Tigar i zmaj

Bilo je to negdje u ljeto prije nekih dvadeset godina. Sjećam se da sam igrao nogomet na ledini iza kuće sa prijateljima, kada sam čuo materin glas kako moram doći doma jer me netko zove na telefon. Kako mater treba slušati, došao sam u kuću i nevoljko se javio na slušalicu. Glas sa druge strane je bila jedna cura, moja vršnjakinja koju sam upoznao na fizikalnoj terapiji na koju smo skupa išli. – “Šta sad hoće ova” – pomislio sam u sebi.

– “Hej bok, htjela sam te pitati bi li sutra otišao u kino sa mnom gledati jedan film, čini mi se baš dobar, zove se Tigar i Zmaj?”

– “Ma kakvi tigrovi i zmajevi”- bila je prva reakcija koja mi je prošla kroz glavu. Ali da ne budem nepristojan, samo sam pristojno odgovorio: – “Hvala na pozivu, ali imam utakmicu sutra, pa neću moći”. Odmah da bude jasno, u osnovnoj školi, štreberu poput mene, nije bilo stalo do ničega, osim do “Drva znanja”, košarkaške lopte, te naravno filmova. Ali ići na tamo na neke izlaske i to gledati nekakve tigrove i zmajeve, ma nema šanse.

Idući tjedan, kada sam opet išao u Split, hodajući ispred kina Central, shvatio sam da se tu ne radi o nikakvom crtiću, već o filmu meni tada nekog nepoznatog redatelja. Moram priznati da me plakat filma toliko oduševio, što mi se inače znalo dešavati, kao npr. kad je bio Hannibal u kinima, da sam jednostavno odmah poželio pogledati taj film. Znam da je u današnje vrijeme možda to teško razumjeti, ali u vrijeme bez interneta, upravo su filmski plakati bili najbolji traileri za filmove. Iskreno, prije je poster za film zaista bio glavno ogledalo filma, odnosno njegov najbolji portret. Kada ste prolazili pored njega, imali ste osjećaj kao da ste disali sam film. Zamolio sam oca sa kojim sam taj dan bio u gradu mogu li ostati pogledat film, tako da se malo kasnije vratimo doma. Srećom, otac je pristao i ja sam nikad uzbuđeniji otrčao u kino, kupio kartu i kokice, te sam sjeo na svoje omiljeno mjesto u dvorani. Već sa prvim kadrovima filma ostao sam doslovno očaran. Baš kao šta budete očarani sa nekom prekrasnom djevojkom i kada se zaljubite na prvi pogled. Tako sam se i ja zaljubio u ovaj film sa njegovim prvim kadrom.

Bio je to prvi azijski film koji sam gledao u kinu, a da nisam mogao oči skrenuti sa velikog kino ekrana. Bio sam hipnotiziran u svakom smislu te riječi. Znate onaj predivan osjećaj kada otkrijete nešto novo u životu, bilo da se radi o filmu, glazbi, knjizi, nekoj novoj kulturi, mjestu, gradu kojeg tek upoznate, sasvim je nebitno? Upravo tako sam se ja osjećao dok sam gledao ovaj film. Teško je uopće objasniti što mlada osoba, praktično dijete, kakav sam ja tada bio, osjeća u tom trenutku. Ali jedno sigurno znam – taj osjećaj neću nikada zaboraviti.

Pa evo, prošlo je sada već punih dvadeset godina od premijere i još uvijek na spomen tog filma, taj osjećaj u meni ne blijedi. Upravo suprotno, živjet će vječno u mom srcu. Kada je u pitanju sama radnja filma, onda znate da ne volim prepričavati film, jer to mi nema nikakvog smisla. Bez obzira što se radi o starom filmu, uvijek postoje nove generacija filmofila koji se upravo sada upoznaju sa ovakvim i sličnim filmovima. Zapravo, kada bolje promislim, ne postoje stari filmovi, jer bez obzira kada je film snimljen, on će uvijek nekome biti novi. I ako mogu, brišem ono za “stari film”. To ne postoji. Postoje samo filmovi koji su otkriveni i koje tek treba otkriti.

