Znate za onaj izraz ‘uvijek može gore’. E, pa za sve one koji nekad (ne)opravdano znaju kritizirati nas zdravstveni sustav, onda od srca preporučujem da pogledaju dokumentarac “Midnight family”, redatelja Lukea Lorentzena. Naime, radi se o filmu koji kroz dokumentarno / igrani prikaz oslikava stanje ne samo zdravstva u Mexicu, već i njihovog društva općenito. Redatelj je jedan period svog života čak i živio u Mexicu, tako da je iz prve ruke svjedočio čemu sve ljudi pribjegavaju samo da bi preživjeli. Tako je nastao i ovaj film koji je snimio kroz 80 noći provedenih sa jednom obitelji čiji je život centralna priča filma.
Da bismo bolje razumjeli sam motiv snimanja ovakvog filma, bitno je naglasiti samo jednu činjenicu koja je zapravo užasavajuća, uznemirujuća i potresna u isto vrijeme. Naime, u glavnom gradu Mexica, odnosno Mexico Cityu živi čak 9 milijuna ljudi, i na tih 9 milijuna ljudi u cijelom gradu postoji samo 45 kola Hitne pomoći. Naprosto podatak koji zvuči kao nekakva znanstvena fantastika, a ne nešto što bi u realnom životu bilo igdje moguće. Nažalost, moguće je i baš zato ovaj film nikoga ne može i neće ostaviti ravnodušnim.

U takvom jednom (ne)redu javnog sustava, postoje ljudi koji na svoj način žele pomoći ljudima koji se nađu u nevolji, pa im svojim privatnim kombijima uskaču u pomoć, te u suradnji sa nekim privatnim bolnicama dobiju neku kintu za sebe. Često se dogodi da unesrećeni nemaju novac za privatne bolnice, pa onda oni uopće ne budu plaćeni za ono što rade. Sam ovaj opis filma zvuči dosta nevjerojatno, jer činjenica da netko uopće može voziti neki kombi u svom privatnom aranžmanu, te kupovati pitaj Boga kakvu opremu kojom se pomažu unesrećeni, zaista graniči sa zdravim razumom. Međutim, u visoko korumpiranim sustavima sve je moguće, pa tako i to. Ovdje je jako teško osuđivati bilo koga, osim sustav koji to dozvoljava, ili bolje rečeno sustav koji doslovno tjera ljude da se time bave, i to samo da bi preživjeli. Obitelj Ochoa, odnosno otac Fernando, te sinovi Juan i Jose, zapravo su samo ‘jedni od mnogih’ koji su prisiljeni na takav način zarađivati za život.

Film u velikoj mjeri pokazuje način na koji oni to rade, ali još više i utjecaj svega toga na njihovu osobnost, način razmišljanja, i na kraju krajeva na njihov život općenito. Funkcija filma ne postoji u smislu da šokira, već redatelj priču priča kroz vrlo jednostavnu metodu. Oni prime poziv, krenu u akciju i onda tek kreće onaj emotivni dio u kojem se ti kao gledatelj povezuješ sa likovima. Svaka od tih sudbina sa kojima se susrećemo u filmu, i ne samo one obitelji Ochoa, potresna je na neki svoj način. Mislim kako je psihička ranjivost obitelji u jednoj savršenoj simbiozi sa onom fizičkom boli koju osjećaju ljudi kojima oni pomažu. Psihički ranjivi ljudi tako na neki način liječe svoju unutarnju ranjivost na način da uskaču u pomoć onima kojima je ta bol vidljiva na van. Iako obitelj Ochoa to radi radi novca, odnosno da bi preživjela, teško ih je osuđivati zbog toga što, realno gledajući, svojim nedovoljnim stručnim znanjem mogu zapravo napraviti više štete nego koristi za nečije zdravlje. Pa ipak, to se nikada ne dogodi, barem nije takav slučaj prikazan u filmu. Isto tako, u velikoj većini slučajeva oni rade potpuno besplatno jer i sami unesrećeni su često ljudi sa dna društvene ljestvice, bez novca, nezaposleni i bez zdravstvene zaštite.

Kada je riječ o samom vizualnom doživljaju filma, onda treba reći da osim što mi se svidio taj dokumentarno / igrani pristup, kako sam jednako tako bio oduševljen akcijskim duhom koji film neosporno posjeduje. Naime, u trenucima kada oni prime poziv pa kada krenu na mjesto događaja, utrkujući se sa vremenom, doslovno vas obuzme neka adrenalinska napetost. Osjećate se kao da ste na nekoj utrci i da pratite svog omiljenog vozača za kojeg želite da prvi dođe do samog cilja. Između onog adrenalinskog, dolazi do onog emocionalnog momenta kada članovi obitelji međusobno razgovaraju, odnosno kada ih vidimo u trenucima kada ne rade. Međutim, ono privatno je teško odvojiti jer njima je privatno zapravo poslovno. Oni i kada ne rade to što rade pričaju većinom o tome, jer im je to centar razmišljanja. To im je život.

Teško je zaista ostati ravnodušan na trenutke kada doslovno broje zalogaje koje mogu pojesti, pa su tako scene u dućanu kada kupuju namirnice zaista potresne i žalosne. Isto tako im neće biti strano i ostati bez goriva, što je također žalosno, ali i opasno. Jer zamislite da vozite nekoga u bolnicu kome treba pomoć, i onda vam se tako nešto dogodi. Netko će sada reći, ali tko to njima dopušta da rade, pa valjda imaju neki drugi poslovi? Gdje je policija? Znate gdje? U korumpiranom sustavu gdje će ti dozvoliti da radiš što hoćeš samo ako platiš, čak će ti u tom slučaju i pomagati. I to je nažalost tužna svakodnevnica svih tih ljudi. Teško je reći nekome da je loš jer želi preživjeti, jer oni koji jesu loši i koji to omogućuju jako dobro žive i baš ih je briga za ‘obične male ljude’. To nije samo pitanje Mexica, već je to svjetski problem, samo što je to negdje više, a negdje manje izraženo.

“Da uzmemo samo jednu večer slobodno, mislim da bi nas tek onda ljudi cijenili kako treba”.
Ova rečenica iz filma može se ušuškati i u naš zdravstveni sustav. Smatram kako smo često nepravedni prema našim doktorima i cijelom tom sustavu, jer kad god nam je loše, bilo da se radi o običnoj prehladi ili nečemu ozbiljnijem, prvo ćemo se obratiti njima. Naravno, daleko od toga da nema i kod nas problema i da nije sve idealno i da bi trebalo dosta toga popraviti, ali kada vidiš ovakve priče i ovakve nakaradne sustave, onda možeš samo zahvaliti sudbini šta živiš u koliko toliko uređenom sustavu gdje nećeš morati strepiti hoćeš li dobiti pomoć koja ti je potrebna.
Ne znam da li u vašim mjestima gdje živite postoji kino gdje se prikazuje ovaj film, jer sam ga ja gledao u kinu Karaman, ali ako imate tako neko gradsko kino, onda ga svakako otiđite tamo pogledati. Meni je recimo tužna činjenica da je na ovom filmu bilo svega deset ljudi, a još je tužnija da ljudi koji čak dobiju besplatne karte uopće ne dođu u kino da ih predignu. Ali to je opet neka druga tema. U svakom slučaju, ovo je film koji je svakako vrijedan vašeg vremena i koji će vas povesti na putovanje nalik onom ‘vlaku smrti’, samo što je ovo vlak jednih tužnih života u kojem glavni protagonisti iščekuju nešto, iako se tom nečemu ni najmanje ne vesele.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena