PIŠE: ANĐELA BULIĆ
Pojam filmskih produkcijskih kuća uglavnom vežemo za hollywoodske studije koji već godinama gospodare filmskom industrijom. Veliki filmski setovi, velike produkcije filmova koji imaju u svojim postavama velika imena filmaša i glumaca sinonim je za uspješan film koji će na svjetskom box officu zaraditi bolesne količine novca. Prihodi su veliki, ali i ulaganja u filmove. Znači li ova formula garantirani uspjeh? U zadnjih nekoliko godina svjedočimo da baš i ne. “Ubojice cvjetnog mjeseca”, “Tar” i “Fabelmanovi” samo su neki od primjera filmova iza kojih stoje velika imena, no unatoč tome što su nominirani za brojne nagrade brojke na box officu nisu bile briljantne. Ovakve stvari događale su se i u prošlosti s filmovima koji su s vremenom postali klasici, poput “Iskupljenja u Shawshanku”, “Divnog života” i “Građanina Kanea”. Da velika ulaganja nisu uvijek sigurnost uspjeha filma uvidio je Jason Blum još 2000. godine kada je odlučio osnovati vlastitu produkcijsku kuću Blumhouse. Danas je produkcijska kuća Blumhouse vodeća na tržištu za proizvodnju horor filmova, a kako je sve počelo donosimo u nastavku.
Jason Ferus Blum, filmski i televizijski producent osnivač i izvršni direktor Blumhouse Productionsa rođen je u Los Angelesu 1969. godine u židovskoj obitelji. Njegova majka, Shirley Neilsen Blum, bila je profesorica umjetnosti, a otac Irving Blum nezavisni trgovac umjetninama i direktor galerije Ferus. Čini se kako je upravo od roditelja Jason dobio snažne temelje za svoj budući posao. Tijekom studiranja na koledžu Vassar, Jason i njegov kolega s fakulteta i budući filmaš Noah Baumbach bili su cimeri. Baumbach je snimio svoj prvi film “Kicking and Screamng” 1995. godine, dok je za produkciju filma bio je zadužen upravo Jason. Priliku za produciranje ovog filma dobio je kada je primio pismo od obiteljskog prijatelja Stevea Martina koji je podržao projekt. Upravo to pismo je uz kopiju scenarija Jason poslao direktorima Hollywooda i time osigurao sredstva za produkciju filma. Nakon završenog studija, Jason postaje direktor produkcije u kazališnoj grupi Malaparte, Ethana Hawkea. Zatim prelazi u Miramax, produkcijsku kuću Boba i Harveya Weinsteina koja je u to vrijeme gospodarila svijetom filma. U Miramaxu je radio kao izvršni direktor, a zatim se nametnuo na tržištu kao nezavisni producent za Paramount Pictures.
Jason je odlučio uzeti stvar u svoje ruke 2000. godine kada osniva vlastitu produkcijsku kuću Blumhouse Productions. Izvorno je Blumhouse bio poznat kao Blum Israel Productions & Amy Israel. Godine 2002. dolazi do razilaženja Bluma i Amy Israel te tvrtka preuzima naziv Blumhouse Productions. Danas je to tvrtka koja je osvojila tržište produkcije horor filmova, ali to nije bio prvotni plan. U periodu od 2002. do 2009. Blumhouse je producirao osam nezavisnih filmova od kojih niti jedan nije postigao nikakav poseban rezultat. Za opstanak Blumhousa i poziciju na tržištu bilo je nužno producirati „veliki studijski film“. Jason je odlučio prihvatiti produkciju filma „Zubić vila“, obiteljsku komediju sa budžetom od 48 milijuna dolara. Glavnu ulogu u tom filmu imao je The Rock koji u to vrijeme nije bio na A listi plaćenih hollwodskih glumaca. Jason je na festivalu South by Southwest 2014. ispričao ovu priču u kojoj je spomenuo da je mrzio sve u vezi posla produkcije filma, ali je bio zadovoljan produkcijom studijskog filma.
