The Fall Guy – kaskaderima s ljubavlju

Ako postoji redatelj koji je popularizirao akcijski žanr u proteklom desetljeću, onda je to bez ikakve sumnje David Leitch. Akcija nikad nije izgledala tako elegantno i stilizirano kao kada su u pitanju njegovi filmovi. Leitch je postao sinonim za akciju prvenstveno kroz film „John Wick“ kojeg je režirao zajedno s kolegom kaskaderom Chadom Stahelskim, a što je obojici bio dugometražni prvijenac. „John Wick“ kojeg je utjelovio Keanu Reeves, nije samo postao moderni akcijski junak, već je zbog inventivnih akcijskih scena i savršeno koreografiranih kaskaderskih vratolomija itekako utjecao na skoro svaki akcijski film koji je snimljen nakon njega. No, dok je Stahelski ostao za „kormilom“ John Wick franšize, Leitch se odlučio za malo drugačije izazove. Srećom, i u njima je bio uspješan, a što dokazuju iznimno popularni filmovi koje je režirao: „Atomic Blonde“, „Deadpool 2“ i „Bullet Train“. David Leitch odrastao je u 80-ima, dok su na njegov profesionalni rad najviše utjecale TV serije koje su tada bile itekako popularne. Jedna od njih svakako je „The Fall Guy“ u kojoj je glavna zvijezda bio Lee Majors koji je kroz 112 epizoda portretirao kaskadera Colta Seaversa. Upravo je Seavers za Leitcha bio najveća faca tog vremena, odnosno netko u kome je vidio idola. I zato se čini nekako sudbonosno da upravo Leitch, nekoliko desetljeća kasnije, režira istoimeni film koji je upravo stigao u kino dvorane.

Od samog početka, kada u pozadini čujemo obradu kultne pjesme „ I Was Made For Lovin’ You“, grupe Kiss, osjeti se šarm filma koji u svojoj jezgri posjeduje romantiku kroz koju se ispisuje posveta snimanju i stvaranju umjetnosti pokretnih slika. U fokusu svega toga nalaze se kaskaderi, anonimci, većini filmofila nevidljivi junaci bez kojih ne bi ni postojali filmovi. Jer, nemojte zaboraviti, neke od najpoznatijih filmskih scena u povijesti, a uz koje vežemo naše omiljene filmove, nisu bile plod mašte redatelja, već upravo kaskadera. Kaskaderi su bili važan dio filmske povijesti, počevši od njenih samih početaka, sjetimo se samo Harolda Lloyda iz filma “Safety Last!” iz 1923. godine. Filmovi se često opisuju kao iluzija života, a upravo je umjetnost koja stoji iza te iluzije stvorena u velikoj mjeri baš od kaskadera, a koji nemaju ni približno toliko poštovanje kao primjerice redatelji ili glumci. I baš zato je njima redatelj Leitch, a koji je i sam kaskader, kroz ovaj film odlučio ispisati najljepše moguće ljubavno pismo.

Akcijski film unutar akcijskog filma zapravo je savršena formula kroz koju najbolje funkcionira „The Fall Guy“. Naime, akcija je, jednako kao i sami kaskaderi, postala itekako žanrovski podcijenjena, posebice među filmskim snobovima. Čini mi se kao da je postala sramota priznati ljubav prema akcijskim filmovima bez da vas netko ne pogleda s visoka. Jer, snobovskim riječnikom rečeno, akcija ipak nije umjetnost kao recimo, štajaznam, gledanje stolice u dnevnom boravku preko dva sata koja se na kraju, vidi umjetnosti, na kraju izvrne na pod. No, istina je ipak malo drugačija, jer akcija kao žanr, odnosno njeno stvaranje od strane filmaša, većinom kaskadera, u velikoj su mjeri i razlog zašto smo kao djeca i zavoljeli filmove. Na tom principu i djeluje ovaj film, kao bijeg u jedan svijet koji nije samo nabijen akcijom već romantikom, dramom i komedijom, odnosno svim onim žanrovskim elementima koji čine dobar i zabavan provod u kinu.

Kaskaderi koji već stoljećima pretvaraju glumce u zvijezde premisa je filma u kojem glavnu kaskadersku ulogu ima genijalni Ryan Gosling. No, ako ću biti dosljedan svemu onome što sam prethodno napisao, onda treba reći kako je glavna zvijezda „The Fall Guya“ zapravo Logan Holladay, jedan od petorice Goslingovih kaskadera, a kojeg sam izdvojio jer je upravo on napravio pothvat za pamćenje, i to u trenutku kada je na snimanju filma postigao čak osam i pol okretaja automobila u nezaboravnoj akcijskoj sceni čime je srušio svjetski rekord. Taj prikaz svijeta unutar svijeta itekako mi je bio zanimljiv, ne samo iz perspektive nastanka filmova, već i intimnijeg uvida ljudi iza scene, nevidljivih heroja kaskadera. Nije, dakle, slučajno da se jedna od najupečatljivijih scena u filmu događa u samom uvodu, kada gledamo najopasniju kaskadersku vratolomiju, a koja će kasnije postati polazišna točka za razvoj radnje, nešto poput savršene metafore za industriju koja je i nastala na slomljenim leđima brojnih kaskadera.

