Gledajuci malo svoju arhivu kino karata, shvatio sam kako se upravo navršava točno pet godina otkako sam u splitskom Cineplexxu imao prilike pogledati film LOVE, redatelja Gaspara Noe. Da sam kojim slučajem, uoči ponoćne projekcije filma, stvarao svoja očekivanja isključivo na temelju naslova, teško da bih od filma tražio bilo kakvu provokativnost. Ljubav je tema koju su mnogi režiseri upakirali u svoje radove, te su je prikazali u više-manje istom, sličnom obliku. Kada bi tako prosječan filmofil ušetao u kino na film Love, bez da se zna tko ga je režirao, vjerojatno bi zamišljao neki feel good filmić, ili pak idealan film za izlazak sa djevojkom.
Znate već, neku romantičnu komediju koja će završiti sprintom glavnog junaka prema aerodromu na kojem njegova draga samo što se nije ukrcala u avion. Onda slijedi uvjeravanje zašto bi ona trebala ostati, pa dokazivanje da je on budala, ali da je još uvijek voli. I onda se ona sa time složi, ali kako voli i ona njega baš zato jer je budala, oni se na kraju pomire uz pljesak oduševljene mase. Da, to bi se vrlo lako moglo očekivati od filma koji ima ljubav u svom nazivu, ali sva ta očekivanja prestanu postojati kada se na posteru filma ugleda natpis “directed by Gaspar Noe”.
Gaspar je uvijek bio smatran kao majstor provokacije, te su se njegovi filmovi često gledali kao nekakav društveni tabu, a što je sa filmom Love bilo posebno izraženo. Međutim, njegova “Ljubav” može biti samo provokativna onima koji ljubav prikazanu kroz seksualnost doživljavaju kao neugodu, a ne kao nešto prirodno i normalno. Love nikako nije savršen film, ali je savršeno prikazao prirodnost između ljubavi i požude, odnosno svega onoga što taj odnos može dati, ali i oduzeti pojedincima. Gaspara sam uvijek smatrao više buntovnikom, nego nekakvim provokatorom. Njegovo buntovništvo se najviše pokazuje kroz njegov sirov prikaz realnosti života, tako da nema tu zavlačenja i(li) uvijanja u celofan. Ne, Gaspar je uvijek bio brutalno direktan u svojim filmovima, te se nije ustručavao to štrcnuti u oko gledateljima, i to u doslovnom smislu.
Spomenuo sam gore kako bi Love za većinu bio idealan izbor za spoj, i to kad bi se radilo o onom klišej načinom prikaza ljubavi. Nemam ništa protiv, znam puno parova koji vole takvu vrstu filmova i to mi je skroz u redu. Međutim, ako sa svojim partnerom imate malo otvoreniji odnos, onda je film Love idealniji film za vas. Često se uz ovaj film vežu komentari kako se radi o čistom porniću. To naravno nema veze sa vezom, jer Love je puno kompleksniji film, iako ne nedostaje ni porno scena u njemu. U tom smislu, moram reći kako sam se uvijek čudio likovima koji sakrivaju od svojih cura da vole gledati porno filmove, kao da je to nešto loše. Osobno to smatram sasvim prirodnim, baš kao i da ponekad parovi skupa bace oko na takve stvari, što mi je još prirodnije i normalnije. Ne kužim zašto se ljudi imaju potrebu praviti svecima, ali možda u tome i leži odgovor na pitanje zašto je Gaspar u očima mnogih provokator, baš kao i njegovi filmovi.
Love je film koji temi ljubavi pristupa na drugačiji, ali prije svega ozbiljniji način. Gaspar prikazuje ljubavnu priču sa seksualnog gledišta, što zapravo nije ništa novo, ali on nije upao u zamku kao recimo film 9 songs, ili mnogi drugi prije njega. Noe ne koristi seks samo radi seksa, već je on tu u funkciji radnje. I to jako dobro funkcionira skoro cijeli film, osim na kraju kada se sve to skupa malo previše oduži, odnosno kada neke stvari previše ponavlja bez nekog naročitog smisla. Da je film kojim slučajem samo dvadesetak minuta kraći, to bi bilo idealno. Kada sam pričao o tome kako kod Gaspara nema uvijanja, već kod njega samo igra direktnost, onda sam prvenstveno mislio na ovaj film.