I sada dolazimo do filma koji je promijenio čitav pogled na produkciju filmova i koji je Jasona Bluma potakao na model po kojem je Blumhouse učinio jednom od najuspješnijih produkcijskih kuća 21. stoljeća. Riječ je o filmu “Paranormal Activity” koji je postao svjetski fenomen. Ovaj film postao je pravi mit u svijetu filma, jer je unatoč malim ulaganjima postao brutalan hit te je na kino blagajnama zaradio oko 193 milijuna dolara. Dakako, nije ovo prvi takav fenomen u filmskoj industriji. Naime, prije fenomena “Paranormal Activity” sličan je uspjeh postigao “The Blair Witch Project” (1999.) U film je uloženo oko 60 000 dolara, a zarada je bila nevjerojatnih 248,6 milijuna dolara. Velika je zanimljivost kako je upravo Jason Blum odbio producirati “The Blair Witch Project”. I dan danas često ističe kako ne može prežaliti tu odluku. Baš se pitamo zašto. Srećom po njega tu grešku nije napravio deset godina kasnije sa “Paranormal Activity”. Za one koji nisu upoznati, redatelj Oren Peli je u vrijeme velike ekonomske krize 2007. godine snimio film za svega 15 tisuća dolara. Film je bio bez poznatih imena, bez velike produkcije te je snimljen kućnom kamerom. Ovaj indie projekt bio je prikazivan po raznim festivalima dvije i pol godine. Tek nakon tog vremena redatelj Peli dobiva ponudu od 150 tisuća dolara za otkup filma koji bi bio distribuiran izravno na DVD-u, što je on odbio. No, jedna od DVD kopija stigla je i u ruke Jasona Bluma koji je prepoznao potencijal te stupio u kontakt s Pelijem s idejom da prihvati Blumhouse kao produkcijsku kuću koja će pomoći filmu da pronađe distributera, unatoč tome što je velika brojka ljudi pogledala film. Blum je dakako uspio u svom naumu, a i sam Steven Spilberg je prepoznao vrijednost projekta te su njih trojica sklopila dogovor. Prvotna ideja je bila film plasirati na DVD, ali su zbog odličnih testnih projekcija odlučili pustiti film u kina. Paramount Pictures je tako postao distributer filma, dok je Blumhouse iznova snimio film i poradio na montaži. Tako je zapravo premašen iznos onih mitskih 15 tisuća dolara, te je film na kraju koštao oko 200 tisuća dolara.
Tako smo dobili film od kojeg publika nije znala što očekivati. Bez velikih glumaca, produkcije i bez prethodnih projekata redatelja. Kada su se svjetla kino dvorane ugasila publika je umjesto tipičnih loga studija, produkcijskih kuća i sličnih marketinških naznaka dobila samo znakovitu poruku: „ producenti žele zahvaliti obiteljima Micah S. i Katie F. i policijskoj postaji Rancho Penasquitos što su nam ustupili ovu snimku“. Naravno, nakon toga započinje film snimljen kućnom kamerom koji prati odnos mladog para. Pratimo njihove svakodnevne aktivnosti i publika stvara povezanost s likovima. Ali naravno stvari kreću u jako lošem smjeru te do kulminacije događaja shvaćamo sam naziv filma. Malo je reći da je publika bila prestravljena, a kako govorimo o vremenu prije pametnih mobitela i sveprisutnog Interneta mnogi su mislili da je sve stvarni događaj. Bez ulaganja u marketing, već isključivo usmenom predajom među publikom film je zaradio 193 milijuna dolara i postao fenomen. Osim što smo dobili uspješan i gledan film ponovno je u modu stigao, danas sve popularniji, podžanr horor filma „found-footage“.
Kao što smo napisali, “Paranormal activity” u kina je stigao samo nekoliko mjeseci nakon filma “Zubić vila” koji je koštao 48 milijuna dolara. Upravo je cijena gotovo jednake ulaznice za visokobudžetni i niskobudžetni film zaintrigirala Bluma. Vodeći se tom mišlju Jason Blum kroz Blumhouse odlučuje prijeći na revolucionarni način produkcije filmova. Producirati će niskobudžetne filmove (manje od 10 milijuna dolara) u kojima će redateljima davati potpunu kreativnu slobodu nad projektom, a eventualna dobit dijeliti će se jednako. Ovaj model pokazati će se kao pun pogodak, posebno u horor žanru. Nakon “Paranormal Activity” Blumhouse pod svoje uzima filmove “Insidious” (2010.) Jamesa Wana čiji je budžet bio 1,5 milijuna dolara, a zarada 100 milijuna dolara i “Sinister” (2012) Scotta Derricksona budžeta 3 milijuna dolara sa zaradom od preko 87 milijuna dolara. Ova dva fantastična horor filma postali su moderni klasici horor žanra. Zbog velikog razvitka mnogih projekata 2010. godine osnovan je poseban odjel unutar Blumhousa koji se zvao Haunted Movies. Taj odjel razvio je filmove poput: “The River”, “The Bay” i “The Lords of Salem”.
