Memories of murder

Kada je prošle godine, gore od korone, većinu filmofila zarazio film Parazit, moram priznati kako ja nisam bio medu “zaraženima”. Parazit mi je bio sasvim ok film, ali ništa više od toga. Nakon što sam ga pogledao dva puta u kinu, i dalje sam mišljenja da se radi o vrlo dobrom, ali do zla boga precijenjenom filmu. Ono što je meni najviše išlo na živce bili su komentari kako je Parazit dokaz kako se u Koreji snimaju odlični filmovi, dok je Hollywood postao teški užas, odnosno sinonim za loše filmove. I kada takve “znalce” pitaš da ti nabroje pet korejskih filmova, onda glume Luku Modrića, pa kao ne mogu se sjetiti.

Da, korejska kinematografija je odlična i svakome tko je prati uspjeh Parazita nije bio nikakvo iznenađenje, ali bi bilo suludo pomisliti kako kod njih nema loših filmova. To što se iz mase filmova na godišnjoj razini izdvoji njih desetak koji su vrijedni pažnje, dovoljno govori koliko ima onih koji su negledljivi. Da se razumijemo, toga ima svugdje u svijetu, ne samo u Koreji. Uspjeh bilo koje kinematografije se i mjeri odličnim filmovima, nema tu ništa sporno, ali kazati kako kod njih nema loših filmova je suludo.

Ono što želim reći je iduće: Ne može se radi par filmova, a pogotovo radi globalnog uspjeha jednog, nazvati jednu kinematografiju odličnom, a drugu katastrofom. A pogotovo se to ne može tvrditi, ako ne poznaješ jednu ili drugu dovoljno da bi mogao davati takav sud. Znam ljude kojima je Parazit bio prvi korejski film koji su gledali u životu, da bi slavodobitno zaključili baš to – hollywood je sranje, ovi korejski su zakon. Takav stav je valjda cool, jer kao ja ne gledam te američke gluposti, ja sam ipak znalac koji uživa u korejskim filmovima, iako ih ne znam nabrojiti ni na prste jedne ruke. Ali opet, to je danas očito IN.

Ljudi kao da se srame svojih filmofilskih početaka, pa im je danas doslovno sramota reći da vole akcijske filmove sa Arnijem, Slyom ili Willisom radi kojih smo svi mi zavoljeli filmove. Ja obožavam korejski film i njihovu kinematografiju zaista smatram (po)najboljom na svijetu, ali uz dužno poštovanje, američkoj nikad neće biti konkurencija da je prestigne. To je jednostavno činjenica, ma šta god tko mislio o tome. Ja zbilja volim korejske filmove i uvijek prijateljima preporučujem masu njihovih filmova i redatelja, pa ću eto to učiniti i danas u ovom mom malom serijalu. Ali ipak, američki film će mi uvijek biti posebniji od ostalih. Iskreno, meni je drago što je Parazit postao popularan i kamo sreće da zbog njega ljudi zaista počnu pratiti korejske filmove, ali nekako nisam siguran da će se to dogoditi. A kada bi se kojom srećom i dogodilo, onda biste upoznali neke zaista divne naslove radi kojih biste se iskreno zaljubili u tu kinematografiju. Jedan od takvih filmova koji je kriv i za moju ljubav prema korejskim filmovima svakako je Memories of Murder. Cijeli ovaj moj uvod oko Parazita i korejskih filmova, bio je upravo radi toga što je redatelj Parazita, ujedno redatelj i ovog filma – Bong Joon-ho.

Ono što je većini filmofila bio Parazit, to će meni uvijek biti Memories of Murder. Ako se mene pita, ne samo da Parazit nije najbolji korejski film ikad, kako mu neki tepaju, već nije ni najbolji film ovog redatelja. Meni su Memories of Murder i Mother zasigurno njegovi bolji filmovi, dok bih Parazit stavio na treće mjesto. No, bilo kako bilo, svi ti naslovi dovoljno govore koliko je Bong odličan redatelj. Kada je u pitanju ovaj film, postoji još jedna poveznica sa Parazitom, jer i ovdje glavnu ulogu ima Song Kang-ho, glumčina u punom smislu te riječi. U ovom filmu je posebno briljantan i po meni mu je ovo najbolja uloga u karijeri.

Ono što Memories of Murder čini filmom koji ćete pamtiti dugo nakon gledanja, zasigurno je činjenica da je zasnovan po istinitom događaju o serijskom ubojici koji je sijao strah u Koreji 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. Uvijek kažem kako je film predivna fikcija, pa čak i kad obrađuje neke teške teme, ali kada znate da je ta fikcija dio realnosti, pogotovo kada su ovakve stvari u pitanju, onda vam nije sasvim svejedno. Naravno, život nije samo pjesma i cvijeće, te je baš zato potrebno da se snimaju ovakvi filmovi, ma koliko god bili uznemirujući. Ako niste do sada bili upoznati sa ovim filmom, onda svakako jeste sa dosta poznatijim “Zodiacom” redatelja Davida Finchera. Ako vam se svidio taj film, ili pak film Seven istog redatelja, onda je Memories of murder pravi film za vas.

