Mračna kći

“Ako nije stvarno, onda ništa ne vrijedi.”

Mračna kći, debitantski film redateljice Maggie Gyllenhal, srećom po nas gledatelje, itekako je stvaran, toliko jako da stvarniji ne može biti, pa samim tim itekako vrijedi vašeg vremena i odlaska u kino. Film koji nije bez mana, poput njegovih likova, ali to je zapravo i njegova suština, prikazati mane, a ne ih sakrivati. Ovo je jedan od onih filmskih naslova od kojih sam mnogo očekivao, ponajviše radi jako dobrih reakcija onih koji su ga već imali prilike pogledati, dok su dvije nominacije za Zlatni Globus u kategoriji za najbolju redateljicu (Maggie Gylllenhal) i najbolju glumicu (Olivia Colman) također pomogli rastu očekivanja. Da li su ona ispunjena? Hmm, teško mi je reći, ali ono što je zbilja neosporno, svakako je način na koji je snimljen film, i to je nešto čemu dajem najveći plus. Naime, ovakav pristup samoj radnji, odnosno pričanja priče, itekako bi bio veliki zalogaj za puno iskusnije redatelje, tako da u tom smislu sve pohvale idu redateljici što se nije bojala prustupiti na prvi pogled vrlo jednostavnoj priči na prilično ambiciozan način.

Tenzija i drama s upoznavanjem glavnih i sporednih likova kreće od samog početka filma. Ono što je mene posebno oduševilo bila je ta određena doza misterije koja nam nije odavala puno toga, već smo mi kao gledatelji morali zaključiti što će se iduće dogoditi, odnosno gdje će nas radnja odvesti. Mi cijelo vrijeme znamo da se nešto sprema, ali ne znamo što je to nešto. I to je ono u čemu je redateljica najviše uspjela, jer kada imaš publiku koja zna da nešto nije onakvo kakvim se čini i kada pored toga tu slutnju uspiješ učiniti zanimljivom, onda se to itekako treba znati cijeniti. Mi smo u tom smislu na istom putovanju, jer zajedno otkrivamo kako doći do otkrivanja onoga što cijelo vrijeme pliva u moru. Mi smo ronioci koji to moramo izbaciti na površinu.

Film se doslovno igra s predivno snimljenim eksterijerima, i to na način da se isto mjesto u kojem se odvija radnja filma u našim očima pretvara u nekoliko različitih svjetova, i to onima koji likovi proživljavaju u svojim očima. Da, ovo je film koji se gleda u oči i s kojeg se ne skida pogled. Redateljica koristi savršeno kombinaciju eksterijera i krupnih kadrova, kroz koje ne dobivamo nikakve riječi od protagonista, ali čiji glas čujemo upravo kroz njihove oči. To emocionalno putovanje očima najbolje je vidljivo u situacijama kada mi čitamo misli likova i zamišljamo u glavi ono što će se posljedično iduće dogoditi upravo radi tih misli.

Glavno oko ovog filma svakako je Olivia Colman, jer mi kroz nju živimo i proživljavamo jedan život. Namjerno sam napisao život, a ne film i to iz razloga što sam tijekog cijelog gledanja u kinu imao osjećaj kao da ne glumi, već da nam priča neku svoju intimnu priču. Zbilja je jako malo glumica koje mogu na taj način istovremeno glumiti, ali u još većoj mjeri ostavljati dojam tolike prirodnosti. Olivia je u svakom kadru prirodna, ali ona je tu suptilna, poput kakvog parfema s malo intenziteta, ali koji je opet sa druge strane prodoran. Ta njena mogućnost da spoji jedno s drugim, najbolje se ocrtavalo u mom pogledu prema njenom liku.

Koliko je Olivia talentirana glumica zapravo se najbolje vidi upravo kroz taj miks različitih osjećaja koje sam imao prema njoj. Naime, u samom početku sam bio poprilično frustriran s nekim njenim odlukama i postupcima. Pokušavao sam cijelo vrijeme shvatiti zašto se, pobogu, tako nenormalno ponaša, ali mi to, istini za volju, nikako nije polazilo za rukom. Tu mi se zbilja rađala frustracija, iako, moram priznati, djelić mene nije to ni želio znati. Međutim, kako je film odmicao dalje, ta frustracija se pretvorila u ljutnju, ponajviše radi sebičnosti koju u nekim trenucima, priznajem, nisam mogao razumijeti. Od frustracije, preko ljutnje pa sve do razumijevanja ali i sažaljenja s likom. Tako bi se otprilike moglo nazvati to moje emocionalno putovanje s glavnim likom, ali i sa samim filmom općenito.

