Mater

Ako bih sada radio listu najboljih hrvatskih filmova od neovisnosti, onda bi film “Mater”, redatelja Jure Pavlovića bio u samom vrhu. Kada sam danas sa svojom filmofilkom odlučio pogledati ovaj film u kinu, moram priznati kako nismo imali neka velika očekivanja. Inače, moram reći kako oboje rado gledamo naše filmove u kinu, jer smatram kako kupnjom kino ulaznice itekako treba podržavati domaću kinematografiju. Nažalost, puno puta smo izašli iz kina razočarani, tako da se ovaj put nismo nadali ničemu. Srećom, razloga za sumnju nije bilo, jer smo sa završetkom filma Mater ostali dugo sjediti u kino dvorani, još uvijek pod dojmom onoga što smo upravo odgledali.

Mater je film koji je savršeno režiran, moćno odglumljen i osjećajno napisan. Ne mogu se uopće sjetiti kada me je neki domaći film tako emotivno dotukao kao što je to učinio ovaj. Stil režije mladog redatelja Pavlovića bi u svakom pogledu trebalo uvesti u filmske škole. Mnogi puno poznatiji režiseri, a koji snimaju za puno više para puno lošije filmove, mogli bi od Pavlovića dosta toga naučiti. Kao mladi filmofil, doslovno žudim za ovakvim moćnim životnim filmovima, a koji će prikazom svakodnevnice kroz film disati život. Međutim, bilo bi pogrešno “Mater” gledati kao domaći film, jer sam to uvijek mrzio. Smatram kako svaki film, bez obzira čijoj kinematografiji pripadao, treba gledati i ocjenjivati na isti način. Bilo što drugo smatram podcjenjivanjem, jer dobar film je dobar film, bez obzira koji jezik pričao. Jezik filma je univerzalan i tako ga treba osjećati. U tom smislu, Mater je film koji bi bez ikakve dileme mogao biti ravnopravni konkurent na najvećim filmskim festivalima. Ono što ja najviše obožavam kod filmova, jednako kao i samo gledanje u kinu, zasigurno je pričanje o istima nakon gledanja. Taj prekrasni filmofilski osjećaj koji uvelike podsjeća na Tarantinovsku “pitu nakon filma”, samo pravi filmofili znaju cijeniti.

Kada je u pitanju “Mater”, moram reći kako je ta ‘filmofilska pita’ bila jako ukusna. Dok ovo pišem, pokušavam pronaći prave riječi kojima bih opisao maestralne glumačke role koju je glavna glumica Daria Lorenci odigrala u ovom filmu. Očito da između mene filmofila i Darie kao glumice ima neka skrivena filmofilska veza, jer uvijek sa ponosom ističem kako mi je “Oprosti za kung fu” osobno najbolji domaći film od neovisnosti, a u kojem je Daria također imala glavnu ulogu. Neću nimalo pretjerati ako kažem kako se radi o najemotivnijem striptizu ljudskih emocija koji je bilo koja glumica izvela u filmu.

Nevjerojatna je količina talenta koji Daria posjeduje i lakoća stvaranja vodopada emocija sa kojim nas kupa tokom gledanja cijelog filma. Postoji jedna odlična scena u filmu kada naša glavna junakinja dolazi u starački dom, sa ciljem da pronađe idealno mjesto za svoju staru majku. Djelatnici tog doma uvjeravaju kćer kako je to savršeno mjesto bez mane, ali mi kao gledatelji itekako osjećamo na njenom licu kako nije sve kako se čini. Potvrdu toga dobivamo od jedne starije gospođe, a koja u emotivnoj ispovijedi služi kao ogledalo suočavanja sa stvarnošću. Zašto je ova scena bitna? Zato što odražava stanje duha lika kojeg glumi Lorenci. Ona je izvana na početku mirna, ali kada joj unutarnje borbe izbiju na površinu, onda dolazi do već spomenutog emotivnog striptiza duše. Daria tu briljira u svakom pogledu, a posebno je dirljiv klimaks filma kada vulkan osjećaja doslovno udara poput najmoćnije lave.