Memories of murder obraduje tešku temu, ali ono što se meni posebno sviđa kod filmova redatelja Bonga, upravo je pristup tim ozbiljnim temama. Miješanje žanrova u tom smislu njemu nije nimalo strano, pa tako i u ovom filmu imamo elemente komedije, odnosno dosta crnog humora, što mi se posebno svidjelo. Isto tako, često kažu za M.Night Shyamalana kako je kralj obrata u filmovima. Mogu se složiti sa tim, ali ako ćemo iskreno, ni redatelj Bong nimalo ne zaostaje za njim. Gledajući ovaj film imate osjećaj kao da ste u redu na blagajni, te kad ne znate koji red da izaberete, odnosno u kojem ćete brže doći na red. I baš kad pomislite da ste izabrali pravi, onaj lijevo i desno od vas se počnu micati, dok vi stojite na mjestu, i još vam dođe obavijest da se ta blagajna zatvara. Tako je i sa ovim filmom. Kad god pomislite da ste na pravom tragu i da je sve gotovo, redatelj vas iznenadi gore nego šta je Kecman iznenadio tricom Cibonu u finalu. Meni su se isto tako svidjeli i kadrovi filma, gdje bih posebno izdvojio onaj na kraju filma koji mi je jedan među najboljima koje sam ikada vidio na bilo kojem filmu.

Ne bojte se, neću vam otkriti o čemu se radi, ali vam mogu reći kako je baš taj kadar toliko moćan i značajan, da u njemu doslovno stane cijeli film. Kadar sam po sebi ne bi bio ništa posebno, ali ako znate pozadinu koja vas je dovela do njega, onda je itekako moćan i snažan. Frustracije i opsesija glavni su pokretači glavnih likova. To je ono što ih pokreće, što im daje snagu za dalje, što ih motivira. Ironično, ta ista motivacija i pokretač istovremeno su njihovi najveći neprijatelji, jer im uništavaju duh svaki put kada ne uspiju doći do konačnog cilja. Likovi su u tom smislu baš poput filma. U jednom trenutku su vam smiješni i komični, toliko da imate osjećaj da gledate neku komediju i baš kada se opustite, radnja vas nokautira poput boksača, dajući vam tako do znanja da ništa nije kako se čini.

Uvodna scena filma se tako može promatrati kao savršen uvod u sve ono što vas čeka. Film započinje lijepim jesenjim kadrovima, dok nedugo nakon toga vrlo brzo shvaćate kako je kratak put od sunca do kiše. Naravno, to nećete i ne možete odmah shvatiti, ali baš u tome je poanta svega. Odnos glavnih likova je isto ono što pokreće ovaj film. Zato moram pored već spomenutog Song Kang-hoa, svakako pohvaliti i Sang-kyung Kima, njegovog partnera u filmu. Njih dvojica, iako različiti po karakteru na sve moguće načine na koje netko može biti različit, unatoč svemu tome nikad ne zaboravljaju jednu bitnu stvar, a to je zajednička misija koju oboje žele uspješno ispuniti-hvatanje ubojice.

Film isto tako obrađuje teme kao što je nezadovoljstvo samih aktera sustavom u kojem su se našli, što se može itekako primijeniti na sve ljude koji su na bilo koji način imali posla sa bilo kojom vrstom birokracije. Najgora stvar koja se čovjeku može dogoditi je upravo taj osjećaj nemoći, unatoč tome što čini sve sto je u njegovoj moći da tu nemoć izbjegne. To se u filmu najbolje pokazalo u jednoj sceni kada ljudi doslovno unište mjesto zločina svojim neodgovornim ponašanjem. Često u filmu možemo vidjeti takve scene koje granice sa zdravim razumom. Zato sam i napisao da se ponekad pitate je li gledate neku komediju ili ozbiljan film. Ali kod Bonga ništa nije slučajno i mislim da je baš sa takvim pristupom htio proučiti kako je pojedinac u nesposobnom sustavu doslovno smiješan u potrebi da nesposobno napravi sposobnim.

Sjećanja na ubojstvo će glavne likove ovog filma proganjati cijeli život, baš poput nekakve melankolije, ali one ružne, nikako sjetne. I oni to znaju od samog početka. Bez obzira kako sve na kraju završilo, oni su svjesni da ta sjećanja nikad neće izblijediti. Baš kao što neće nikada izblijediti sjećanja na ovaj film svakome od vas kad ga jednom odlučite pogledati.