Speak No Evil – remake koji je nadmašio original

Još jedan remake?! Vjerujem kako je ovo bila prva reakcija većine filmofila na vijest kako se snima američka verzija danskog filma „Speak No Evil“. Ovaj horor redatelja Christiana Tafdrupa izazvao je veliku pažnju kod publike. O njemu se pričalo po društvenim mrežama te je potaknuo raspravu o mnogim temama koje je obrađivao, posebice među ljubiteljima horora. Činjenica kako se snima remake filma čija se vrpca takoreći nije ni ohladila iznenadila je mnoge pa su se svi ti upitnici o smislu njegovog postojanja činili i više nego logičnim. No, valja podsjetiti kako kratki period između izlaska originalnog i remake filma nije baš tolika rijetkost. Sjetimo se samo odličnog švedskog horora „Neka uđe onaj pravi“ koji je imao premijeru 2008. godine, da bismo također nakon dvije godine dobili i američku, jednako tako uspješnu verziju. Kada je u pitanju „Speak No Evil“, koliko god bio oduševljen danskim filmom, posebice mračnom atmosferom i osjećajem tjeskobe koji me držao dugo nakon odjavne špice, moram priznati kako mi je u samoj radnji ipak puno toga nedostajalo da bi mogao u potpunosti uživati u njemu. I zato sam, vjerujem, uistinu bio jedan od onih rijetkih koji se radovao izlasku remakea, u nadi da će uspjeti popuniti sve one mane koje su mi bile prisutne kod originala. I odmah na početku da kažem, drago mi je da je u tome u velikoj mjeri uspio. U istoj onoj mjeri kao i kad je u pitanju „Neka uđe onaj pravi“. I zato je „Speak No Evil“ također savršen primjer kako se original i remake mogu i trebaju savršeno nadopunjavati.

„Svi smo jebeno pristojni.“

„Speak No Evil“ u svojoj radnji ima točno ono što inače volim kod filmova, posebice kada je riječ o hororima i trilerima, mojim najdražim filmskim žanrovima. Naime, film nas vodi u životnu svakodnevicu i to tako što obrađuje naše stvarne strahove i tjeskobe s kojima se možemo povezati. Počevši od nametnute pristojnosti prema ljudima koji to ne zaslužuju, preko veza između partnera koje više ne funkcioniraju pa sve do onih puno strašnijih, a zbog kojih će, vjerujem, svakom roditelju iskustvo gledanja filma biti posebno traumatično iskustvo. Dakle, film nije nekakav SF koji je teško zamisliti već filmska slika niza životnih situacija u kojima smo se barem jednom našli, odnosno film o tjeskobama koje nas prate u životu i koji postavlja jasna pitanja koliko smo zapravo okovani svojom, ali i onom nametnutom društvenom pristojnošću.

Ono što ovaj remake čini superiornijim u odnosu na original prije svega je James McAvoy koji u filmu ima glavnu ulogu. Za mene je James nevjerojatno podcijenjen glumac koji ni približno nema status kakav bi trebao imati. Jer, obzira u kakvim filmovima glumio, gotovo je sigurno kako će on biti na visini zadatka. Toga sam bio i svjestan prije odlaska u kino i znao sam točno kako me James neće razočarati. Na kraju me opet uspio ostaviti bez teksta sa svojom izvedbom koja je u velikoj mjeri i glavni razlog zbog kojeg je ovaj remake vrijedan vaše pažnje. Jamesov lik istovremeno je šarmantan i zastrašujući, i to je ona velika razlika koja čini prevagu prema kvaliteti ovog filma. Fizički je moćan, a on tu fiziku koristi za skrivanje i otkrivanje svog karaktera prema drugima. On kao da uživa u tom (ne)obuzdanom ludilu, a što se još više ističe kroz odnos s Ciarom (jako dobra Aisling Franciosi).

