Kada biste me pitali koja je moja prva asocijacija na Zagorje, onda bi odgovor, a to vjerojatno i sami pretpostavljate, bio povezan s filmom. Naravno, gdje će suza nego na oko, a moje filmsko odmah ocrtava jednu čarobnu filmsku „Brezu“. Mogu slobodno reći i kako svoju prvu filmsku ljubav vežem upravo uz prekrasnu Janicu, curu koja se svojom ljepotom nije slučajno izdvajala od ostalih djevojaka kao „breza među bukvama.“ Međutim, nije „Breza“ moja jedina poveznica s ljepotom Zagorja. Kultna televizijska serija „Gruntovčani“ na sličan je način djelovala na moje poimanje ne samo kajkavštine, već i ljudi i običaja iz tih krajeva. Možda i netipično za jednog dalmatinca, a kojem bi po pravilu trebalo biti bliže „Velo Misto“, legendarnog Miljenka Smoje. Pa ipak, moje djetinjstvo je ipak bilo obilježeno gledanjem upravo „Gruntovčana“, a s kojima me je zarazio otac mog najboljeg prijatelja. Presvetli, Dudek, Regica…i dalje mi spadaju među najdraže serijske likove, toliko da ih na neki način gledam kao članove obitelji. I zaista, ima nešto posebno u tom Zagorju, u tim prekrasnim i životnim likovima što te iznova natjera da se zaljubiš u njih. Upravo sam iz tog razloga s posebnim veseljem dočekao vijest kako u kina, nakon više od pola stoljeća, stiže film na kajkavskom narječju – „Nosila je rubac črleni“, redatelja Gorana Dukića.
Jedan sam od onih koji vjeruju u sudbinu, a kada je u pitanju moja osobna poveznica s redateljem Dukićem, onda sam siguran kako je upravo sudbina tu odigrala jako bitnu ulogu. U kojem smislu? Pa recimo da se odgovor krije u jednoj pizzeriji, točnije u „Pizzeriji Kamikaze“, filmu kojeg je Dukić snimio u Americi i u kojem su Shannon Sossamon i Patrik Fugit odigrali glavne uloge. Film o dečku koji se nakon pokušaja samoubojstva probudi „na onom svijetu“ spada među moje najdraže filmove, posebice jer mi je itekako puno značio u ne baš toliko sretnim vremenima. Pa iako će mnogi na spomen ovog redatelja, vjerojatno i s razlogom, prvo pomisliti na njegov kratkiš „Mirta uči statistiku“, meni će prva slika biti upravo jedna životna pizzerija čiji mi je okus u potpunosti promijenio pogled na život. Sada, rukom sudbine, kada mi je životna sreća najveća, dolazi do mog ponovnog susreta s ovim dragim redateljem, i to zahvaljujući jednom toplom i iskrenom filmu koji upravo igra, pardon rokče u našim kinima.
„Nosila je rubac črleni“ doslovno diše Zagorje, i to na jedan posebno topao način. To je mjesto koje daje osobnost ovom filmu, diše šarm i svu njegovu prekrasnoću. Ljudskost, a koja se nažalost sve više gubi, ponovno je pronađena od prvog kadra ovog živopisnog filma, istovremeno ispunjenog humorom i tugom. Miješanje različitih žanrova, što inače nije strano redatelju Dukiću, savršeno pristaje uz ovaj film. Jer, nije li život sam po sebi jedan koktel filmskih žanrova u kojem ponekad popijemo malo više tuge, a ponekad malo više sreće. To je ono što ovom filmu daje autentičnost, i to upravo kroz jednu fantaziju i bajkovitost koju osjećamo dok ga gledamo u kinu. Mjesto i vrijeme radnje nije slučajno odabrano, jer ratno vrijeme koje prijeti svoj toj ljepoti ne samo mjesta, već i samih ljudi, zapravo je najbolji podsjetnik kako život ide dalje, bez obzira na okolnosti. Istina, možda hladna vremena dolaze, ali istom mjerom i odlaze kada im se suprotstavi topla ljudska priča kroz život malih i običnih ljudi. I upravo je to najveća vrijednost ovog filma.
