Priča sa zapadne strane – film zbog kojeg se vole filmovi

“Kada kažete; “ne prave se više takvi filmovi”, mislite na ovaj film”.

Ovako je jedan filmski kritičar opisao “Praznik u Rimu”, film koji zaista može ući u rubriku “takvi se više ne snimaju”. Suprotno opće prihvaćenom mišljenu o tome kako je “prije sve bilo bolje”, smatram kako bi na toj listi  svoje mjesto mogao pronaći popriličan broj filmova novijeg datuma. Da, znam, u manjini sam po tom pitanju, ali koliko god to bilo nepopularno, smatram kako sam ipak u pravu. Naime, ako mene pitate, ljudi su ti koji su izgubili magiju, a ne filmovi. Oni su uvijek bili magični, neki više, a neki manje, ali misliti kako se danas ne može pronaći barem jedan film godišnje koji će vas dotaknuti, i radi kojeg ćete promijeniti svoj pogled na život, na svijet oko sebe, naprosto je suludo. Takvi filmovi itekako postoje, samo se trebate međusobno znati pronaći. Jedan od takvih filmova koji je mene pronašao zove se West Side Story, redatelja Stevena Spielberga.

Ne, nije greška, dobro sam napisao, baš kao što ste vi dobro pročitali. I ne, nisam mislio na film iz 1961. koji je nagrađen s čak deset Oscara, i u kojem su Natalie Wood i Richard Beymer odigrali uloge za pamćenje. Da se razumijemo, originalni film snimljen prije više od 60 godina i dalje smatram jednim od najboljih ikada, ali glavni razlog zašto mi ipak nije toliko poseban kao remake, nalazi se upravo u tom “trenutku pronalaska”. Naime, u vrijeme kada je original izašao u kina, ja sam ga, nažalost, propustio  na velikom ekranu. Razlog je više nego opravdan, s obzirom da tada nisam niti bio u planu, a kamoli rođen. Naravno, kasnije gledanje u kućnoj atmosferi, baš poput većine kultnih filmova, upoznalo me sa veličinom tog filma, ali u ovom slučaju “ono nešto” ipak je izostalo. Srećom, “to nešto” pronašao je veliki Steven Spielberg.

Kada je stigla vijest o snimanju remakea ovog klasika, komentari su bili poprilično očekivani, rekli bismo “ništa novo”. I zaista, ako bolje razmislite, snimati remake filma koji je ovjenčan s čak deset Oscara, zbilja na prvu nema ama baš nikakvog smisla. Međutim, ne samo da je imalo smisla, već je ovaj film itekako vrijedan svog prethodnika, dok ga je u nekim segmentima čak i nadmašio, barem ako mene pitate. “Priča sa zapadne strane” uistinu je priča koja je univerzalna, i koja se na jedan šekspirijanski način uvijek može ispričati. Inspiraciju koju je originalni film pronašao u Romeu i Juliji, ovaj novi film vjerno slijedi, ali ne u smislu da ga kopira, već to radi na jedan moderan način, sasvim primjeren vremenu u kojem živimo.

Steven Spielberg u svojoj velikoj karijeri nikada nije režirao mjuzikl, i to je nešto što me posebno mučilo kada sam saznao da će upravo on biti na redateljskog stolici remakea. Ne zato što sam mislio kako Spielberg nije toga dostojan, sačuvaj Bože, već zato jer sam uz West Side Story uvijek povezivao određenu dozu strasti i seksipila, a realno gledajući Spielberg nikad nije bio redatelj uz čije biste filmove vezali te riječi. Spielbergu je po vlastitom priznanju bila velika želja i san snimiti ovaj film, i od samog početka, odnosno prvih taktova uvodne scene, postaje nam jasno kako stari majstor režije i dalje zna znanje. Moja početna bojazan tako se pretvorila u veliko oduševljenje.