Imati u filmu jedan takav karakter koji se razvija od prijateljski nastrojene osobe, pa sve do suptilnog ubacivanja prisutnosti nečeg zlokobnog kroz samo jedan običan pogled koji krije stvarnu čudovišnu prirodu pojedinca, naprosto je primamljivo za gledanje, ma koliko god bilo neugodno. Film ima jako puno scena koje zahtijevaju uključenje gledatelja, gotovo na navijački način. Iako nam se neki postupci protagonista mogu činiti nerazumnima, upravo je on glavni razlog, posebice kada u cool stilu ubaci šarm ispod zlokobne unutrašnjosti, zbog kojeg ostali likovi počinju sumnjati u svoje instinkte. Na taj način i mi lakše shvaćamo zašto se nalaze u situaciji dulje nego što bi realno trebali i smjeli. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, ima nešto privlačno u likovima koji su cool, zabavni i šarmantni poput onog kojeg je portretirao McAvoy, bez obzira na to što radi stvari kojoj prosječnoj osobi nikad ne bi pale na pamet. No, upravo zato je njegov lik toliko zavodljiv, posebice za većinu ljudi koja živi po pravilima.

Drugi najvažniji lik u filmu, a koji je također bitan prije svega za karakter samog filma, ako se mogu tako izraziti, svakako je onaj koji je utjelovila Mackenzie Davis, a koju sam prvi put primijetio u jednoj manjoj ulozi u filmu Blade Runner 2049. Ono što se meni nije svidjelo kod originala, upravo je bila osobnost glavnih protagonista, tako da je ovaj film bio ugodno iznenađenje po tom pitanju, a što je itekako utjecalo na moj pozitivniji ali i uvjerljiviji pogled na samu priču. Naime, upravo kroz glavni ženski lik, a koji je itekako snažan, mi i stvaramo motivaciju i interes za sve ono što se događa u filmu. Naša povezanost za radnju raste kroz njene oči, dok ona i govori i postupa upravo u ime publike. Dosta puta mi je tijekom gledanja filma došlo da povičem na likove i njihove odluke, a upravo je ona bila u velikoj mjeri glasnik razuma. Kroz nju se osjeti onaj Hanekeov dodir koji je sigurno bio uzor redatelju, a što ćete vjerujem prepoznati, posebice ako ste gledali filmove „Cache“ ili „Funny Games“. Njen lik je baš moćan, divlji, uz pristojno lice koje ipak ne može sakriti pravu emociju, ma koliko god se trudila biti „dobar gost“. Ona se neće libiti pokazati impulzivnost, što odgovara slojevitosti njenog karaktera. Kroz nju redatelj i prikazuje tu socijalnu anksioznost koja raste kada njen lik dođe u dodir sa smrtnom opasnosti. Ona se kao glavna protagonistica tako savršeno nadopunjuje sa snažnim antagonistom u ulozi Jamesa McAvoya.

U tom pogledu scenarij odgovara tonu filma te je lako zamisliv, čak i kada se likovi nađu u ekstremnim situacijama gdje vidimo njihove prirodne reakcije, bilo verbalno ili fizički. Tada se i postavljaju pitanja koja film obrađuje ispod površine, odnosno koliko smo spremni staviti etiku i tuđe osjećaje ispred vlastitog instinkta. I koliko smo zapravo sami krivi za posljedice ne radeći ništa.

„Zašto to radite?“
„Zato jer ste nam dopustili.“

Općenito, suptilna interakcija između likova i stvara ton filma, a koji s odmakom vremena postaje sve neugodniji i nasilniji. Horor je sramežljivo skriven. Tenzija koja raste kroz borbu za preživljavanjem viđena je u brojnim filmovima, a iz kojih je i redatelj crpio inspiraciju, poput „The Last House on the Left“ ili „Straw Dogs“. Watkins je lijepu posvetu dao i originalnom filmu, ali i filmu kojeg je sam režirao, “Eden Lake”, meni njegovom najdražem, i to u smislu mračne atmosfere koja je, istina, suptilna u odnosu na ta dva filma, ali opet je dovoljno opipljiva.

