vam bolja pozivnica uistinu nije potrebna. Ako ništa, barem više nikada nećete gledati na ribež istim očima. I ono najbitnije – možda napokon shvatite kako slušanje audio knjige možda i nije najbolja ideja.