Blumhouse po prvi put odlučuje napraviti od svog filma franšizu pa se tako 2013. godine snima “Insidius: Chapter 2”, ali i mega uspješne filmove poput “Purge” i “Dark Skies”. Lista filmova, posebno onih u horor žanru u produkciji Blumhousa postajala je sve duža: “Ouija”, “Unfriended”, “Split”, “The Gift”, “Hush” te novi nastavci franšiza “Paranormal Activity”. Kako je Blumehouse zavladao horor žanrom osnovao je još jednu srodnu produkcijsku tvrtku pod nazivom BH Tilt kojoj je bio cilj izdavanje filmova na više platformi. Pod vodstvom te produkcije nastali su filmovi poput: “The Green Inferno”, “The Darkness”, “Upgrade”, “Don’t Let Go” i slični. Bio je ovo mudar potez Jasona Bluma koji itekako prati promjene koje se događaju u filmskoj industriji. Pad broja odlazaka ljudi u kina automatski znači manje novca na box officu, no rastom streaming platformi (Netflix, Amazon, Hulu) Blumhouse ostaje u igri putem BH Tilt sestrinske firme. 2017. godine Blumhouse se udružio s distribucijskom kućom Neon. U horor žanru poseban uspjeh Blumhouse doživio je s filmom “Get Out” Jordana Peela. Bio je to film koji se dogodio u pravo vrijeme, jer su za vrijeme izlaska filma u Hollywoodu jako bile zastupljene rasne teme. Film koji govori na intrigantan način kroz horor žanr o rasnim problemima i predrasudama bio je nominiran je u više kategorija za Oscara, te se upisao u povijest kao prvi film horor žanra koji je osvojio „zlatnog ćelavca“ za najbolji originalni scenariji. “Get out” se smatra modernim klasikom, a sam film je uveo je u filmsku kulturu nove pojmove poput „potonulo mjesto“ koji je postao dio filmofilskih razgovora, posebice kada su u pitanju horori.
Iako se Blumehouse prvotno veže za horor filmove horor to nikako ne znači kako pod svoje nisu uzeli i filmove ostalih žanrova. Najbolji primjer je film film “Whiplash” u režiji Damiena Chazella kojeg je 2014. producirao upravo Blumhouse. Tada je Damien Chazell bio samo mladi perspektivni redatelj, no nakon uspjeha filma doslovno su mu se otvorila sva filmska vrata, pa tako snima filmove “La La Land”, “First Man” i “Babylon”. “Whiplash” je dobio velike pohvale kritičara te je osvojio tri Oscara. Uspjeh filma bio je velika stvar za mladog redatelja kao i za samu produkcijsku kuću koja je dokazala da model niskobudžetnog snimanja nije samo rezervirana za žanr horor filmova. Blumhouse producira i film “BlacKkKlansman”, Spikea Leea. Film postaje jednako uspješan poput “Whiplasha” te dobiva nekoliko nominacija za Oscara, uključujući i onoga za scenariji, dok Blumhouse bilježi još jedan uspjeh kao produkcijska kuća. Blumhouse je sudjelovao u koprodukciji televizijskog filma “The Normal Heart” (2014) koji je osvojio nagradu Primetime Emmy za najbolji televizijski film. Osim filmova Blumhouse se okušao i u produkciji serija pa je također osvojen Primetime Emmy u kategoriji za izvanrednu dokumentarnu ili publicističku seriju, “The Jinx” (2015).
Vijest kako bi moglo doći do spajanja Atomic Monstera Jamesa Wana sa Blumhousom bila je 2022. godine prava bomba u svijetu filma, posebice što i Atomic Monster ima ugovor sa Universalom kao i Blumhouse od 2014. godine. Model upravljanja zamišljen je na način da bi kuće nastavile poslovati zasebno, vodeći se svojim dosadašnjim kreativnim i autonomnim radom. Universal je pokušao oživjeti svoje velike franšize serijom novih filmova unutar filmskih svemira DC, Marvel i The Conjuring ali jednostavno nije išlo. Filmovi su bili slabije kvalitete, uz sve lošije scenarije, CGI efektima i lošom glumom. Netom prije zatvaranja kina zbog korona virusa 2020. godine, Blumhouse je napravio remake filma “Nevidljivi čovjek”, a nedugo nakon toga su odlučili snimiti novu kultnu trilogiju filmova u Hallowen franšizi sa Jamie Lee Curtis u glavnoj ulozi. Sudeći prema prema ostvarenim rezultatima na box officu ta odluka je bila pun pogodak, bez obzira na podijeljene reakcije publike na filmove. Nakon korona krize Blumhouse je nastavio s uspješnom produkcijom filmova, većinom horor žanra pa smo tako imali priliku gledati uspješnice poput “Freaky”, “The Black Phone”, “M3GAN”, “Totally Killer”, “Five Nights at Fredy” i mnoge druge. Blumhouse se okušao i u svijetu serija, gdje se posebno ističe “Into The Dark”. Blumhouse je sudjelovao kao koprodukcijska kuća i u HBO-ovoj seriji “Sharp Objects” koja je bila hvaljena od publike i kritike.
