Dječak oluje

Ne znam za vas, ali ja sam uvijek volio uživati u filmovima koji su svojim pričama pozitivno djelovali na mene, nerijetko i mijenjali moj pogled na svijet. Nekako sam mišljenja kako su nam takvi filmovi potrebniji nego ikada prije, a opet kao da im se ljudi sve manje vraćaju. Možda sam u krivu, ne znam, ali znam koliku moć imaju ‘feel good’ filmovi, pa ću vam zato danas preporučiti upravo takav jedan film. Dječak oluje, film redatelja Shawn Seeta suvremena je adaptacija priče Colina Thiela, a po kojoj je prije toga također snimljen film iz 1976., i kojeg vam također preporučam za gledanje. Savršeni double feauture sa vašim najmilijima – bolje zaista ne može. Kada je u pitanju ova adaptacija, glavne uloge su dobili iskusni Geoffrey Rush i maleni Finn Little.

Priča ima pomalo nelinearnu radnju, spajajući sadašnjost sa uspomenama prošlosti i porukom za budućnost. Na samom početku mi upoznajemo Rusha koji glumi poslovnog čovjek i djeda, te koji počinje svojoj maloj unučici pričati priču iz svog djetinjstva.  Tako mi, zajedno sa djevojčicom, upoznajemo jednog dječaka koji živi s ocem na izoliranom otoku u Južnoj Australiji i koji se poveže se sa jednim prekrasnim pelikanom. Prvo što će vam upasti u oko kada je u pitanju ovaj film, prije svega je zadivljujuća kinematografija.

Obožavam kada me film odvede na neko lipo, čarobno mjesto i kada zamišljam da sam ja dio svega toga. Ovaj film upravo to radi, ne samo kroz vizualno, nego i svojom prekrasnom pričom. Često si uzimamo zdravo za gotovo ovakve ljudske sudbine, ali upravo bi njihovo postojanje trebala biti poruka svima nama, poruka iz koje se uči prije svega poštovanju svega onoga što nas okružuje. Ljudi, priroda i životinje u ovom filmu su prikazani kao jedno. Nažalost, realnost je puno drugačija i sami smo svjedoci onoga što nam se događa jer su ljudi postali nemarni te se maćehinski odnose prema ljepotama prirodnog i životinjskog svijeta. Ali, dobro je da postoje ovakve divne sudbine, jer kroz njih možemo preispitati sami sebi, tako da bismo mogli shvatiti čime se znamo opterećivati i da li je to zaista vrijedno toga, dok one prave živote vrijednost prolaze pored nas.

Dječak oluje je film koji sam sa svojom filmofilkom imao prilike pogledati u kinu. Sjećam se kako smo bili sami u dvorani što me posebno rastužilo, jer smatram kako je ovo jedan od filmova koji je trebao i morao dobiti više pažnje. Ali sa druge strane, mi smo sami dobili mogućnost da u potpunosti uživamo u predivnoći koju ovaj film diše. Iako smo bili sami u mraku kino dvorane, imali smo osjećaj kao da smo cijelo vrijeme obasjani svjetlom koji je govorilo jezikom života, danas mnogima nerazumljivim. Spomenuo sam kako film ne teče linearno, već redatelj koristi flashbackove kojima nas vraća u prošlost glavnog lika. Kada prošlost postane sadašnjost, mnogi će imati problem sa tim prijelazom, jer baš kad vam se učini da se u potpunosti vežete za priču malog dječaka i pelikana, redatelj vas vraća u tmurnu svakodnevnicu. Da, to se tako čini, ali nije li upravo u tome realnost života i življenja.

Koliko ste često sami vratili film iz perspektive sadašnjeg vremena u svoju prošlost, razmišljajući o tome koliko ste se kao osoba promijenili, baš kao i o iskorištenim i propuštenim prilikama. Kombinacija vremena zapravo je ono što ovaj film čini emotivnim u moj očima jer sam se jednako mogao povezati sa svim periodima priče. Vjerojatno ćete se svi lako povezati sa malim pelikanom i dječakom, ali smatram kako ništa manja poveznica ne smije biti ni sa odraslim dječakom. Taj odrasli dječak je na svom putu života, negdje usput, možda nenamjerno, izgubio tog svog suputnika. A to je nešto što nam se nikada ne smije dogoditi.

Ako pogledate usporedbe sa početkom i krajem filma, uočit ćete upravo tu poveznicu između oluje i mirne luke. Naravno, neću vam ništa otkriti, ali upravo se kroz taj početak i kraj ujedno krije razlog zašto je redatelj htio da jednako osjećamo malo i veliko dijete. Na taj način on zatvara savršeni životni krug koji je sačinjen od svega onoga što život daje i što mi uzimamo ili propuštamo uzeti. I zaista, ovo se samo na prvi pogled može činiti kao priča o dječaku koji se sprijateljio sa ‘tamo nekim pelikanom’, međutim ona je puno više od toga. Taj pelikan doslovno znači život u punom smislu te riječi. U tom predivnom biću taj je dečko vidio svoju prošlost, živio svoju sadašnjost, baš kao šta je i kroz sve to zamišljao svoju budućnost. Tom dečku je to bio taj maleni pelikan, a to je zaista nešto prekrasno i predivno jer svima nama je u životu treba jedan pelikan. Netko na čiji ćemo spomen razvući osmijeh na lice, ali ponajviše netko tko će nam biti snaga i podrška u dobrim i lošim vremenima.

Ovakve priče su zaista za mene nešto na čemu bi se trebalo graditi bolje sutra, jer baš kao što ovo nije obična priča, tako ni ovaj film nije samo običan film. Ovo je film o ljubavi, prijateljstvu, odricanju, sreći i tuzi ili pojednostavljeno – film o životu. A život bez svega toga nije život, pogotovo bez ljubavi i prijateljstva, jer ga upravo te dvije tako magično – velike stvari cine ljepšim i vrijednim življenja. Dječak oluje je najbolji primjer da je tome tako.