Otvaranje filma čekao sam s posebnom pažnjom, i to iz razloga što je uvod originalnog filma jedna od najbolje snimljenih i režiranih scena uopće. Energija koja je krenula od trenutka kada su se ugasila svjetla kino dvorane, te kada sam čuo prvi ton, vidio prvi kadar, poslušao prvi stih i zaplesao prvi ples, bilo je jasno kako je Spielberg snimio jedan energičan i svjež film, prepun nostalgije. Iskreno, ima tu malo i cinizma, suptilno ubačenog u priču, posebice zanimljiv i doživljen iz aspekta današnjeg načina života. Spielberg je na taj način učinio ono što je po meni bilo najvažnije – mogućnost ponovnog zamišljanja priče. Naravno, baš kako rekoh, neki dijelovi su bolji, a neki lošiji od originala, ali u suštini ovo je film koji je vrijedan gledanja i plesanja uz najveći mogući kino ekran.

West Side Story je poprilično zanimljiv mjuzikl, posebice što u fokusu imamo dvije suprotstavljene strane, dvije bande. Naime, uz bande uvijek vežemo neku vrstu nasilja, tako da je spojiti nasilje s plesom, na prvi pogled gotovo pa nemoguća misija. Da, na prvi pogled, ali na svaki drugi, posebice ako gledamo ova dva filma kao cjelinu, vrlo brzo osjećamo poveznicu između plesa i borbe. Jer nisu li borilačke vještine umjetnost, baš poput plesa, i zar nije onda logično da su te dvije različite, ali opet slične umjetnosti tako dobro funkcionirale u “Priči sa zapadne strane”.

Nasilje, brutalnost i adrenalin doslovno se mogao disati u originalu, i to zato jer ste imali osjećaj kako je film režiran poput vesterna u kojem kroz šutnju i dugu tišinu iščekujete završni obračun. Spielbergov film se osjeća na sličan način, i to prvenstveno kroz prekrasnu režiju i kinematografiju. Način na koji je korišteno svjetlo, ali i općenito sam tehnički dio filma, naprosto oduševljava u svakom kadru, posebice u trenutku kada se u samoj završnici sretnu dvije bande. Taj kadar u kojem sjene stvaraju svjetlost nad onim što nikada nije bilo, a vrlo je lako moglo biti, definitivno je najupečatljiviji prizor Spielbergove “Priče sa zapadne strane”.

Spielberg je napravio film ne samo za ljubitelje originala, već i za novije generacije, i to tako da je pažljiv prema gledatelju, kao da želi da i gledatelj u jednakoj mjeri bude pažljiv prema likovima. Likovi u filmu, bez obzira kojoj strani pripadali, jednako su strastveni u svemu onome što rade, ta strast ih pokreće ali nas istovremeno i upoznaje sa svim njihovim manama, onim istim radi kojih će donijeti nepromišljene odluke koje će ih obilježiti za cijeli život. Redatelj poseban fokus stavlja na sitnice, ali ne u filmskom, već u onom životnom smislu. Taj smisao posebno dolazi do izražaja upravo u onim malim, sitnim životnim odlukama koje su mogle napraviti razliku, te odluke su oblikovale njihovo jučer, danas, i sutra. Heroji ovdje, nažalost, ne postoje.

Ono što ovaj film čini posebnim, svakako je njegova osobnost. Tu osobnosti nije stvorio samo redatelj, već i likovi u njemu. Oni su poput jedne cjeline koja je stvorila lice i naličje filmu i na taj način s njim otplesala jedan živopisan, prkosan, spektakularan ples pun života. Spielberg stvara savršen balans između filma i realnosti, pa onda imate osjećaj, posebno u vizualno dojmljivim scenama, kako gledate stvarnost koja pluta u fantaziju. Miks osjećaja na taj način prati i miks samog modernog mjuzikla koji pleše svoje taktove, ali s punim poštovanjem prema tradiciji žanra. Film u nijednom trenutku ne želi biti kopija, kao da je svjestan iz kojeg vremena dolazi, pa iako cijeni nostalgiju, nekako kao da se miri, doduše teško, da to vrijeme polako prolazi. No, pravo je pitanje tko se tu uistinu mijenja – vrijeme ili ljudi.

