Victorian Psycho – Isijavanje ludila

Kada sam za vrijeme Filmskog festivala u Cannesu dobio pozivnicu za projekciju filma “Viktorijanski psiho”, moram priznati kako sam bio posebno uzbuđen jer mi je upravo taj naslov bio jedan od najzanimljivijih u programu “Un Certain Regard”, gdje se film natjecao. Sam opis filma, točnije žanrovski koktel horora i crne komedije, bio je dovoljno privlačan za mene, dok je dodatak zavođenju svakako bila Maika Monroe u glavnoj ulozi. Uskoro ćete na portalu pročitati i zajednički intervju s Maikom i Ruth Wilson, s kojima sam imao prilike razgovarati također u Cannesu uoči premijere filma. Recenziju sam čuvao upravo za današnji dan, prigodno na petak 13., kada film stiže i u kina diljem svijeta. Zadovoljstvo mi je što mogu podijeliti dojmove s vama, posebice jer me, dok sam pisao osvrt, film vratio u Cannes, gdje sam doživio najljepše filmofilske uspomene, među kojima svakako spada i ugođaj filma “Viktorijanski psiho”.

Maika Monroe, moderna horor heroina, kao da je bila u mislima spisateljice Virginije Feito, prema čijem je istoimenom romanu redatelj Zachary Wigon snimio film. Iako iza sebe ima uloge koje su mi posebno drage, poput onih u filmovima Longlegs, It Follows, Watcher, The Guest, mišljenja sam kako joj je upravo izvedba u Viktorijanskom psihu najbolja u dosadašnjoj karijeri. Maika kao Winifred Notty u ulozi guvernante koja stiže na imanje obitelji Pounds, gdje će podučavati djecu Drusillu i Andrewa, djeluje u svakom mogućem pogledu kao idealan izbor za upravo takav lik. Winifred na prvi pogled djeluje smireno, rekao bih čak i podmuklo naivno, sve dok nam ona sama ne otkrije kako treba puno raditi na sebi. Upravo tada njezin karakter, barem na djelić sekunde, otkriva skrivene i, kako ćemo kasnije vidjeti, sve mračnije želje. No, za razliku od nas gledatelja koji smo ugodno bili zavaljeni u kino sjedalo, gospodin i gospođa Pounds (jako dobri Jason Isaacs i Ruth Wilson) nisu imali nikakvu sumnju prema Winifred Notty. Ako se mogu našaliti, i dobro je da nisu.

Moram priznati kad sam prvi put pogledao film da nisam bio upoznat s romanom Virginije Feito. No kako je prije nešto više od mjesec dana izdano hrvatsko izdanje, bila je to idealna prilika da još dublje uđem u lik Winifred Notty. Okej, znam kako ovo sad zvuči, ali, svi vi perverznjaci, znate jako dobro na što sam mislio. Winifred je u svakom mogućem pogledu kompletna žena, fizički i psihički. Ima ženstvenost, svjesna je svojih vrlina, ali puno više i svojih mana, bolesnih želja, pa bismo mogli kontradiktorno reći kako ima razum, no nekako u cijelom tom boravku na imanju gubi kontrolu nad svime. Winifred je u tom pogledu dala Maiki mogućnost da pokaže svu raskoš svog glumačkog talenta, a Maika je u tome itekako uspjela. Maika je dala liku potrebnu dozu svježine, energije, ali i psihotičnosti, bez kočnica i bez bilo kakvog straha. Na istoj razini je i sam film, koji također ne mari za osjećaje gledatelja, a što posebno cijenim u današnje vrijeme političke korektnosti, kada se svi vrijeđaju čak i na najobičniju šalu.

Karakter Winifred Notty zapravo oslikava cijeli film, koji ima tu vibru potisnutih emocija koje samo čekaju da izbiju na površinu. Ako ste gledali film Američki psiho, vjerojatno se sjećate scene kada Patrick Bateman dođe u kemijsku čistionicu, gdje na trenutak otkrije prodavačici svoj ubilački karakter. Tu vrstu (ne)kontrole ima film koji nas postupno vodi na put prema krvoproliću. U svemu tome, dakako, treba imati mjeru, posebice kada dođe do klimaksa, a upravo je u tome redatelj Wigon uspio. Taj krvoločni svijet, koji se stvarao poput puzzla, nije glavni motiv, ali jest poanta koja u završnici dolazi najviše do izražaja. Epilog je zapravo šok sam po sebi, ali taj hod po rubu redatelju se itekako isplatio. Moram naglasiti kako sam upravo takve šokantne i uznemirujuće trenutke još više cijenio nakon što sam pročitao roman, jer su opisi baš eksplicitni, tako da tu jezivost nije bilo lako prebaciti na ekran, ali Wigon je u tome ipak uspio, i to na prilično uvjerljiv način. Ponajviše kroz Winifred i njezinu psihotičnost, zbog koje ne osjeća nikakvu vrstu straha. Baš zato je bilo jako privlačno kroz iluziju humora ući u tu njezinu osobnost koja je većini ljudi toliko strana.

