Oprosti za kung fu

Nakon redateljskog prvijenca i filma “Da mi je biti morski pas”, redatelj Sviličić je s ovim filmom podigao još više filmsku ljestvicu, a iznad koje i dan-danas malo tko može skočiti, barem kada je hrvatska kinematografija u pitanju. Svjedoci smo kako se iz godine u godinu u razne propale projekte ulažu milijuni, da bi te filmove hvalili samo oni koji od toga imaju koristi, dok ih u kinu gledaju samo čistačice i eventualno radnici kina koji su u tom trenutku na pauzi. Ali i luđaci filmofili poput mene i cure koji se uvijek nadaju da će nešto pozitivno ipak iz toga izroniti, ali se uvijek iznova razočaramo. Naravno, ne treba generalizirati, imamo mi i jako dobrih naslova poput filma “Ne gledaj mi u pijat” redateljice Hane Jušić, a kojem ću također posvetiti jednu recenziju jer taj film to itekako zaslužuje. Ali takvih i sličnih je nažalost sve manje. Upravo zbog toga itekako još više poštujem ove starije naslove poput Sviličićeva filma, a koji zasigurno opravdava sve moguće pohvale.

To je film koji s godinama itekako dobro izgleda. Ne znam da li je to dobro ili loše, ali njegova aktualnost, odnosno život o kojem progovara, itekako je i dan danas živa. I to ne samo u malim sredinama u kojoj je i smještena radnja filma. Gore sam spomenuo kako je ovo stariji naslov, a film je snimljen 2004. godine. Kako samo vrijeme brzo leti kad se filmovi koji su snimljeni tada već sada mogu nazivati starima, tako da neću više uopće gledati godinu snimanja filma jer me to samo podsjeti na prolaznost vremena. Iako možda vrijeme brzo leti, odlični filmovi će uvijek biti odlični, pa se tako isto može reći i za Sviličićev film.

Iako možda na prvi pogled jednostavne radnje, ovaj film je itekako složen kada ga se malo bolje promotri, te razmisli o njemu. Mislim da je razlog uspjeha ovog filma u vrijeme kada je igrao u kinima, zasigurno bila činjenica što su se mnogi mogli prepoznati u nekim od likova. Naravno, malo tko je “igrao” kung fu u stilu glavnog lika u filmu, tako da kada pišem o poistovjećivanju, ne mislim to u doslovnom smislu. Ali način razmišljanja, situacije u kojima je bitno šta će ljudi reći, a gdje se zanemaruju oni kojima bi pažnja i ljubav trebala biti najviše usmjerena, itekako je poznat većini ljudi. Nažalost.

Ono što je meni najveća vrijednost ovog filma u prvom je redu izvrsna kombinacija humora i drame. Za to je najviše zaslužan upravo Sviličić. Isto kao što je odlično kombinirao dramu s humorom, jednako je tako iskombinirao i scenarij, odnosno režiju filma. Upravo zbog te kombinacije u nekim trenucima imate osmijeh na licu, dok s druge strane imate scene koje vas doslovno tjeraju da suosjećate s glavnim likom. Kada smo kod glavnih uloga, onda sve pohvale idu glumici Dariji Lorenci, baš kao i legendarnom Filipu Radošu čija je uloga kao skrojena za njega. Njih dvoje po meni najviše i nose teret kung fu radnje, te mi je njihov odnos nešto što mi je zasigurno najbolji dio samog filma.

Identifikacija tog odnosa je, vjerujem, itekako prisutna u očima mnogih gledatelja, baš kao i sam karakter likova, pogotovo onog kojeg je portretirao Radoš. Od ostalih uloga, tu su još i Vera Zima, Vedran Mlikota, Luka Perušić, te nažalost pokojni Josip Zovko. Ovaj film se može jednako tako promatrati i kao vizionarski, ponajviše kroz lik brata glavne junakinje filma. To je momak koji sanjari o boljem životu, bijegu od sumorne svakodnevnice, te koji želi živjeti bolji život. Zvuči poznato?

“Oprosti za kung fu” je film koji spada u kategoriju onih naslova koji se svakako moraju pogledati. Film koji će vas nasmijati, rastužiti, ali i koji će vas podsjetiti da se i kod nas znaju snimati odlični filmovi. Oni isti filmovi koje vrijeme neće pregaziti, već koje će to isto vrijeme, bez obzira na prolaznost, učiniti još boljima, baš kao što će i nas gledatelje natjerati da ih cijenimo još više.