Ono što redateljica najbolje radi kod ovog filma, svakako je taj kontrast između osamljenosti s jedne strane i društva kojem želiš pripadati s druge strane, ali koji te čini usamljenijim nego kada si sam(a). To se najbolje vidjelo na primjeru odnosa između Lede u izvedbi Olivie Colman i Nine u izvedbi nikad bolje Dakote Johnson. Posebno je dojmljiv taj njihov prvi susret, a koji iz jednostavnosti priča toliko toga neispričanog. Naime, mi vidimo Ledu kako sjedi u svom vlastitom, ali samo prividnom miru. Ona želi uživati u tome, ali kao da ne zna način na koji bi to postigla. U tom trenutku taj ionako prividni (ne)mir prekida buka i galama, nešto što je njenom liku puno bliže i stvarnije. Ona se tada osjeća nelagodno, kao da gleda nešto što je istovremeo straši i privlači. Ona tada proživljava nešto čime se ona sama morala nositi, ali ovaj put iz drugačije perspektive.

S druge strane, imamo lik Nine koju je savršeno portretirala Dakota Johnson, i ako se mene pita ovo je njena daleko najbolja i najzrelija uloga u karijeri. Odnos koji ona ima s Ledom poprilično je snažan, ali istovremeno težak za osjećanje, osim ako niste u njihovoj koži na neki način. To je meni ujedno i glavna mana filma, ta nemogućnost povezivanja s likovima u punom smislu te riječi. Ali za to ipak ne mogu kriviti film, već samog sebe. Nina je također suptilna, odnosno savršena mlađa verzija Lede, ili bi bilo još preciznije reći – njen mentalni dio koji joj slika priču koju tek sada zapravo vidi u realnosti stvarnoga života.

Redateljica, međutim, tu ne staje, već nam u priču dovodi i treći lik, onaj iz prošlosti koji je oblikovao jednu osobu iz sadašnjosti. Jessie Buckley u izvedbi mlade Lede naprosto briljira, i ako mene pitate u žestokoj konkurenciji snažnih triju ženskih likova, ona definitivno odnosi pobjedu. Iskustvo osjećanja likova najbolje se živi upravo kroz nju, jer njen lik se ne gleda, već se jednostavno živi. Meni je samo prokleto žao što znam da ga nisam mogao živjeti na pravi način, ali ako ništa drugo, onda sam se barem potrudio da ga razumijem. Njen lik vas doslovno tjera na razmišljanje, jer vam ne dozvoljava da se nimalo opustite. Ona se ne razotrkiva odmah, ali čak i kada to učini vi se opet na neki način preispitujete u svim tim njenim postupcima koje radi.

Bol, ljutnja i frustracija, sve to se crta, čita, sluša i gleda uz ovaj film, jer ta misterija u kojoj mi nesto ne razumijemo, ali zato pokušavamo shvatiti, prisutna je cijelo vrijeme. Puno toga se prikazuje u ovom filmu, ali istovremeno se malo toga govori. Iako nisam čitao knjigu, moram priznati kako sam imao dojam kako su narativno neke stvari bolje funkcionirale kroz pisanu riječ. Ne kažem nužno da su ti trenuci u filmu loši, ali jednostavno taj dojam nisam mogao izbrisati iz glave. To ne znači da je redateljica trebala slijepo pratiti knjigu, već tu općenito mislim na strukturalni dio koji i inače više paše kroz knjigu, a manje kroz film.