Ako je Maika Monroe domina ovog filma, onda ništa manje dojmljiva nije ni Ruth Wilson u ulozi gospođe Pounds. Ruth na prvu djeluje dosta mirno, kao savršena suprotnost Winifred Notty. Čini se kao pristojna dama koja ne bi mrava zgazila i koju bismo bez problema mogli iskoristiti na svaki mogući način. Nekako mi se čini kako upravo takve uloge zapravo i pašu Wilson jer u njima bez problema zavara gledatelja, što mi je i potvrdila u razgovoru koji smo imali u Cannesu. Jer kada se otkrije ta njezina maska, dolazimo do izvedbe koja istovremeno otkriva okrutnost i ludost, odnosno karakter koji postaje žedan krvi i nasilja. Uz sve to, za razliku od Winifred, ona i u ispadima ludila djeluje kao da sve ima pod kontrolom, dok njezin društveni status od nje stvara posebnu vrstu opasnosti za onoga tko joj se nađe na putu. I kada spojite ta dva snažna ženska lika, onda će vam biti jasno zašto ovaj film u velikoj mjeri nose upravo Ruth Wilson i Maika Monroe.

Kada su u pitanju ostali sporedni likovi, svakako bih izdvojio Jasona Isaacsa, koji svojom pojavom paše napetosti same radnje, posebice u jednoj sceni koju dijeli s Maikom Monroe, gdje sam imao dojam kao da ću se ugušiti, iako je prostorija gdje se odvija radnja poprilično velika. No sa svakom novom sekundom imao sam dojam kao da se zidovi dvorca pomiču, što je dodatno pojačavalo dojam klaustrofobije. Isaacs kao gospodin Pounds ima tu voajersku crtu uklopljenu u ogroman ego, tako da uživa u saznanju da ga članovi njegove obitelji promatraju sa strahopoštovanjem, što, vjerujem, u takvim situacijama osjećamo i svi mi kao gledatelji u kinu. Ni on nije lišen otkrivanja humora koji je posebno upečatljiv u kombinaciji njegovog autoriteta s jedne i društvenih konvencija aristokratskog patrijarha s druge strane. U tom smislu doživljavamo i djecu, na koju otac ne obraća pažnju u nekom roditeljskom smislu. Gospodin Pounds je viktorijanski čovjek koji na muško dijete gleda kao na nekoga koga treba obrazovati, dok kćer služi samo za dobru udaju. Taj cjelokupni dojam karaktera te obitelji upotpunjuje i kamera koja ih prati te koja se kreće upravo kao sastavni dio priče, odnosno atmosfere odnosa tog vremena.

Scenografija filma zaslužuje posebnu pažnju, tim više jer mi se jako svidjela žanrovska kombinacija s umjetnošću tog razdoblja koje, kao ljubitelj povijesti, baš obožavam. Kada tome dodate dvorac gdje se odvija radnja filma, onda uistinu nije ni čudo što mi je film bio melem za sva umjetničko filmofilska osjetila. Imao sam dojam kao da se nalazim u ogromnom muzeju, gdje me okružuju sva ta umjetnička djela, čime je i film dobio tu potrebnu dozu autentičnosti. Sve je djelovalo prirodno, kao da sam dio tog prostora i vremena. Ali lako za moj osjećaj, važnije je kako su scenografija i sama radnja djelovale poput simbioze, jer doslovno možete zamisliti sve ono što se događa baš zato što prirodno funkcionira upravo na tom mjestu. Kao nekoga tko obožava estetiku u svakom pogledu, jednako me dojmila i kostimografija filma. Baš kao i scenografija, djelovala mi je kao savršeni partner vizualnom identitetu likova. Posebno bih istaknuo kontrast boja, gdje se posebno ističe zelena, kako u odjeći tako i u dekorativnim detaljima, a koja u kontekstu filma djeluje kao boja ludila likova. Sve to prati i glazba koja je prekrasna i groteskna u isto vrijeme te nije samo pozadinska buka slikama koje gledamo, već način još intimnijeg prikaza psihologije filma i likova.

