The Good House – kuća koju se isplati posjetiti

Životni partneri koji pišu umjetnost nisu baš česta pojava na filmskom nebu, pa su utoliko Maya Forbes i Wallace Wolodarsky uistinu vrijedni pažnje, tim više što su svojim dosadašnjim zajedničkim radom pokazali kako ljubav i strast koju imaju prema životu itekako uspješno prenose na veliko kino platno. Wallace će vjerojatno biti najpoznatiji ljubiteljima kultne serije Simpsoni na kojoj je radio kao scenarist i producent, a za što je nagrađen i prestižnom televizijskom nagradom Emmy. Komedija je za Wallacea bila uspješan teren, što dokazuje i njegov rad na sad već kultnoj seriji „The Tracey Ullman Show“, što mu je također donijelo novog Emmyja u vitrinu. Glumačka karijera mu također nije strana, pa ste ga tako sigurno zamjetili u manjim ulogama, i to u filmovima jednog od najboljih redatelja današnjice Wesa Andersona. Kada je u pitanju njegova supruga Maya, onda se može slobodno reći kako je komedija bila i poveznica koja ih je spojila, obzirom da je i ona svoju scenarističku karijeru započela pisanjem epizoda za sitcom „The Larry Sanders Show“. Iako su proteklih dvadesetak godina većinom surađivali na scenarijima za nekoliko filmova, tek su ove godine snimili film koji su prvi put zajedničkim snagama režirali. Radi se o filmu „Dobra kuća“, adaptaciji istoimenog romana Ann Leary.

Glavne uloge u filmu tumače Sigourney Weaver i oskarovac Kevin Kline (Riba zvana Wanda), što je njihova treća zajednička suradnja nakon što su prethodno dijelili ekran u „Ledenoj oluji“ i „Daveu“. Sam pogled na plakat filma na neki način skriva sve ovo što nas očekuje na ovom njihovom zajedničkom putovanju, ali ne na način na koji biste pomislili. Kada to kažem, onda ne mislim kako plakat vara gledatelja, već upravo suprotno – daje mu puno više nego što očekuje, jednako kao i dobra knjiga čije su nam se korice učinile privlačne prije nego što smo je odlučili posuditi u knjižnici. Da, vidjeti nasmijane glumce koji su nas toliko puta oduševili u prijašnjim filmovima uistinu je melem za filmsko oko, tako da nisam previše dvojio oko odlaska u kino. Isto preporučujem i svima vama, jer radi se o uistinu toplom i iskrenom filmu koji je itekako vrijedan gledanja.

Hildy (Sigourney Weaver) uspješna je agentica za nekretnine, ili nam to barem želi tako prikazati u samom uvodu kada nas njen glas vodi kroz film. Izravno povezivanje s publikom tu ne prestaje, jer nam se nedugo nakon toga glavna protagonistica probijanjem „četvrtog zida“ izravno obraća. Od te prve scene Hildy kao da pokušava ostaviti dojam savršenstva, odnosno osobe koja ima sve pod kontrolom, profesionalno i privatno. Međutim, kako vrijeme odmiče, tako će i nama postati jasno kako nije sve baš tako kako se čini, te da ipak postoje problemi koji se kriju ispod površine. Probijanje „četvrtog zida“ u tom smislu je itekako uspješan izbor, jer na taj način mi izravno ulazimo u život osobe, što stvara ne samo našu poveznicu sa pričom, već i sa njenom osobnosti. Sve ono što kroz karakter njenog lika postepeno otkrivamo, zapravo je slika samog filma. Jer, na kraju krajeva, ovo i jest film o stvarnim ljudima i njihovim stvarnim životnim problemima.