Na rad Blumhouse studija definitivno ima više pohvala nego kritika. Naravno, neki filmovi su jednostavno prošli bolje, a neki slabije kod publike i kritike. Najveća zabilježena kritika na račun rada Blumhousa i samog Jasona Bluma bila je činjenica kako niti jedna žena nije režirala film pod njihovom produkcijom. Jason je kao objašnjenje te situacije naveo kako „nema puno redateljica koje su sklone raditi horor“. Na ovaj komentar dobili su niz kritika, nakon kojih je morao povući svoju izjavu i ispričati se. Pa ipak, godine 2019. Sophia Takal postaje prva redateljica koja je režirala film za Blumhouse. Bio je to film “Black Christmas” koji je sama redateljica radila studijski, no sam film nije dobro prošao. Publika je bila razočarana, a kritičari su ga dosta popljuvali. No, s druge strane Blumhouse sustavno dobiva mnogo pohvala za svoj rad. Mnogi hvale njihovu odvažnost i kreativnost u projektima. Hvali se njihov pristup snimanju filmova, jer kako ističu kritičari niskobudžetni pristup omogućava da mladi talenti u nedostatku novca dobiju priliku za razne improvizacije i prilagodbu situacijama. Hvali se i njihov rad na franšizama za koje kažu da podsjećaju na filmove 80-ih kada su horor filmovi imali svoj vrhunac u popularnosti. Filmovi iz Blumhouse franšiza imaju tendenciju zadržavanja duha izvornika, ali s drugačijim narativima priče. Formula je to koja Blumhouse već godinama drži na tronu kao kralja horor produkcije u svijetu filma.
Osim filmova Blumhouse je prepoznao potencijal i drugih branša te je tako spojio ugodno s korisnim. Godine 2012. otvorili su „Blumhouse of Horrors“ u Los Angelesu, kao dio nezaboravnog interaktivnog iskustva koje posjetiteljima omogućava posjet ukletoj kući. Na ovom pothvatu surađivali su i s Halloween Horror Nights kako bi proširili ponudu, pa su tako posjetitelji osim uklete kuće imali priliku uživati i u labirintima, raznim zonama zastrašivanjima koje su inspirirane nekim od najpoznatijim njihovim filmovima poput “Purgea”, “True or Dare”, “The Black Phone”, “M3GAN” i drugih. Osim horor zabavnih parkova Blumhouse je u studenom 2014. godine osnovao izdavačku kuću Blumhouse Book. Cilj ove izdavačke kuće je da filmaši i autori stvaraju originalne horor romane i trilere. Prva knjiga u izdavaštvu njihove kuće bila je knjiga samog Jasona Bluma „The Blumhouse Book of Nightmares: The Haunted City“. Uz izdavačku djelatnost, Blumhouse se odvažio zakoračiti i u svijet proizvodnje i objavljivanja videoigara koje bi kao glavne teme, dakako, imale horor. Videoigre bi trebale biti dostupne za igraće konzole, računala i mobilne uređaje. Ovaj odjel za videoigre udružio se s brojnim neovisnim programerima koji bi u suradnji s Blumhouseom proizvodili igre budžeta ispod 10 milijuna dolara.
Već preko 20 godina imamo mogućnosti gledati filmove koje proizvodi Blumhouse. Svojim posebnim načinom snimanja filmova gdje se minimaliziraju troškovi proizvodnje koje većinom snimaju na području Los Angelesa sa minimalnim CGI efektima i relativno nepoznatim redateljima i glumcima Blumhouse niže uspjehe. Redatelji koji imaju potpunu kontrolu na projektima već godinama nam isporučuju nov i inovativan pristup horor žanru. Blumhouse ne može svakom od njih omogućiti senzacionalni uspjeh i hit na kino blagajnama, ali im nudi mogućnost da njihovi filmovi budu viđeni bilo u kinu ili na streaming platformama. Blumhouse učinio je neizmjerno puno za svijet filma i za samu publiku. Genijalni koncept Jasona Bluma donio nam je neke nove poglede na svijet filma, posebice za horor žanr. I zato hvala Blumhouseu, hvala Jasonu Blumu. Veselimo se idućim (horor) avanturama.