Od samog početka i uvodne scene vama je jasno u kojem će smjeru ići film, tako da vas sa te strane ništa više ne može iznenaditi. Iako moram priznati kako ne kužim zašto bi bilo koga čin seksa između dvoje mladih ljudi trebao šokirati. Zar to nije nešto što bi trebalo biti prirodno? I gdje smo to došli kada nam je golotinja na ekranu postala tako veliki problem, dok količinu nasilja koju svakodnevno živimo i gledamo doživljavamo kao nešto normalno? U tom pogledu, stil koji je izabrao Noe zaslužuje sve pohvale, ne samo radi sadržaja već ponajviše radi forme. Budimo iskreni, Noe nije filmaš kojeg bismo svrstali u sam vrh scenarističkih genijalaca, ali baš u tome leži njegova posebnost. Naime, on priča filmove vizualno, a ne sadržajno i to je nešto što je sa vremenom postao njegov zaštitni znak.
Kinematografija svakog njegovog filma je pravi melem za oči, ali bogami i za uši, jer kroz izbor glazbe ti njegovi kadrovi kao da žive i dišu. I ne samo kadrovi, već i emocionalno putovanje kroz koje prolaze glavni likovi. Vibrirajuće boje ljubavi glavni su motiv filma, pa samim tim i njegovih protagonista. Prirodnost koju često ističem kao zrelost filma, (po)najviše je oslikana upravo kroz glavne aktere. Karl Glusman, Aomi Muyock i Klara Kristin, glavni glumci, čine tako njegov savršeni orgazmički hat – trick. Inače, Gaspar Noe je ovaj film htio snimiti još davno prije, čak su u igri za glavne uloge bili Monica Bellucci i Vincent Cassell, ali se nažalost tako nešto nikad nije ostvarilo, ali je zato nastao jedan drugi film – Irreversible, po mom skromnom sudu njegov najbolji u karijeri.
Međutim, iako bi sigurno bio veći gušt gledati Vincenta i Monicu u glavnim ulogama ovog filma, to nikako ne znači da su ovi anonimni glumci bili loši. Njihova najveća prednost nije bila gluma, već prirodnost. Za film koji prikazuje prirodnost međuljudskih odnosa, savršeno ukomponirano. Kada pričamo o glumi, onda je tu najveći teret iznio upravo Karl Gulsman u ulozi Murphya. On je na neki način narator filma , tako da mi kroz njegovu perspektivu doživljavamo samu priču. Tako vrlo brzo saznajemo kako je on lik iz sadašnjosti, zaljubljen u prošlost. Tijekom cijelog gledanja filma imamo taj vremenski skok, odnosno nelinearnu radnju koju Noe često zna koristiti u svojim filmovima.
Love je film koji u velikoj mjeri priča o raznim životnim odlukama koje mi kao pojedinci donosimo, baš kao i o posljedicama tih istih odluka. Murphy je osoba koja često mišlju bježi u prošlost, ali to ga ne zadovoljava, naprotiv on još više pati radi toga, jer je svjestan da djela ne može vratiti – jer što se dogodilo, dogodilo se. Život je ono što napraviš od njega – često citirana rečenica najbolje dolazi do izražaja upravo kroz ovaj film. I tu zapravo dolazimo do najveće ironije. Glavni lik toliko žudi za prošlošću, iako je upravo ta prošlost učinila njegovu sadašnjost sivom i tmurnom. Naravno, njegov povratak je vezan uz želju za promjenom, ali samom spoznajom da je tako nešto nemoguće, frustracije i bijes se gomilaju u kombinaciji sa očajem.
Bojiš li se smrti? Ne, bojim se boli.