Ono što se meni, prije svega kao filmofilu, sviđa kod ovog filma, svakako je mogućnost redatelja da na uspješan način prikaže duh jednog mjesta i samih ljudi na taj već spomenuti autentičan način. Ta iskrenost se itekako osjeti u doslovno svakom kadru i dijalogu, a upravo je to ono što najviše i nedostaje hrvatskom filmu. I zato je pravo osvježenje vidjeti film koji portretira ljude i običaje na jedan prirodan način. Lokacije na kojima je sniman film naprosto su melem za oči, ali one nisu tu samo da bismo se mi divili prekrasnoći prirode. Jer, da mi je do toga, onda bih otišao na portal turističke zajednice, a ne u kino gledati film. Ovdje su naprosto lokacije u skladu sa samom radnjom filma, ali i likovima. Zagorje kao glavni lik doslovno u sebi ima osobnosti svih tih ljudi koji ga čine toliko privlačnim. Divljenje fotografiji samog filma utoliko je još veće, jer ona na taj način prima srce filma koje otkucava u jednom zaigranom, veselom, ali i na trenutke ozbiljnom ritmu.
Koliko god se na trenutke činio kao komedija u kojoj jedna prasica Beba kreće na jednu uzbudljivo putovanje, treba također reći kako je ovo film u kojem se uspješno ta komičnost i zaigranost spaja s elementima tragedije. Ta tragedija ocrtana je kroz političku pozadinu filma, koja, istina, jest suptilna, ali je dovoljna za razumijevanje svega onoga što nam film želi poručiti. Nije, dakle, slučajan odabir redatelja da u film ubaci animaciju kroz koju je prikazao ne baš tako sretne životne trenutke. I ma koliko god bili privlačni oku, moram priznati kako ih je upravo ta privlačnost na neki način činila tužnim. Nekako mislim kako je upravo kroz taj „basna moment“, sasvim prigodno, redatelj i poslao najbitniju i najmoćniju poruku.
Komedija bez tuge, odnosno tragedija bez humora jednostavno ne mogu jedni bez drugih, i toga je itekako svjestan redatelj Dukić. Sve ovo upakirano je upravo kroz živopisne likove koje pratimo na ovom putovanju. Kvar frizerske haube, vjenčanje i nesretna mladenka koja je zaljubljena u svećenika, prva (svinjska) ljubav, nacionalne razlike…i sve to kroz naraciju ni više ni manje nego samog Isusa. Suočavanje sa svim životnom nedaćama, velikim događanjima koji obilježavaju zajednicu malih ljudi, odrađen je bez karikature nekih stereotipa koji se nisu mogli, ali niti trebali izbjeći. Sve je nekako spojeno i odrađeno uz dozu poštovanja i ljubavi prema „narodima i običajima“.
Glavnu ulogu u filmu tumači Nataša Dorčić, koja je kao glavna protagonistica Anka toliko iskrena, topla, predivna, da doslovno poželite ući u film i zajedno s njom prošetati simpatičnu prasicu Bebu. Glas bebi je dala meni predivna glumica Tesa Litvan, a koja se u filmu pojavljuje i kao nesretna mladenka koja je prisiljena udati se za lokalnog mladića, iako je zaljubljena u svećenika s kojim očekuje dijete. Iako u filmu, dakle, pratimo sve te neobične, a opet tako životne situacije, jedna od najzanimljivijih stvari svakako je osjećaj kroz koji mi iz perspektive jedne male životinjice stvaramo sasvim drugačiji pogled na sam film i likove koje pratimo. Tada sve to zelenilo, ljepota krajolika, odnosno idiličan zagorski život, postaju glavno oružje za sav besmisao rata, a što Dukić itekako želi ogoliti do kostiju. Treba također spomenuti i odličnu glazbu filma koju su radili Cinkoši, glazbeni sastav čija nas glazba kroz scenografiju i kostimografiju na jedan entuzijastičan način povezuje sa Zagorjem, tako da se i samo značenje „cinkoša“, zvona koje prati ljude od života pa sve do smrti, čini itekako prigodno.
“Nosila je rubac črleni” je film koji nam donosi toplu priču u hladnim vremenima. Film čiji će vam se likovi, bili oni ljudski i(li) životinjski, itekako uvući pod kožu, te radi kojih ćete s nostalgičnim osmijehom na licu izaći iz kino dvorane.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena