Starac i roda, priča o Malenoj i Klepetanu

Dok gledam u prazan ekran mobitela, razmišljajući o tome što da napišem o ovom filmu, shvaćam kako je bilo kakva riječ o životu zapravo premala i presiromašna. Kakve sad veze ima život sa ovim filmom, zasigurno se pitate. Ima, itekakve, jer Starac i roda, debitantski film redatelja Tomislava Jelinčića, savršen je sinonim postojanja, ljubavi, sreće, tuge, radosti, odnosno svega onoga što možemo stavit pod jedan zajednički nazivnik – život. Ovaj film sam pogledao sa svojom filmofilkom prošli tjedan u Cinestar kinu, našem omiljenom mjestu uz koje nas vežu mnoge lijepe uspomene. Znate, to su vam one memorije koje su stvorene upravo zahvaljujući filmovima, jer kroz sve one različite filmske priče, nama je život puno ljepši, bogatiji i ispunjeniji.

Postoji jako puno priča radi kojih smo postali i bolje osobe, ali i koje su nas promijenile, i to u boljem i pozitivnijem smislu. Od svih tih priča, nekako su nam ipak najdraže one radi kojih cijenimo ono što i sami međusobno imamo, one male stvari koje mnogi ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Zašto vam ovo pričam? Zato što se upravo jedna takva prekrasna i posebna priča uvukla u naša srca upravo kroz film ‘Starac i roda’. Ne znam kako vi, ali ja virujem kako se ništa u životu ne događa slučajno, i kako sve ima svoje razloge. Pa eto, sudbina je tako htjela da upravo ovaj film, moja ‘malena’ i ja pogledamo sami samcati u velikoj kino dvorani. Na taj način smo još intimnije i osobnije doživjeli ovaj film, tako da je to svakako jedno od onih kino iskustava koje ćemo dugo pamtiti.

Pricu o Klepetanu i Malenoj, vjerujem, velika većina već zna. Malena, roda koju je prije 28 godina Stjepan Vokić pronašao ranjenu, bez mogućnosti da poleti, svojom dobrotom i humanošću dao joj je krila na jedan drugačiji način. Ta krila bila su njihova međusobna snaga iz koje se rodila ljubav koja će živjeti vječno. Klepetan, ‘treći kamenčić od sunca’, bio je poveznica njihove emocije. Na taj način su njih troje bili jedna duša, jedno srce. Da, to je priča koju su mnogi od nas pratili preko televizije, ali nekako imam osjećaj kako je to bilo uvijek na jedan površan način. Vjerojatno bi nakon priloga na televiziji samo usputno komentirali – ajme, kako prekrasno, joj što su slatki ili nešto slično tome. I to bi bilo to. Međutim, onaj intiman prikaz, odnosno onu pravu istinsku i iskrenu priču, nikad nismo u potpunosti mogli osjetit. Sve do pojave ovog filma.

Od samog otvaranja imate dojam kao da ste vi dio cijele te priče. Svatko će se, siguran sam, prepoznati u nekome, bilo da se radi o Klepetanu i(li) Malenoj, ili pak čovjeku koji svojom emocijom diše ovaj film – Stjepanu Vokiću. Zapravo, kad bolje razmislim, sasvim je svejedno, jer koliko god zrcalo života bilo fizički različito, nekako se sudbina opet potrudi da onaj emotivni odraz bude sličan i međusobno povezan. Upravo zato sam se i mogao povezati sa ovom pričom, pored toga što sam u njoj mogao uživati sa svojom ‘malenom’, zagrljen u kino dvorani. Ono što se meni posebno svidjelo kod ovog filma u prvom je redu intiman prikaz sudbine jednog čovjeka, i to kroz priču koja nam je svima otopila srca – onu ljubavnu između Klepetana i Malene.

Nema nikakve dvojbe kako je upravo šjor Stjepan otkucaj kojim kuca najjače srce ovog filma, posebice u smislu da je gotovo svaka njegova pojava na filmu obgrljena neopisivom ljubavi i iskrenošću. Dosta ljudi danas sebe opisuje kao iskrene, međutim kad je u pitanju šjor Stjepan, onda bilo kakve riječi nisu potrebne. Njegova emocija, odnosno ona prava ljudska dobrota, doslovno se iscrtavaju na njegovom licu. Živimo u dosta čudnim vremenima kada su mnoge ljudske negativnosti izašle na površinu. Sebičnost je nešto sto cesto možemo vidjeti i osjetiti, a o ljudskoj pohlepi i ljubomori da ne govorim. I baš zato je bilo prekrasno osjetit ovaj film koji grije poput najtoplijeg čaja sa okusom ljudskosti i ljubavi. U tim trenucima se zapitate – pa je li  moguće da postoji ovakva osoba? Da, postoji, i zapravo je u jednu ruku i tragično što se i čudimo tome, jer to bi zapravo trebalo biti nešto što je pravilo, a nikako ne izuzetak.

Nažalost, ovakve priče su izuzetak, ali ako nešto može biti za utjehu, onda je to upravo činjenica da one postoje. Tu su, među nama, žive, sanjaju i klepeću život sa svim manama i vrlinama. Nitko na ovom svijetu nije savršen, nije to ni  šjor Stjepan, a bogami nisu Klepetan i Malena. Ali upravo je u toj njihovoj nesavršenosti, zapravo njihova najčvršća povezanost. Uže nesavršenosti je ono što spaja sva živa bića, bili oni ljudi ili rode. Sasvim je svejedno. Moram priznat da me uoči gledanja samog filma, najviše zanimalo radi čega je taj odnos Malene i Stjepana toliko poseban. Zašto su oni toliko drugačiji i posebniji od ostalih. Odgovor na to pitanje mi je došao u jednoj prekrasnoj sceni koja mi je izmamila suzu niz lice. Naime, kroz puknuti ekran mobitela, Stjepan bi često gledao snimke svoje Malene. Tada bi ona istinska emocija došla posebno do izražaja na njegovom toplom licu.

Međutim, nije to bio glavni razlog zašto me se ta scena toliko dojmila. Naime, upoznavajući malo njegovu stranu priče, saznali smo kako je Stjepan ostao bez supruge, pa iako možda riječima nije pokazao koliko mu nedostaje, to se puno snažnije i moćnije moglo osjetiti upravo u njegovim očima. Mogao sam osjetit kako je taj gubitak za njega bio toliko bolan, da je doslovno izgubio dio sebe. Sa druge strane, Malena je od njihovog prvog susreta bila fizički hendikepirana. Njena fizička bol nikad nije izliječena, osim u onim periodima kada bi je posjetio njen Klepetan, i kada se sve ostalo činilo nebitno i nevažno. Kada Klepetana ne bi bilo, njena bol je bila i Stjepanova bol, jednostavno zato što su se u tim trenucima međusobnog samovanja oni najbolje osjećali. Prekrasno je bilo vidjeti kako se bol i tuga, pretvara u melankoličnu sreću, upravo kroz to njihovo međusobno uvažavanje i potporu.

Zašto je nama ova priča toliko posebna? Mislim kako je odgovor na to pitanje dao jedan svećenik u filmu kada je rekao – ljudi cijeli život traže nekoga posebnog, nekoga tko će ih poštivati, voljeti i biti im vjeran. Nažalost, puno ljudi takvo nešto ne pronađu, ali i kad pronađu onda to nedovoljno ne cijene, pa kad ostanu bez toga onda se kaju cijeli život. Vidjeti dvije rode kako imaju sve ono što većina nas želi, i što je najvažnije vidjeti kako oni to čine puno bolje nego što ćemo mi to ikada moći, naprosto u nama izaziva neku vrstu pozitivne zavisti, odnosno želju da i mi jednog dana imamo sa nekim takav odnos.

Što se tiče same režije, onda moram pohvalit zbilja prekrasne kadrove prirode, ali i način na koji je Tomislav Jelinčić ispričao ovu prekasnu priču. Da, priča o Klepetanu i Malenoj možda na prvi pogled ne zahtjeva neki poseban trud, jer njih dvoje su posebni sami od sebe. Međutim, to je itekako pogrešna percepcija, jer za približiti sudbinu bilo koga, potrebno je to nešto itekako osjetiti. Srećom, redatelj je to itekako osjetio i to na način da mi osjećamo kako je on cijelog sebe dao u ovaj film. Emocija ispred kamere ne bi bila moguća da je nije bilo iza, i na tome Jelinčić zbilja može klepetati od ponosa i sreće. Isto tako su mi se svidjeli kadrovi u kojima redatelj stavlja svojevrsni ‘prozor u život’, i to iz dva različita, ali opet tako slična pogleda. U tim pogledima mi zapravo spoznajemo ne samo međusobnu povezanost čovjeka i životinje, već i same prolaznosti vremena.

Vrijeme leti, bas kao što leti i roda. Jednog dana će se rode prestat vraćati, ali ono što će ostati biti će uspomene koje se stvaraju u nama, baš kao i toplina koja se iz njih rađa. Ona toplina koja će nas grijati kada je najteže, ali i koja će nam donijeti sunce kade je najlipše. Moram na kraju reći kako sam baš sretan što sam imao tu privilegiju da u samoći ogromne kino dvorane osjetim ovaj film sa svojom ‘malenom’. Mi često razgovaramo o tome koliko smo sretni što nas je sudbina spojila, i kako najveću životnu snagu crpimo upravo kroz to međusobno poštovanje. No, prije svega, kako trebamo cijeniti to što imamo. Sada, u ovom trenutku. Jer ovaj sad trenutak je onaj trenutak koji živimo, koji osjećamo. To je zapravo najveća vrijednost ovog filma, to je ta emocija koja nam pumpa srce sa pumpom koja se naziva život. Ovo je za nas bila jedna prekrasna avantura koju ćemo pamtiti, i koju ćemo kroz život klepetati širom raširenih krila. Da, nekada nećemo moći poletjeti, ali ponekad su najveći letovi upravo oni koji se ne vide, ali se itekako osjećaju. Baš kao roda. Bas kao starac. Baš kao ovaj film.

P.S. Dolje navedena slika nastala je uoči eksplicitnih scena seksa, a koje nažalost ne možemo prikazati radi cenzure.