Mračna kći je film koji ne samo da je ambiciozno pristupio priči, već ju je učinio bitno drugačijom od onoga što smo do sada navikli gledati. Što je to, naime, Maggie Gylenhall učinila toliko posebno u tako jednoj naoko jednostavnoj radnji? Pa prije svega prikazala je realnost, onu istu od koje velika većina ljudi bježi. Od nje je bježala glavna protagonistica filma, ali, kvragu, ona je jebeno uživala u tome i toga se nije sramila. Međutim, ona je to učinila na malo drugačiji način nego biste možda pomislili. Naime, ona nije pobjegla od svoje realnosti, već od one tuđe, a po kojoj, nažalost, dobar dio ljudi, posebno oni koji će je osuđivati, živi. Leda se više nije htjela prilagođavati normama, nekome drugome, već je odlučila učiniti nešto za sebe, bez obzira koliko se to činilo pogrešno. Uostalom, za koga pogrešno, jer za nju to sigurno nije, i od tud dolazi njeno oduševljenje i sreća učinjenim, bez obzira na osude.

Redateljica je taj privid savršeno ocrtala kroz majčinstvo, jer nije li to nešto uz što vežemo samo lijepe, pozitivne i čarobne stvari. Da, vjerujem da je u većini slučajeva tako, ali nije baš uvijek, kao što stvari općenito nisu nekad toliko predivne kao što se na prvi pogled čine. Tu dolazimo do one borbe kroz koju prolaze likovi u filmu jer upravo tada ona dolazi najviše do izražaja. Opuštena suludost koja pleše u tim trenucima kroz Oliviu Colman, posebice kada sa nevjerojatnom lakoćom izgovara društevno neprihvatljive norme, naprosto tjeraju na uživanje u njenom liku i (ne)djelu. Jel’ to pogrešno s moje strane? Iskreno, boli me briga!

Ovaj film ima puno dobrih stvari u sebi, nije savršen ali se to ni ne trudi biti. I koliko god mu je to možda mana, i koliko god u nekim trenucima bio predug, jednostavno vi želite tu priču osjetiti u sebi, želite je živjeti. Ponekad ćemo se možda i slomiti, toliko da ćemo imati osjećaj da je na nama krupni kadar redateljice koja otkriva sve naše mane i vrline, sve naše skrivene želje i strahove. Ali mi, gle čuda, ma koliko god to bilo zastrašujuće, ne bježimo od te kamere, već se namještamo za što prirodniji kadar. To je prirodnost koja krupnjacima i diše film, i to na onaj mikro način, kao da smo organizmi u laboratoriju koje netko proučava, te iz našeg DNA oslikava tugu, depresiju, sreću, hrabrost, strah i melankoličnost.

Od sporednih likova svakako bih izdvojio Eda Harrisa, Petera Sarsgaarda, te Paula Mescala. Ovaj trojac nije ni izbliza upečatljiv kao njihove ženske kolegice, ali su tu sa svrhom, posebice Sarsgard i Mescal kao ljubavnici, odnosno zabranjena voća koja su sinonim za sve ono normativno loše i pogrešno. No, puno lošije, iako normativno prihvatljivo, zapravo je lik supruga kojeg tumači Jack Farthing. Naime, biti nečiji muž i otac za mnoge je sasvim dovoljan razlog da si kažu – ja sam ispunio misiju, oženjen sam, imam dijete, i tu sva moja odgovornost prestaje. I to je norma koja je prihvatljiva, bez obzira kakav (ne)odnos među osobama dalje bio, to je sve manje važno. Bitno je da se nešto mora, jer nije u redu imati dijete, a istovremeno, sačuvaj me Bože, ne biti u braku. Jer što će susjedi na to reći. Norme su zajebana stvar, i zato ljudi najviše i osuđuju one koji im se usprotive. Ovaj film je savršeno razotkrio upravo tu lažnu sreću koja se prikazuje, ili bolje rečeno mora prikazati prema drugima, i to kroz prizmu nečeg najpozitivnijeg i najljepšeg – majčinstva.

Mračna kći je film tenzije koja raste tijekom gledanja, ali koja nikada zapravo ne dobije neki snažan klimaks. To, istina, izostane, ali samo zato što je krajnji cilj redateljice izazvati u nama ipak nešto drugo. Scene koje stvaraju tenziju, nemaju za cilj kulminirati u nekakvoj epskoj završnici, već one za cilj imaju spojiti se u jednu cjelinu da biste mogli razumijeti emocije koje od nje dolaze. I dok za vrijeme gledanja filma imamo osjećaj kako cijelo vrijeme gulimo trulo i pokvareno voće, nekako nam na kraju ipak dođe svježe iscijeđena naranča koju sa guštom popijemo.