Ne brini draga – privid raja

Kada je Olivia Wilde prije tri godine snimila svoj redateljski prvijenac „Booksmart“, a koji nam je donio jednu iznimno uvjerljivu priču o odrastanju i prijateljstvu, bilo je jasno kako se iza ove filmašice krije redateljski talent. Taj film, osim što je bio jako dobro režiran, uspio je paralelno spojiti i prikaz društva kroz koji je Wilde srušila mnoge stereotipe, i to prvenstveno kroz odnos između dvije djevojke. Uspjeh tog filma bila je za nju i više nego dovoljna motivacija da se ponovno prihvati rada iza kamere, ali ovaj put u puno izazovnijem i zahtjevnijem projektu. Inspirirana knjigom „The Feminine Mystique“, spisateljice Betty Friedan, za koju mnogi tvrde kako je zaslužna u velikoj mjeri za poticanje drugog velikog vala feminizma u Americi, Wilde je snimila film „Don’t Worry Darling“.

Uvod samog filma prikazuje nam idiličan odnos između Alice (Florence Pugh) i Jacka (Harry Styles). Baš kao što je idiličan njihov odnos, tako se čini i idilično mjesto u kojem žive. I dok Jack svaki dan odlazi na posao, njegova supruga za to vrijeme kuha, sprema i tračari zajedno s ostalim suprugama koje žive u toj izoliranoj zajednici. Nitko od njih ne zna koje poslove točno rade njihovi partneri, osim da je riječ o jednom posebnom projektu na čijem je čelu Frank (jako dobar Chris Pine). Sve se zapravo čini kao prividna idila, koja se ubrzo počinje raspadati upravo u trenutku kada Alice počinje dobivati vizije, što za nju predstavlja upravo to – početak kraja idealnog života.

U tom trenutku film uspješno stvara dojam misterije i tenzije, i to prvenstveno zahvaljujući jako dobroj režiji. Ruku na srce, tome se uistinu nema što prigovoriti i mislim kako je Wilde zaista napravila jako dobar posao. Jer, taj ton napetosti, u trenutku kada i mi shvatimo kako ništa nije kako se čini, uistinu funkcionira jako dobro. Međutim, problem nastaje u samoj priči, odnosno scenariju koji je pisala Katie Sibelrman, scenaristica s kojom je Wilde surađivala i na svom prvom filmu. Vizije glavne protagonistice, a koje su i pokrenule čitav niz događanja, prečesto se ponavljaju u istom ritmu, pa tako umjesto polaganog stvaranja tenzije dobijemo sasvim suprotan efekt. Da se razumijemo, nemam ništa protiv dugog bildanja atmosfere, uostalom to ovdje jako dobro funkcionira u prvih sat vremena filma, ali nakon toga to jednostavno postaje previše repetativno, što gubi svaki smisao u pogledu napetosti.

Misterija kao glavni atribut ovog filma u potpunosti djeluje umjetno stvorena, posebice nakon samog klimaksa koji djeluje poput jaja koje ćete razbiti, ali u njima neće biti nikakvih bjelančevina koje će utažiti vašu glad. Twist kojem svjedočimo na kraju u nijednom pogledu nije prethodno opravdan, jednostavno jer nije usklađen s ostatkom priče. Kada biste prilikom izlaska iz kina ponovno izvrtjeli cijeli film u glavi, jednostavno ne postoji ništa što bi vas natjeralo da pomislite – aha, to itekako ima smisla. Nije da ja imam nešto protiv misterije i neodgovorenih pitanja. Dapače, obožavam filmove koji me na neki način tjeraju da otkrivam tu misteriju. Nažalost, imam dojam kako ovaj film i na novo gledanje ne bi otkrio ništa novo, što je uistinu prava šteta. Jer, ponavljam, u redateljskom smislu on zbilja ima zanimljiv koncept i samu ideju, a koja nažalost nije u potpunosti došla do izražaja upravo zbog manjkavosti u scenariju.

Kada je riječ o glumačkim ulogama, onda treba reći kako je Florence Pugh u ulozi Alice zbilja najbolji dio filma. Ona doslovno nosi tu misterioznost u sebi, što itekako ide u korist samoj atmosferi filma koju je redateljica željela postići. Ono što je meni baš krivo prije svega je odluka, a tu opet dolazimo do scenarija, da se u centralni dio priče stavi odnos koji ona ima sa svojim suprugom Jackom, u interpretaciji solidnog Harryja Stylesa, dok se njena interakcija s ostalim sporednim likovima u potpunosti svodi na minimum. No, bez obzira koliko bili sporedni, smatram kako su oni ovdje itekako bitni za samu priču, posebice lik Franka kojeg glumi nedovoljno iskorišteni Chris Pine. Najbolji primjer ovoj moj tvrdnji definitivno je scena za večerom kada se Alice odluči suprotstaviti Franku, odnosno svemu onome što on predstavlja. Ta tenzija između njih, dok svi ostali gledaju napeto, birajući i skrivajući strane, definitivno je trebao biti smjer u kojem je film trebao krenuti više puta. Umjesto toga, dobili smo ponavljajuće vizije koje su djelovale jako slično, a koje ni izbliza nisu imale takav efekt kao scena koju sam maloprije spomenuo. Širina same priče, kada su u pitanju ostali likovi, također je u velikoj mjeri izostala. Uzmimo samo za primjer lik kojeg glumi Olivia Wilde. Ona djeluje jako zanimljivo, jer imate dojam kako ona, za razliku od većine, itekako zna o čemu se radi, ali svjesno pristaje na tu ulogu, tako da mi je baš krivo što se i njoj nije posvetilo malo više pažnje.