Ostao bih još malo na estetici filma koja je jedan je od glavnih razloga zašto nisam mogao skrenuti pogled s ekrana, čak ni tijekom uznemirujućih scena. Upravo ta vizualnost svaki kadar pretvara u uvrnuto umjetničko djelo. Ta unutrašnjost dvorca posebno me dojmila, čak i kada neke detalje gledamo u pozadini dok istovremeno imamo nečije lice u krupnom kadru. Obične svijeće koje se nose kroz hodnik ili uz stubište stvaraju ugođaj u kojem se možete zamisliti u hladnim zimskim noćima. Jednako su privlačni i kadrovi u kojima prirodno svjetlo oslikava prostor, ulazeći kroz one visoke prozore koje sam, priznajem, uvijek želio imati. Zatim kontrast između te vanjštine prirodnog svjetla i tame interijera zapravo još više naglašava sav taj stil i eleganciju ambijenta. Posebno su dojmljive scene kada se ta igra svjetla odvija na licima likova, što je na neki način savršena kombinacija slike elegancije prostora i psihološke nestabilnosti. Tama tako postaje zrcalo psihologije filma, a ljepota takve slike čini grotesku još uvjerljivijom.

Horori kao suptilni komentar društva nisu novost, ali bez obzira na to što se radnja Viktorijanskog psiha odvija u jednom povijesnom razdoblju, lako bismo ga mogli prebaciti i u moderno doba. Tu prije svega mislim na likove koji jesu neka vrsta odmetnika koji se žele uklopiti u društvo za koje znaju da mu ne pripadaju. To posebno važi za Winifred Notty, koja je svjesna da se nikada neće uklopiti pa iz tog razloga svijet u kojem živi djeluje za nju poput Sizifove stijene. Tu jednostavno moraš osjećati suosjećanje za njezin lik, pogotovo ako ga doživite, poput mene, iz tog malo dubljeg i šireg konteksta. Za razliku od nje, društvo će više prihvatiti ljude sa statusom koji su možda još luđi i opasniji, posebice jer zbog tog statusa misle da se svijet mora urediti onako kako njima odgovara. Baš zato je ovaj film, kao i roman, neka vrsta susreta univerzalnih tema s kojima se možemo poistovjetiti. Uz sve to imamo tu bizarnost priče koja se jako dobro prenosi s romana na film, a kao dodatke grotesku i crni humor. Sve to skupa možda djeluje na trenutke uznemirujuće, čak i zastrašujuće, ali svejedno ne možeš skinuti pogled sa sljedeće stranice romana ili kadra filma. A svo to perverzno divljaštvo funkcionira baš zato jer je autorica romana, Virginia Feito, ujedno bila i scenaristica filma.

Mislim kako ste do sada stekli dojam moje fasciniranosti filmom, ali isto tako moram priznati kako ga se ne bih svakome, kao uostalom ni roman, usudio preporučiti. Zapravo, kad bolje razmislim, ne bi bilo loše birati društvo upravo na taj način. Jer ekipa koja bi znala uživati u ovakvoj vrsti perverzije crnog humora i horora sasvim sigurno je moj tip ljudi s kojima bih se bez problema družio, bez da pazim na svaku izgovorenu riječ. Nekako sam i dojma kako je upravo za (nas) takve i snimljen ovaj film. Film nam nudi tu neku vrstu zavođenja, gdje smo svjesni kako u psihološkom smislu ništa nije u redu, ali baš zato nas privlači. Zamislite samo da vas fizički privuče cura za koju znate da vam u bilo kojem psihičkom smislu neće odgovarati, ali vi svejedno želite riskirati. Viktorijanski psiho je film koji uspješno spaja psihološki horor, satiru i crnu komediju. Ako vam se sviđa ovaj žanrovski koktel, unaprijed vas upozoravam kako će vas film, zajedno s likovima, uspjeti šarmirati i zabaviti, ali budite spremni na posljedice koje kasnije dolaze. Jer opasnost koja vas je privukla na početku natjerat će vas da počnete nesvjesno uživati u svoj toj perverziji, izopačenosti i groteski koju oslikava na krvavoj filmskoj vrpci.