Crouching tiger hidden dragon. Originalni naslov ovog filma itekako je znakovit, te vam u suštini prikazuje, odnosno otkriva samu poantu filma. On predstavlja citat iz kineske mitologije i govori o tome kako ispred svojih neprijatelja uvijek moramo sakriti svoje najveće vrline, tako da oni ne saznaju odmah gdje smo najjači. Upravo je to bila i nit vodilja samih likova u filmu, te je na taj način itekako odana počast ovoj zbilja mudroj i pametnoj izreci. Već sam gore spomenuo kako sam se u ovaj film zaljubio na prvi pogled, a jedan od glavnih razloga krije se u jednom liku kojeg je u filmu odglumila prekrasna glumica Ziyi Zhang. Svaki put kada negdje pročitam njeno ime, odmah se sjetim uloge u ovom filmu. Scene u kojima se ona pojavljuje mogu se već sada nazvat mitskim, baš poput ovog filma.

Borilačke vještine koje nam je prezentirala u filmu doista jesu umjetnost u svakom pogledu. Međutim, ona je to napravila na tako uvjerljiv način, da je simfonija pokreta koju je prezentirala u filmu, naprosto pravi melem za oči. Ovo dobiva još više na značenju, jer po vlastitom priznanju nije imala nikakve treninge uz koje bi se pripremala za scene borbe, već samo plesno iskustvo koje je itekako dobro iskoristila u samom filmu. “Kineski san koji nikad nije postojao.” Ovako je ovaj film opisao redatelj filma Ang Lee. Iako se možda čini čudnim na prvi pogled, ako malo bolje promislite, ima itekakvog smisla. Pogotovo će vam dobiti na značenju kada pogledate sam film. Sa vremenskim odmakom, poznavajući sam rad redatelja Ang Leea, njegovi filmovi upravo i govore dosta često o tim nepostojećim snovima. Ovaj film je u tom pogledu najveći san od svih, odnosno san svih snova.

Kada je u pitanju Tigar i zmaj, onda treba reći kako je njegova vrijednost prešla sve moguće granice, upravo zbog toga jer govori o univerzalnim temama u kojima se svi možemo prepoznati. To su itekako znali prepoznati i članovi filmske akademije, te su ovaj film nagradili sa čak deset nominacija za Oscara, što je uz film Roma, najveći broj nominacija koje je neki strani film dobio. Od tih deset nominacija, potvrdio je njih četiri, što je isto rekordan broj osvojenih Oscara za strani film. Pored Tigra i Zmaja, još su samo dva strana film osvajala toliki broj Oscara – Funny & Alexander, te Parazit.

Pored svih tih nagrada, koreografija filma je nešto što zaista treba posebno izdvojiti. Ona je zapravo srce i duša ovog filma. Ako su vas neke scene iz ovog filma podsjetile na koreografiju iz filma Matrix, onda to nije ništa čudno, jer je isti čovjek, Woo-Ping Yuem, radio na oba filma. Kineski Matrix, hmmm…možda opis nije daleko od istine kada su u pitanju ta dva filma. Međutim, kada su u pitanju scene borbe, tu ovaj film nema konkurenciju, barem ako se mene pita. To je tako dobro režirano, snimljeno i napisao da jedino što možeš napraviti je sjesti i diviti se.

Ono što je posebno zanimljivo, kada su u pitanju borilačke scene, zasigurno je potez scenarista filma koji u scenariju ništa nije opisao, već je samo dodao kako će se raditi o najboljim borilačkim scenama ikad viđenim na filmu. Touche! Baš kako sam već gore spomenuo, Ang Lee je opisao ovaj film kao san koji nikad nije postojao. Razmišljajući malo o tome pišući ovaj moj mali osvrt na film, zapravo sam shvatio kako je za filmofila poput mene taj san upravo bio ovaj film. San koji nikad nisam sanjao, a koji mi se ostvario.