Pa ipak, film također ima i jako puno pozitivnih strana, što ga čini vrijednim gledanja. Kinematografija filma je uistinu posebna, doslovno stvorena za uživanje na velikom platnu. Tehničkom dijelu filma se zbilja nema što prigovoriti, jer sam uistinu imao dojam kao da sam prebačen u to „idilično“ vrijeme 50-ih godina prošlog stoljeća. Ovo „idiličnih“ sam namjerno stavio pod navodnike jer baš kao što to vrijeme nije bilo baš tako idilično kao što se misli, tako je i samo mjesto u kojem se odvija radnja filma daleko od idealne. Ono što je Wilde s ovim filmom uspješno napravila svakako je prikaz lažnog idealnog života, a koji mnogi danas žive. Poslušna ženica koja će šutjeti, kuhati i spremati, doslovno je mokri san mnogih „muškaraca“. “Ali on se oženio, ima djecu, znači uredan je” – to nakaradno razmišljanje kako je cilj postojanja ženidba, stvorena kao skriveni rezultat neplanirane djece koja se kasnije iskorištavaju kao prikaz idile, zapravo je morbidnost koju Wilde jako dobro portretira kroz dva glavna lika. I dok Jack  pleše ispred hrpe neznanaca glumeći sreću, stvarna slika događa se u izvedbi Alice, i to upravo, sasvim prigodno, u zahodu, kao savršenom simbolu smrada upravo takvog života.

Društvo koje je spremno prihvatiti bilo kakvu vrstu udobnosti, u kojem je cilj pojedinca biti dio sistema jer ima privid da ga na taj način takav sistem štiti, bila je glavna nit vodilja ovog filma. Olivia Wilde je to predivno dočarala upravo kroz svoju režiju, i to kroz prikaz složenih geometrijskih uzoraka koji su unatoč svom tom vizualnom kaosu odavali dojam simetrije i sigurnosti. Kaledioskopska fantazija postajala je sve privlačnija kroz slike koje gledaš širom otvorenih očiju, i koje djeluju poput hipnoze, na sličan način kao i na glavnu junakinju filma. Ona se, naime, usudila postavljati pitanja u tom sistemu u kojem se kriju mnogi, pa je samim tim i postala opasan pojedinac, što je i u tom vremenu prošlosti u kojoj se odvija radnja filma čini autentičnom, odnosno nekom vrstom moderne heroine.

Poveznica modernog i klasičnog ocrtava se i kroz prikaz raja koji je i stvoren većinom kroz mizoginiju  i monogamiju, koje i danas služe poput kista za crtanje upravo takvih svjetova. Ono što želim pohvaliti svakako su scene seksa u filmu, i to prije svega jer su u fokus stavile užitak žene. Jer, ispada kako se žene moraju sramiti svog užitka, što je potpuna besmislica. Žene ovdje i jesu pokretač radnje, a rušenje takvih stereotipa u kojima muškarac treba biti zadovoljen, dok će se žena već nekako snaći, najbolje i jest prikazano upravo kroz seks. Wilde tu ne staje, pa tako u jednom trenutku odaje počast kultnom filmu „Apartman“, redatelja Billyja Wildera, kada vidimo Jacka kako kuha. Kroz tu „Jack Lemmon refernecu“, redateljica ne pokazuje feminizam kako će mnogi „brđani shvatiti“, već ruši tu sliku idealnog modernog svijeta, i to upravo vraćanjem u prošlost.

Soundtrack filma također spada u vrline filma, posebice jer istovremeno diše određenu dozu klasike, jednostavnosti i romantike. Istovremeno je privlačan i jeziv, što opet odgovara samom tonu filma i likova. Sve to skupa čini jako dobar ugođaj za vrijeme gledanja u kinu, što film pretvara u psihološki triler na psihodelicima. Šteta je samo što se to nije u potpunosti isplatilo na samom kraju. Jer, film ima tu dozu „Mad Man“ svijeta u kojima su žene, posebice kada se odvoje iz svoje stereotipne uloge, a kakva je u glavama mnogih, postaje ne samo opasna već i uznemirujuća. Primjera je mnogo, najsvježiji je slučaj, za koji je upravo danas stigla presuda za zločin koji je potresao javnost, kada je jedno smeće mučki ubilo svoju bivšu partnericu na poslu. U tom pogledu glazba jako dobro udara ritam same poruke koja ju je redateljica sakrila kroz takve jezivo privlačne tonove.

„Don’t Worry Darling“ u režijskom smislu je magnetsko hipnotičan film. I baš zato je prava šteta da u onom scenarističkom ipak nije ispunio u potpunosti sav potencijal koji je imao. No, ako me pitate da li ga se isplati pogledati u kinu, unatoč svim manama, moj odgovor bi ipak bio potvrdan. Ako ništa, onda zbog izvanredne Florence Pugh i već spomenute režije Olivije Wilde koja zbilja zaslužuje svaku moguću pohvalu, ako već ne sam film u cjelini.