Od uvodne sekvence pa sve do odjavne špice, ostao sam zapanjen količinom zabavne energije koju ovaj film posjeduje. Od jurnjave automobilima kroz ulice Sydneya, a koji je na neki način postao zaseban lik u filmu, preko eksplozija, tučnjava i usporenih snimki, i sve to zahvaljujući dobrim starim praktičnim efektima i staroj školi kaskaderstva. Pa ipak, sve to skupa ne bi bilo dovoljno da je kojim slučajem sve ostalo na svim tim impresivnim scenama, odnosno nizanjem redom odličnih akcijskih vratolomija, Srećom, toga je i Leitch bio itekako svjestan, pa je svemu tome dodao fizičku i emocionalnu cijenu stvaranja svih tih fantastičnih akcijskih scena, i to tako da je u akciju ubacio romansu između dvoje glavnih likova u izvedbi Ryana Goslinga i Emily Blunt.

Gosling je i u ovom filmu pokazao svoje glumačke vještine, a što se činilo nekako i prirodno s obzirom na to da se već dokazao kroz karijeru u filmovima sa žanrovskim elementima koje posjeduje „The Fall Guy“, kao što su primjerice „The Notebook“ (romantika), The Nice Guys (komedija) i „The Gray Man“ (akcija, triler). I baš zato sve to skupa jako dobro i uvjerljivo djeluje, posebice kada svemu tome dodate nevjerojatnu kemiju koju ima s partnericom Emily Blunt koja je očaravajuće šarmantna, karizmatična i komična. Gosling je također ponajviše komičan, a što dolazi do izražaja kroz povrijeđeni ego, kada je dovoljna samo jedna njegova mimika koja će vam izmamiti osmijeh na lice, dok su urnebesniji trenuci rezervirani za avanuture u koje ulazi sa svojim “partnerom u zločinu”, psom Jean-Claudeom.

Akcijska putanja filma u savršenoj je simbiozi s glavnim likom, dakle sama radnja služi njegovom oblikovanju, tako da Leitch pametno koristi akciju za izgradnju karaktera. Dakle, karakter lika itekako je povezan s karakterima kaskadera općenito. To je u filmu sjajno prikazano kroz bol koju Colt (Ryan Gosling) osjeća prilikom vratolomija, jednako kao i kada je u pitanju popravljanje odnosa s Jody (Emily Blunt), a radi čega i ulazi u opasne i po život opasne avanture. Perspektiva kaskadera najbolje bi se mogla opisati kroz odnos koji prema njima imaju producenti, a što je jako dobro portretirano kroz lik Gail (Hannah Waddingham), kada se ta njihova jednokratnost, “jer tko će primijetiti da ih nema”, itekako dolazi do izražaja. Slično se može reći i za glumce, zvijezde „koji same izvode svoje vratolomije“, i to kroz izvedbu jako dobrog Aaarona Taylora-Johnsona. Pa ipak, nisu samo kaskaderi lako zamjenjivi, što dokazuje i jedna cameo uloga na kraju filma kao svojevrsno (ugodno) iznenađenje.

Vratolomije u filmu djeluju stvarno, prirodno, baš zato što i jesu takve, i jer ne dolaze iz žanrovskog akcijskog spektakla već likovi moraju nešto i poduzeti za tako nešto, a sve u svrhu same priče koju pratimo. Ljubavni odnos dvoje protagonista u tom je smislu metafora, fizičkog i emotivnog, a što još uvjerljivije djeluje kroz odličan odabir soundtracka koji samo dodaje onaj „feel good“ osjećaj koji vas preplavi nakon izlaska iz kina. Autentičnost koju sam spominjao kod Davida Leitcha izražena je kroz hrabrost, rizik, stil, odnosno općenito kroz meta tematiku kojom se bavi u ovom filmu. Praktične vratolomije kojima svjedočimo u filmu odaju najbolju moguću počast kaskaderskoj zajednici, i to kroz reference na filmske citate ali i kultne filmove kao što su „Smokey i Bandit“ ili „Sharky’s Machine“ s Burtom Reynoldsom u glavnoj ulozi. Sve to je u meni stvorio osjećaj akcijske melankolije i moram priznati kako se dugo nisam tako zabavio na nekom filmu u kinu kao što je to bio slučaj s „The Fall Guy“. I koliko god film možda i imao nekih scenarističkih nelogičnosti, oni snobovi će vjerojatno u tome tražiti i mane, meni sve to skupa nije smetalo. Divlja vožnja u koju nas je uveo Leitch, gdje ni sami ne znamo gdje ćemo završiti, bila mi je i više nego dovoljna za uživanje.

Film posjeduje i malo noir elemenata, posebice kroz krimi istragu koju pratimo, a koja nas indirektno uvodi u način na koji se snimaju filmovi. Ali, koliko god i taj dio bio zanimljiv, moram priznati kako sam još više uživao u trenucima kada su Gosling i Blunt bili zajedno na (podijeljenom) ekranu, bez obzira na to što su im i solo trenuci bili također akcijski zabavni. Sve se to narativno uklopilo u akciju koja ne komplicira previše radnju, i gdje velike i moćne sekvence djeluju prirodno uz ono što je srce samog filma, spoj romantike i komedije koja se oslanja na zaraznu kemiju između dvoje glavnih protagonista.

„The Fall Guy“ je prije svega film u kojem ćete uživati od početka do kraja. U svakom mogućem pogledu savršen izbor za spoj ili gledanje u većem društvu, zabava vam je zagarantirana. No, ako zbilja želite staviti i svoj pečat na ovo ljubavno pismo koje je ispisao David Leitch prema kaskaderima, onda imam za vas jednu molbu. Kada završi film i nakon što budete zadovoljni sa svime onim što ste gledali, a vjerujte mi da hoćete, nemojte odmah otići iz kina, nego ostanite sjediti prilikom odjavne špice u dvorani jer vas čeka jedna divna posveta ljudima koji svakodnevno riskiraju živote kako biste vi proveli jednu lijepu kino večer. To je najmanje što zaslužuju od svih nas.