Levijatan

Naziv Levijatan u Bibliji se opisuje kao mitološka vodena neman, te predstavlja predodžbu Sotone. U Knjizi svete magije Abra-Melina maga naveden je kao jedan od četiri glavna demona, uz Lucifera, Sotonu i Beliala. Najčešće se prikazuje kao divovski kit koji je predstavljao gospodara mora, vladao nad ljudima i bogovima te bio neranjiv. Sada kada smo otkrili simboliku Levijatana, vratimo se na ovaj film, nakon čijeg ćete gledanja vrlo lako shvatiti zašto je redatelj Andrey Zvyagintsev odabrao upravo ovakav naziv.

Kada je u pitanju ovaj ruski redatelj, onda moram istaknuti kako sam veliki ljubitelj njegovih filmova. Do sada je u karijeri snimio pet dugometražnih filmova( The Return, The Banishment, Elena, Leviathan, Loveless), od kojih zaista ne znaš koji je bolji od boljega. Ako bih baš morao birati, onda bi mi zlato pripalo “Povratku”, a odmah iza njega bi bio upravo “Levijatan”. Gledajući ovaj film, mnogima od vas će pasti na pamet biblijska “Prica o Jobu”. Za vas ostale koji možda ne znate, lik Joba je jedan od biblijskih likova koji je postao sinonim za patnju, osobito ljudi koji pate zbog nepravde. Nepravda je glavni pokretač radnje i ovog filma, te je ta simbolika kroz likove u filmu itekako izražena.

Levijatan je bio ruski kandidat za Oscara u kategoriji za najbolji strani film, što je podiglo poprilično prašine u ionako ispolitiziranoj dodjeli Oskara posljednjih godina. Film se nažalost nije pozlatio zlatnim ćelavcem, ali je zato itekako dobio pažnju koju definitivno zaslužuje. Ne znam koliko ste upoznati sa djelom redatelja Zvyagintseva, ali ako niste slučajno na TI sa njegovim filmovima, onda velika preporuka da to čim prije ispravite.

Vjerujem da će se njegov stil režije i način na koji priča priču itekako svidjeti mnogima, pogotovo ljubiteljima Dostojevskog. Zašto Dostojevskog? Zato jer je njegov utjecaj u filmovima itekako vidljiv, što nije nikakvo čudo jer je i sam redatelj često izjavljivao kako upravo od njega crpi inspiraciju za svoje filmove. Što se tiče Levijatana, inspiraciju je mogao pronaći bilo gdje. Teme o kojima progovara u ovom filmu su univerzalne i nažalost lako prepoznatljive običnom “malom” čovjeku koji samo želi da radi i da od tog rada može živjeti, te uživati u stvarima koje ga čine sretnim. Da, znam, čini se poprilično jednostavno i lako ostvarivo, ali nažalost puno prečesto i neostvarivo. Dosta se samo okrenuti oko sebe i vidjeti ćete Levijatane koji žderu sve što im se nađe na putu.

Levijatan je za junake našeg filma sustav u kojem žive i protiv kojeg se svakodnevno moraju boriti. Kada sam pisao o prepoznatljivosti, onda sam mislio upravo na tu borbu koju smo svi mi barem jednom u životu morali odraditi. Razlika je samo u tome jesmo li pali u prvoj rundi ili smo puni modrica došli do odluke sudaca koji nam je onda na kraju presudio poraz. Razmišljajući o tome, često se čovjek pita što je bolje. Predati se odmah ili se boriti časno do zadnje kapi krvi. Teško pitanje na kojeg nema ispravnog odgovora, pogotovo ako znamo konačan ishod. Da, reći će netko, treba se boriti, možda se na kraju i dođe do pobjede. Hmm, možda, ali ta pobjeda često biva veće čudo nego da recimo NK Val dobije Real Madrid u gostima.

Gledajući ovaj film obične male ljude doslovno doživljavate kao kukce na cesti koje se gazi bez ikakve milosti. Osjećate se bespomoćno jer biste željeli ući u ekran i pomoći im, ali onda se sjetite da takvu situaciju i sami možete živjeti, pa da onda ne biste mogli pomoći sami sebi, a kamoli drugome. Alkohol i votka u filmu teku u potocima. Ništa čudno, jer tko se ne bi propio u takvoj situaciji. Čitao sam neke intervjue sa redateljem filma gdje je rekao kako su glumci u filmu zaista pili pravi alkohol i da su zaista bili pijani za vrijeme snimanja, što je dovelo do još veće uvjerljivosti u tim scenama.

Najčešća asocijacija koju vežem uz ovaj film je nemoć. Mislim da gora stvar u životu ne postoji. Baš taj osjećaj nemoći kada, ma koliko god se trudio, jednostavno ne možeš učiniti ništa da bi promijenio stvari. Ne samo da se tako osjećaju likovi u filmu, već se tako osjećamo i mi kao gledatelji. Ali što je najgore, pored tog osjećaja nemoći, povezan je i osjećaj straha. Zašto straha? Zato jer ne možeš, a da ne pomisliš kako bi se i sam mogao naći u takvoj situaciji. Ono što treba posebno pohvaliti zasigurno je kamera samog filma i predivni kadrovi koji ostavljaju bez daha. Ali znate što? Dok sam gledao sve te kadrove, nisam mogao uživati u njima na način na koji bih možda trebao, najviše zbog toga jer sam znao situaciju u kojoj se nalaze oni koji su dio svega toga. Tada osjećaš nemoć, bijes i tugu u isto vrijeme. Nemoć jer im ne možeš pomoći, bijes jer bi htio da ljudi koji su simbol Levijatana uopće ne postoje, te tugu kada spoznaš da postoje i da će uvijek postojati, te da nema te sile koja će ih iskorijeniti. U tom smislu, sam pogled na plakat filma je itekako simboličan. Koliko god bio prekrasan, toliko je u isto vrijeme tužan.

Glazba u filmu skladatelja Philipa Glassa posebno je dojmljiva, posebno u trenucima kada dođe do raspada sistema u svakom mogućem smislu. Znate ono kad čovjek jednostavno odustane od drugih, ali i samog sebe. Tada je muzika doslovno ples nemoći uništenog čovjeka. Postoji jedna scena u filmu koja je na mene ostavila najveći utisak i zapravo mi je jedna od najdražih jer govori o licemjerstvu koje je danas sve više prisutno. Naime, jedan od glavnih negativaca, svaku nedjelju je prvi u redu na misi. I tako frajer koji uništava tuđe živote svaki tjedan sa svojom obitelji u crkvi moli Boga i glumi nekog velikog vjernika.

Nažalost, bilo bi dobro da se to samo događa u filmu, ali osobno sam svjedok kako su neki ljudi redovno prvi do oltara, a toliko su licemjerni, zločesti i puni ljubomore da je to ljigavo za gledati. Takvi jedva čekaju da ti se nešto ružno dogodi i jednostavno ne podnose tuđu sreću. Takva vrsta ljudi je najgora moguća, ali oni su ionako najveća kazna sama sebi. I koliko god se ne činilo tako, karma je kurva, tako da se takvima ta zloća kad tad vrati u životu. Levijatan je film koji svakako zaslužuje vašu pažnju. Predivno snimljen, savršeno režiran i još bolje odglumljen, ovo je jedan od onih filmova koji nakon gledanja još dugo ostaje u vama. Film koji vas zapljusne poput najvećeg mogućeg vala. Ali ne da vas rashladi u ljetnim vrućinama, već da vas zamrzne do krajnjih granica.