Film se, baš poput glavne junakinje, pokušava od samog početka uvući u srce gledatelja, i to mu, barem u mom slučaju, itekako uspijeva. Recept za uspjeh prije svega je iskrenost likova, posebice u trenucima kada se oni ne srame svojih slabosti, iako ih samo prividno pokušavaju sakriti od sebe. Međutim, iskrenost koja je pojačana direktnim obraćanjem u kameru pojačava  zabrinutost gledatelja, posebice kada je u pitanju Hildy. Mi cijeli film zapravo i gledamo iz njene perspektive, tako da je ona naša naratorica koja nam prikazuje vlastiti život iz prvih redova. Na prvi pogled ona se čini, a to zapravo i jest, osoba koja je provela većinu svog vremena kao netko tko je uvijek na prvo mjesto stavljao druge osobe, posebice kćeri za koje se stalno brinula, izbjegavajući upravo na taj način svoje unutarnje demone. Što je istina, a što nije, jako je teško saznati kroz prizmu samo jednog pogleda, ali zahvaljujući uvjerljivoj izvedbi Sigourney Weaver to u ovom slučaju itekako funkcionira. Međutim, kada stvari koje su je činile jakom postanu njena kočnica, tada film prelazi u studij jednog karaktera koji je zabavan, ali prije svega iskren.

Ta studija karaktera najbolje se ocrtava kroz odnos koji Hildy ima sa s Frankom (Kevin Kline). Iako se može činiti kako tada film u fokus stavlja obnovljenu romansu iz prošlosti, nakon koje će nestati sve brige i problemi za glavnu protagonisticu, to se, srećom, ipak ne događa. Njihov međusobni odnos puno je više od same romanse, on se rađa i stvara uz određeno poštovanje i toplinu. Njihova kemija je itekako privlačna, posebice u trenucima kada Frank dopušta Hildy da bude ono što jest, što je i dio njegove osobnosti koju on ne želi promijeniti. Njihova ljubavna priča tada postaje autentična, privlačna u svojoj realnosti, posebice kroz Frankovu zaigranost, ali i prikrivenu ozbiljnost koja ispliva na površinu onda kada je to najpotrebnije.

Odabir lokacija gdje se događa radnja filma bio je pun pogodak. Naime, prekrasno mjesto u kojoj se sve čini poput idile i bajke, zapravo je lice naše glavne junakinje. Samozavaravanje, čak i za osobu poput nje, ne može dugo trajati. I baš kao što i na prvi pogled idealna mjesta nisu baš uvijek idealna, tako ni život nije uvijek ispunjen komedijom bez tragedije. Zapravo, ovaj film nas i podsjeća kako tragedija i komedija jedno bez drugoga naprosto ne mogu funkcionirati. Malo mjesto u kojem svako svakoga zna, zapravo je idealna kulisa za stvaranje štita uz koji pojedinac hoda, i to u strahu da ne bude izložen prijekom sudu javnosti. Jer, koliko god se trudi pokazati suprotno, „ljudima je bitno što se misli o njima“.

Film ima više različitih tonova, baš poput života, ali nekako uvijek uspijeva biti suptilan. Nekako sam imao dojam kako i sam film pokušava sakriti svoju ranjivost, i to kroz humor na pravim mjestima. Primjerice kada Hiddy kaže „kako joj treba piće“, i to u trenutku u kojem se cijela obitelj skupila kako bi razgovarala s njom zbog problemom koji ima s alkoholom. To ujedno i stvara dinamičnost ne samo likova, već i samog filma. Tu, naravno, nisu izuzeti ni sporedni likovi, koji tako postaju glavni protagonisti, ali u svojim vlastitim osobnim pričama.

„Dobra kuća“ je svakako film koji nikako ne biste smjeli propustiti, ne samo zbog odličnih Sigourney Weaver i Kevina Klinea, već i zbog same priče koja vas vodi na neka malo sretna, ali i tužna životna mjesta. No, u prvom redu to je film koji diše iskrenost. Pa iako u samoj završnici film uistinu odlazi u jedan mračniji dio ulice, nekako opet uspijeva zagrliti gledatelja toplinom nade u bolje sutra.