Međutim, nije Daria jedina koja me glumački oduševila u filmu. Neva Rošić, koja u filmu glumi njenu majku, također je briljantna u svojoj izvedbi. Nju sam doživio kao snijeg u kojem mogu uživati kada sam doma uvučen u najtopliju deku, ali kada izađem vani onda mi nije baš više tako ugodno. Jako kompleksan lik kojeg nije bilo nimalo lagano za glumiti, pa u tom smislu sve pohvale idu gospođi Nevi. Odnos između majke i kćeri se može gledati kao duša i srce ovog filma. Kako film odmiče, tako smo se mi kao gledatelji itekako povezali sa njihovim sudbinama, te smo doslovno živjeli emocije zajedno sa njima. To nisu likovi bez mana, ali baš su u svojoj nesavršenosti – savršeni.

Postoje dva razgovora između majke i kćeri koji su me se posebno dojmili u filmu. U jednom one pričaju o propuštenim prilikama, željama i snovima koji se isprepleću kroz prošlost, sadašnjost i budućnost. Drugi razgovor je puno emotivniji i zapravo prikazuje srce u dva različita tijela. To srce je dugo vremena bilo raspuknuto, a kada se sastavilo, onda je kucalo kao što srce majke kuca za kćer, i obrnuto.Iako puno puta imamo osjećaj kako smo mi kao djeca arhitekti, pa si umišljamo kako bi gradnja karaktera naših roditelja trebala izgledati kako smo to mi zamislili, često to bude upravo suprotno. Mi budemo naličja zgrade za koju su naši roditelji udarili temelje, sviđalo se to nama ili ne. Daria i Neva, filmska majka i kćer, to su nam na najbolji mogući način pokazale i dokazale.

‘My heart will go on.’

Možda će se mnogima trenutak, kada se u jednoj scenu u filmu može čuti Tarik Filipović kako u kvizu ‘Potjera” pita jednog od natjecatelja tko pjeva ove stihove , može učiniti beznačajnim, mišljenja sam kako je to jako simboličan moment. Srce kćeri će uvijek živjeti za majku, bez obzira na sve, i to je zapravo najbolja poruka ovog filma. Iako se u mnogočemu nisu slagale, što je možda posljedica nedovoljnog razgovora, sukoba između ljubavi i autoriteta, osjećaj kajanja na kraju čine od vas čistu emociju, koja je poput grma koji samo što se nije zapalio. Završnica filma je tako moćna i toliko dirljiva, da bi natjerala i kamen da osjeti emociju. Možda to na prvu neće izgledati spektakularno vizualno, ali upoznavanjem likova kroz film, vanjština prestaje biti bitna, već ostaje samo ono što je unutra. Unutra je ono što vidimo izvana, a to je čili spektar emocija koji svoj vrhunac doživljava kroz cestu kojom vozimo. A ta cesta se zove lice, jer ovo je film lica, onog lica koji govori tako puno, pa čak i kad se to tako na prvi pogled i ne čini. Scenarij filma je u svakom pogledu glavni krivac zašto se nakon izlaska iz kina osjećamo kao da nas je skupila lavina. U ovom slučaju, lavina je gruda osjećaja na koje nikako ne možete ostati ravnodušni.

Osobno sam se u nekim trenucima rasplakao, pogotovo kada me filmska mater podsjetila na moju baku, a koja isto tako zna pričati sa sjetom o svom mužu, mom djedu, a koji se također zove Jure, baš kao u filmu. Ali opet, sa druge strane, redatelj Pavlović jako pametno sa vremena na vrijeme ubacuje humoristične elemente filma, kao da nam želi poručiti kako se treba smijati i uživati prije nego bude prekasno. I zato razgovarajte sa svojim bakama i majkama, recite im što vas muči, jer kad ih više ne bude tu, bit će vam žao. Što reći na kraju osim da vam od srca preporučam da odete pogledati ovaj film u kino. Neće vam biti žao vremena ni novca, jer ćete zauzvrat dobiti film koji je pravo osvježenje u domaćim filmskim vodama. I zato trk u kino dok još imate priliku. Ako možete, povedite na film svoje majke i uživajte zajedno u filmofilskoj majci. Stvarajte uspomene dok možete jer ćete jedino onda moći reći – “bilo je baš lipo dok smo bili zajedno”.