Film nam dopušta da ga vidimo kroz kadrove, jednako kao i glavne likove koji govore očima dok pjevaju, pa ih na taj način itekako možemo osjećati na pravi način. Iako nam neki mogu biti više ili manje dragi, nekako navijamo za sve njih, priželjkujemo pozitivan ishod, iako smo i sami svjesni kako su male šanse da se tako nešto i dogodi. No, ipak, nada uvijek postoji. Konflikt koji se rađa kroz pjesmu u savršenoj je simbiozi s pokretima kamere koja nas vodi kroz radnju, ples i emocije. Spielberg je tu još jednom pokazao kako je ipak bio idealan izbor za ovaj film, bez obzira na moje strahove, jer upravo je on taj koji je obilježio jedno nostalgično filmsko vrijeme, tako da mu nije bio problem prebaciti tu emociju u doba kada su one, nažalost, izuzetak, a ne pravilo.

Dijalozi u filmu su također jako zanimljivi, prvenstveno kroz utjecaj koji imaju za samu radnju. Bilo da se radi o pjesmi ili običnim dijalozima, oni jednako podcrtavaju sukobe, baš kao i taj ciklus plesa između ogorčenosti, ljutnje, sreće, tuge i nade. Riječi koje se izgovaraju, osjećaju i pjevaju, na neki način su slomljene, kao da nam poručuju kako sukob i vrijeđanje ne čini nikome ništa dobro u društvu. Spielberg tako oslikava društvo današnjice u kojem su sukobi, odnosno nepoštivanje različitosti postali dio svakodnevnice.

U tom smislu, treba gledati i prigovore pojedinaca koji su prebacivali Spielbergu političku korektnost, posebice kroz lik Anybody’s, a koji je ovdje navodno predstavljen kao trans osoba. Iskreno, nikad nisam imao takav pogleda prema tom liku, već mi je više bio simbol za neprihvaćanje u društvu, a što se u ovom filmu jako dobro ocrtalo, pa i kroz takve reakcije. Paradoksalno, takvi kritičari će s druge strane dizati u nebesa original, bez obzira na rasističke stvari koji su mnogi vezali uz taj film, između ostalih i Rita Moreno, jedna od glavnih glumica, a koja ima i bitnu ulogu u ovom filmu. Naime, glumci u tom originalu su bojali lica u smeđu boju, tako da bi što više izgledali kao Latinosi, što je suludo samo po sebi. Čak je i Moreno, koja je Portorikanka, također na licu imala takvu šminku, jer po navodima producenata nije bila dovoljno “smeđa”. Možete li zamisliti što bi se danas dogodilo tom filmu da su to pokušali napraviti. I baš zato, taj lik, ma kako ga god doživljavali, itekako je bio potreban i važan.

Kada smo već kod likova, onda bih posebnu pažnju želio posvetiti Riffu, a kojeg ovdje glumi Mike Faist. Mislim kako je to savršeno pogođen kasting, jer mi je taj lik i u originalu bio najdraži od svih. Da, dobro ste pročitali, pored glavnih glumaca, meni je ipak Riff onaj koji mi je izazvao najviše emocija. Međutim, za razliku od originala, ovdje je Riff puno bolje prikazan, ne samo u psihološkom smislu, već i kroz samu pojavnost lika. Naime, izgled glumca naprosto u potpunosti odgovara svemu onome što on jeste – lik koji je u boli, i toliko tužan da doslovno suosjećaš s njim. Riff ima sve, humor, ozbiljnost, a sve to je ocrtano u jednu tragičnu i bespomoćnu dušu.