Također citat koji diše životnost filma, jer nismo li svi mi kao pojedinci najviše u strahu od boli, a ne smrti? Za Murphya poslije smrti ne postoji ništa, život je samo jedan i upravo radi toga osjećaj boli toliko boli. On se tada upoznaje sa dvije strane života – svjetlom i tamom, srećom i tegobom. Osjećaj krivnje kao posljedica akcije najbolje je uočljiv kroz jedno nevino biće. Tu dolazimo i do nekih aktualnih društvenih pitanja koje obrađuje Noe kroz ovaj film, pogotovo kada je pitanje pobačaja u pitanju. Dijete je simbol nevinosti i čistoće, ali sama činjenica kako je i ono bačeno u surov svijet, gdje je sama njegova postojanost bol za druge, iako ono nije krivo za ništa, najviše oslikava taj osjećaj krivnje kod glavnog lika.
Zanimljivo je promatrati tonove filma na početku i na kraju filma. Iako radnja nije linearna, što vam u velikoj mjeri ne omogućava da to uočite za vrijeme gledanja filma, razmišljajući malo o tome lako se dolazi do zaključka kako je taj ton ponajviše oslikan kroz Murphyev lik i (ne)djelo. Njegov odnos sa Elektrom, djevojkom sa kojom je vidio svoju budućnost, sada živi samo u njegovoj prošlosti. Upravo ih je radi toga bilo posebno zanimljivo promatrati kako u vremenima sreće razgovaraju o svojim ultimativnim fantazijama, nečemu što bi ih učinilo sretnima. Tako imamo razgovor o “trojci sa drugom curom”, ali i stvaranju novog života, koji će se i dogoditi, ali koji će, ironije radi, uništiti njihov život.
Tu je posebno filmična scena u videoteci, a koja na neki način priča tu planiranu imaginarnost. Isto tako, žudnja koju osjeća on, nasuprot njenog osjećaja ljubavi, kasnije dovodi do klimaksa koji će itekako utjecati na njihove živote. Žudnja kasnije nestaje, baš kao i ljubav, te dolazi do osjećaja zarobljenosti i izmanipuliranosti. Oni, naravno, toga nisu ni svjesni, što samo ide u prilog činjenici kako je najbolji plan onaj plan koji uopće ne postoji. Ponekad zaista fantazija koju imamo često ne odgovara surovoj realnosti.
Love je film koji pored svoje prirodnosti diše i životnost, što se posebno ocrtava kroz kontrast filma, odnosno različitog pogleda na iste stvari. Murphy na početku želi stvarati život, za njega je ljubav najbolja stvar na svijetu, dok odmah nakon toga dolazi seks. On želi sve to prikazati kroz film, jer smatra kako su ljubav i seks često prikazani umjetno, pa im u tom pogledu on želi dati prirodnost. Ne treba biti neki posebni lumen da se skuži kako upravo kroz njega progovara Gaspar Noe osobno. Kasnije, sve ono što je smatrao vrlinama života stvara njegovu ultimativnu bol – kako nešto tako predivno može biti tako bolno.
Želim raditi film ispunjen spermom, krvlju i suzama – reče u jednom trenutku Murphy. U tim njegovim rečenicama ima itekakve simbolike, jer nije li upravo to savršen opis života koji Noe kroz Murphya želi prikazati kroz film? Život sam po sebi jeste takav, nekontroliran. Ali ne u potpunosti, jer iako mi nemamo kontrolu nad onim što se dogodilo, to ne znači da ne možemo imat dozu kontrole onoga što će se dogoditi u budućnosti.
Razlog zašto je Love vrijedan gledanja svakako leži u ljepoti filma. Noe obične kadrove koji bi inače bili dosadni, uspijeva snimiti tako emocionalno moćno, da ih jednostavno moramo osjećati, posebno kada je riječ o prikazu ljubavi kroz seksualnost. Noe ne želi da budete ravnodušni, a to je kroz ovaj stil itekako uspio, pogotovo što on u nijednom trenutku ne želi biti pretenciozan, već prirodan. Love nije savršen film, nekako čak mislim da je namjerno tako napravljen, jer kvragu, što danas jeste savršeno. Ponekad su one nesavršenosti upravo najprivlačnije. U tom pogledu, ponajviše u svojoj nesavršenoj uzbudljivosti, opasnosti i nepredvidljivosti, ni ovaj film nije iznimka.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena