Bones and All – kanibalizam usamljenih duša

„Ne želim nikoga povrijediti.“

Svaki put kada se spomene ime nekog redatelja, većini filmofila se u glavi stvara lista omiljenih filmova koje je upravo taj određeni filmaš režirao. Nisam ni ja tu izuzetak, ali sam svejedno u zadnje vrijeme primijetio kako mi se u glavi kao asocijacije na nekog redatelja uglavnom pojavljuju scene koje su mi ostale urezane, čini se, snažnije i moćnije nego općenito sami filmovi. Najbolji primjer za ovu moju tvrdnju svakako je Luca Guadagnino, redatelj uz kojeg vežem možda i najupečatljiviji filmski kraj u zadnjih nekoliko godina. Radi se, vjerojatno pogađate, o završnoj sceni iz filma „Call Me by Your Name”. Tada još nepoznati Timothee Chalamet upravo je kroz tih desetak minuta, u sceni koja udara u sve moguće ljudske emocije, pokazao svu raskoš svog glumačkog talenta, a kojeg iznova potvrđuje sa svakim novim filmom. Nema nikakve dvojbe kako je Chalamet postao i ostao omiljeni Guadagninov glumac, a potvrda svega toga stigla je u vidu njihove nove međusobne suradnje i to na filmu pod nazivom „Bones and All“.

Guadagnino kao redatelj nikada nije pripadao samo jednoj filmskoj jezgri, njegova estetika davno je izašla van svih okvira bilo koje pripadnosti. No to nikako ne znači da pojedine nijanse ne ocrtavaju njegov redateljski kist na velikom platnu. Usudio bih se reći kako su te nijanse ovdje itekako vidljive, unatoč tome što je ovo film koji baca na lica puno tmurnije slike, odnosno kadrove koji nas hrane gorko slatkim filmskim jelovnikom. U tom pogledu nepripadanja jednoj estetici, Guadagnino se u filmu koji vodi neku vrstu perverzne žanrovske ljubavi itekako dobro snašao. Perverziju filma, kao uostalom i perverziju života, ne može oslikati netko bez mašte, a u slučaju Guadaganina ona je upravo kroz ovaj film došla u potpunosti do izražaja.

Najveću moguću, mogu slobodno reći, površnost koju sam pročitao vezano uz ovaj film, definitivno je opis koji ga svodi samo na „film o kanibalima“. Istina, glavni protagonisti jesu kanibali, ali taj kanibalizam zapravo služi kao kabanica koja ne može zaustaviti krupu ljudskih osjećaja, strahova i nadanja. Otuđenost od svijeta kao motiv koji se provlači kroz likove na jedan intiman način prebacuje gledatelja na putovanje čija ga karta vodi na projekciju onoga što zapravo znači biti ljudsko biće. Usamljenost i otuđenost, ma koliko god se činili buntovnim, zapravo su najprirodnija ljudska stanja. Nema ništa loše u tome da čovjek bude sam, jer biti ljudsko biće i znači biti sam. Istina, čovjek bi po nekima trebao i morao biti društven, barem su nas tako učili, ali u suštini bez poznavanja vlastitog sebe kroz samoću, teško da bilo tko može uopće i ostvariti bilo koju vrstu povezanost s drugim osobama. Upravo je ta nit vodilja i glavni pokretač ovog filma.

Na samom početku filma upoznajemo Maren (odlična Taylor Russell) upravo u tom procesu preispitivanja vlastite osobnosti, odnosno prihvaćanja svega onoga što joj netko drugi želi sakriti, i to na način da je doslovno tjera da nosi tu kabanicu koja prikriva njenu pravu osobnost. Mislim kako će se u njezinom liku mnogi prepoznati, jer je zapravo žalosna činjenica koliko danas ljudi živi živote noseći upravo tu nametnutu „društvenu kabanicu“. Nije ni Maren lišena toga, pa tako i ona na najbolji mogući način prikazuje nekoga tko želi prihvatiti sebe, ali istovremeno traži način da tu jezgru svoje osobnosti nekako nadvlada. Ona se nalazi u stanju u kojem poput slikarice želi naslikati drugačiji lik, uvjeravajući samu sebe da će jedino tako „prodati“ svoju osobnost drugim ljudima. No, taj proces je unaprijed osuđen na propast, pa se tako i rađa potreba da umjesto kabanice ipak zapleše na kiši svih tih osobnosti, i to u potrazi za srodnom dušom koja će je prihvatiti upravo onakvu kakva uistinu jest. Bez skrivanja i pretvaranja.

Snažni osjećaj stvarnosti Gudagnino najbolje portretira kroz lik Leea (izvrsni Timothee Chalamet). Gledajući njega, stekao sam dojam kako je on ipak svjestan kako se gotovo pa nemoguće sakriti od sebe i svog identiteta. Kanibalizam je u tom pogledu samo metafora kao stanje od kojeg ne može niti želi pobjeći. Lee kao lik bio mi je posebno zanimljiv u smislu same njegove pozadinske priče, a koja krije traume koje su ga i oblikovale kao osobu. Volim istraživati unutarnja stanja takvih likova, tako da mi se baš svidjelo to plivanje njegove osobnosti u svim tim različitim, a opet sličnim svjetovima.

Guadagnino se kao redatelj kroz svoje filmove nije libio koketirati s tragikomičnosti života, ali i istraživanjem i prikazivanjem seksualnosti svojih likova. Istraživač Guadagnino  ovaj put je snimio iznimno nježan film, iako ga mnogi, nažalost, neće takvim doživjeti upravo zbog eksplicitnosti nekih scena. Međutim, iza svega toga se zapravo kriju dvije izgubljene duše, a u čiji će zagrljaj lako pasti svi oni koji su se u bilo kojem trenutku života osjećali usamljeno i(li) odbačeno. Ta emocionalna ranjivost koju Guadagnino prikazuje zapravo i tjera likove, pa samim tim i gledatelje, u potragu za strastvenom ljudskom vezom, i to s nekim tko će tu zajedničku introvertnu ljušturu prihvatiti kao cjelinu.

Svatko tko je pogledao barem jedan Guadagninov film neće biti iznenađen njegovim stilom, bez obzira koliko „Bones and All“ na prvi pogled bio dosta brutalniji i eksplicitniji. Uostalom, nije ovo prvi horor u njegovoj karijeri. Sjetimo se samo „Suspirije“, filma koji je po meni nepravedno podcijenjen. To je definitivno, barem ako mene pitate, njegov stilski najbolje režirani film. Kada je u pitanju „Bones and All“, onda ta njegova krvava estetika u nijednom trenutku ne djeluje kao pretjerivanje bez smisla, već Guadagnino na jedan pametan način koristi krvoproliće kao slikarstvo. Njegova krv opušta gledatelja, unatoč prividnoj bizarnosti. Krv kao puls filma tjera i gledatelja na promišljanje o emocijama, ne samo prema sebi već  prema drugim ljudima. Fizički prikaz protagonista, posebice kroz seksualnost, zapravo i stvara u gledatelju razumijevanje prema njima. U tom pogledu Guadagnino nikad nije bio toliko odvažniji, mračniji ali i ranjiviji.

„Bones and All“ je film koji je snimljen po romanu Camille DeAngelis. Iako roman nisam čitao, čini mi se kako je Guadagnino uspio ispričati priču kroz perspektivu likova a ne određenog filmskog žanra. Na taj način mi želimo provesti vrijeme s likovima, bez obzira na taj stalni osjećaj tjeskobe, odnosno pobune prema vlastitoj prirodi. Utjehu koju likovi međusobno pružaju zapravo je najbolji dar koji nam mogu dati, jer nam se na taj način njihov svijet čini iskren(ijim). Razgovor između likova jednako je bitan kao i njegovo odsustvo, odnosno bilo bi bolje reći kako se i u jednom i drugom trenutku osjećamo ugodno s njima, jednako kao što se i oni osjećaju u međusobnom zagrljaju (ne)izgovorene riječi. Oni na taj način žive unutar vlastite prirode, pa se samim tim i šokovi koje nam redatelj vizualno prikazuje čine kao neizbježnost s kojom se moramo zajedno suočiti. To stvara i naše razumijevanje, dok se oni istovremeno razvijaju kao osobe u svakom mogućem pogledu.

Preciznost u detaljima redatelj ne pokazuje samo kroz stil, već i kroz same likove. Zapravo, kada bolje razmislim, preciznije bi bilo Guadagnina nazvati krojačem, što on uistinu jest, posebice ako gledamo lik kojeg je na jedan jezivo uznemirujući način portretirao Mark Rylance. Pa ipak, „revija“ koju pratimo kroz njegovu „odjeću“ možda i jest morbidna na prvi dojam, ali se ispod te morbidnosti krije neopisiva količina tuge i usamljenosti. Jer iza svog tog jezivog pogleda i uvrnutosti, povremeno se otkrije jedan topao ljudski glas koji na površinu izbacuje upravo tu davno izgubljenu toplinu duše. Njegova borba u ringu života čini se više kao preživljavanje u neprijateljskom svijetu, pa je time njegov poraz sve izvjesniji. Naravno, to ljudsko propadanje nije nimalo ugodno, pa je utoliko ona početna vizualna morbidnost kod mene pretvorena u strah od slične sudbine. On je, naravno, prisutan u svakom ljudskom biću, ali ga svejedno kad svrati na „kavu“ doživljavamo kao najgoru moguću noćnu moru.

Miks romantike i nasillja koju Guadagnino kroz kreativnost na jedan intiman način približava gledatelju stvara atmosferu koja podsjeća na filmove Bonnie i Clyde, Badlands, te meni posebno dragu „Čudesnu djevojku“. Ta jedna nostalgična vibra još je više pojačana kroz mjesta koja Lee i Maren posjećuju, a u kojima se najbolje osjećaju kada su zajedno. Ta mjesta su mračna, što savršeno odgovara tonu filma, ali isto tako pripremaju gledatelja na melankoliju za koju se nadamo da će potrajati, iako smo svjesni kako za tako nešto postoje jako male šanse. Pa ipak, misterija je stalno prisutna, posebice kroz izvrstan odabir country soundtracka koji vas cijelo vrijeme drži na rubu sjedala. Ta jeziva toplina nota, uz akustični zvuk gitare, zapravo i stvara tu tenziju koja pleše unutarnju estetiku filma. Bones and All je film koji se slobodno može nazvati i filmom ceste, ali i studijom karaktera. Utoliko i trenuci kada dođe do nasilja djeluju uznemirujuće realno. Slike koje gledamo jednako su privlačne poput glavnih likova, unatoč uznemirenosti koju osjećamo zbog neizvjesnosti nad njihovom sudbinom.

Ovo je film koji vas ljubi, ali ne na onaj tipičan i klasičan način. Guadagnino nikad nije bio običan, pa tako to nisu i njegovi likovi. Uostalom, kao i njegovi filmovi. Moram priznati kako sam uvijek bio slab na filmske poljupce. Nažalost, oni su često prikazani bez duše, forsirano i nametnuto, pa svi djeluju kao one ljigavo namještene scene kada dečko poljubi curu uz onaj iritantni aplauz cijelog aerodroma. Filmski poljubac mora imati dušu, i zato je možda i više nego prigodno da smo upravo kroz film o usamljenosti i otuđenosti dobili poljubac koji grije, a koji kroz tu toplinu otkriva svu svoju moć jedne osobe prema drugoj. Cijela slika filma stane u taj jedan poljubac. Poljubac ljubavi. Poljubac uništenja. Poljubac propadanja. Poljubac kao opasan trenutak. Poljubac koji guli do kosti sve ono (pre)ostalo u čovjeku. Bones and All.