Granice između brutalnosti i mladosti, između ljutnje i hormona, također se oslikava kroz lik Bernarda ( jako dobar David Alvarez). U filmu kada svaki pokret nešto znači, njegov lik kao da pleše sa svojom unutarnjom vanjštinom. Kroz njegov lik se vidi i sam smisao odsutnosti španjolskog prijevoda, jer ponekad nije bitno značenje riječi na papiru, već kako se govorom tijela ta riječ prenosi na nas, odnosno kako naglašava određene elemente naracije. Strastvena, snažna i ambiciozna je i Anita, glumački možda najbolji lik u filmu. Njena prisutnost doslovno diže film na višu razinu, njeni senzualni pokreti pokazuju njenu vatru, strast, sve ono što ona kao Latina jeste. Izvedba Ariane DeBose s razlogom prima sve moguće pohvale, tako da me ne bi uopće iznenadilo da na kraju ne zapleše s “zlatnim ćelavcem” zvanim Oscar.

Kada su u pitanju glavne uloge, odnosno Tony i Maria koje su portretirali Rachel Zegler i Ansel Egort, onda ću prvo, baš kako i priliči, prednost dati dami. Nakon što pogledate film, gotovo će vam nemoguće zvučati činjenica kako je za Rachel uloga u “Priči sa zapadne strane” prva u karijeri. Između čak trideset tisuća kandidatkinja, Spielberg je odlučio dati šansu mladoj Rachel, što se kasnije pokazalo kao pun pogodak. Maria je mlada, slobodnog duha, romantična, emocionalna, dok je njena sreća u licu toliko zarazna da ne možete skinuti pogled s nje. Kada je prvi put ugledamo u filmu, ona kao da diše nadu, što je u savršenim kontrastom sa svim što se događa oko nje. Ona je rastrgana između ljubavi i mržnje, ali ne svoje već društva kojem pripada. Dužnost prema obitelji, zajednici s jedne strane, i ljubav, nada i vjera u bolje sutra s druge strane, savršeno su otplesale Marijin karakter.

Ansel Egort kao Tony, moram priznati, nije mi najbolje legao. Možda je to čak i do njegovog lika, a manje do njega kao glumca, ali unatoč svemu tome jednostavno mi nije bio uvjerljiv. Glavni problem kod njega zapravo je njegova pozadina kada bismo mi morali povjerovati da je on vođa bande koji je bio u zatvoru, i koji sada želi započeti jedan drugačiji život. Sve je to u redu, ali ja se nikako nisam mogao oteti dojmu kako bi njegova pojavnost i karakter ikada mogli pripadati tom i takvom svijetu. Čak i u trenucima kada bi ta, ajmo je tako nazvati, “divlja” strana morala i trebala isplivati na površinu, ona naprosto izostane. S druge strane, sve ono što on nema u tom smislu, ima lik Bernarda, vođa druge bande. Taj mangupski dio baš je nedostajao u njegovom liku, i to je ono što je bilo i više nego očito. S druge strane, u scenama s Mariom je poprilično uvjerljiv, pa iako je njegova kemija prema njoj puno manja nego je njena prema njemu, mislim kako su ipak zajedno dosta dobro funkcionirali.

Maria, Tonight, America, Cool, I feel pretty, sve ove glazbene točke zasjale su u punom sjaju u Spielbergovom filmu. Posebno me se dojmila “America” koja je bila puna boja, sexy, dinamična, dok je interakcija između latino curama i dečkima bila pravi melem za sva osjetila. Hormoni su tada plesali najljepši mogući ples, i to ne samo na filmu. Duh Leonarda Bernsteina tako je bio prisutan u svakom pokretu tijela, jer svaki taj pokret kao da je plesao glavnu poruku filma – možemo više postići skupa, nego odvojeno.

“Priča sa zapadne strane” na svakom koraku pleše strast i ljubav koju je Steven Spielberg, kao svoj najosobniji i najintimniji film, dao nama gledateljima. Vidjeti ovaj film na velikom kino ekranu, iznova me podsjetilo zašto toliko volim filmove. Ovo je film koji će vam pružiti jedno čarobno iskustvo kroz umjetnost i jednu nostalgičnu priču za vremenima koja nisu nestala, već ih samo treba znati pronaći, baš kao i ovakve filmove koji osjećaju kino.

“Kada kažete; “ne prave se više takvi filmovi”, mislite na ovaj film”.

Da, slažem se, posebno kada je u pitanju Spielbergova “Priča sa zapadne strane”.