Ako vam je original bio po guštu, vjerujem kako ćete cijeniti ovaj film, upravo zbog tog drugačijeg iskustva gledanja u kojem sam ja, iskreno rečeno, puno više uživao. I sve promjene koje su napravili itekako imaju smisla, tako da sam u velikoj mjeri uživao u njima. To stvara i napetost u radnji, tonu ali i samom žanru, a koji je također bitno drugačiji od originala. Naime, po meni je danski film više psihološki horor, dok ovaj više koketira s trilerom. Možda je to čudno pročitati kao prednost, posebice kad to napiše ljubitelj horora, i nije da mi to istovremeno nije i zamjerka, o čemu ću malo kasnije, ali u pogledu žanra kojim najviše koketira smatram kako je to uistinu vrijednost filma. Ova je verzija, može se reći, stresno zabavna, jer humor funkcionira ne samo kao humor već i kao „oružje“ za ubijanje stresa. Atmosfera u originalu je bila više sumorna, mračna, dok ovdje nije takav slučaj. No, daleko od toga da ne postoje situacije koje će vam stvoriti neugodne trnce po tijelu, i to sve u stilu klasičnog horor/triler filma.

Najveća vrijednost ovog remakea nalazi se u tome što ima svoj DNK, i to zahvaljujući redatelju Jamesu Watkinsu kojem je bilo jasno kako se nije ni trebao upuštati u snimanje filma ako neće moći ponuditi nešto novo publici. U protivnom bismo imali isti film samo s američkim glumcima, što tek ne bi imalo nikakvog smisla. Watkins je u velikoj mjeri uspio u svom naumu, bilo kroz kulturološke razlike u odnosu na original koje su vidljive u filmu ili kroz tu našu povezanost s likovima. Meni su likovi u originalu strašno išli na živce koliko su bili glupi i nezainteresirani za borbu za preživljavanjem, tako da prema njima nisam imao nikakvu empatiju, ma koliko god film bio neugodan. Ovdje likovi imaju drugačiju energiju i baš zbog toga moram više puta naglasiti upravo tu njihovu snažnu karakterizaciju koja je jako bitna. Također, neki su likovi dobili puno više prostora i smisla, poput dječaka koji u originalu uopće nije imao nikakvu svrhu. Uz sve to, redatelj pametno koristi društvenu satiru za prikaz svih tih različitosti, žanrovski prvo kroz psihološki horor, a kasnije i kroz napetost trilera začinjenog akcijom.

Film vizualno ima štih 80-ih i 90-ih, a koji opet izražava notu po kojoj „svira“ film i njihovi likovi. U jednom trenutku na televiziji vidimo Chucka Norrisa koji za glavnog antagonista metaforički predstavlja vrijeme kada su muškarci bili pravi muškarci, odnosno kada su se cijenile vrijednosti koje danas, po njemu, nestaju. On je čovjek iz prošlosti koji dozvoljava djetetu gledanje nasilnih filmova jer smatra da mu je to potrebno za bildanje karaktera. U tom smislu kontrast između likova, odnosno suprotnost modernog načina života s jedne i seoskog načina življenja s druge strane savršeno se uklapa u radnju. Vjerujem da će sama završnica filma imati podijeljene reakcije. Film po meni upravo u svom epilogu krije suptilne poruke, poput neke vrste emocionalnog oslobođenja koji nije uvijek ugodan. I to mi se jako svidjelo.

Što vam prvo padne na pamet kada čujete pjesmu Stuck in the Middle with You? Ako ste filmofil, onda sam siguran da je to scena rezanja uha i ples Michaela Madsena u kultnom Tarantinovom filmu „Psi iz rezervoara“. Ovo vam ne spominjem slučajno jer ono što radi hit Stealers Wheela u Tarantinovom film, na sličan način u „Speak No Evil“ čini „Eternal Flame“, grupe The Bangles. Siguran sam da tu pjesmu više nikada nećete doživjeti na isti način, posebice ako je čujete na radiju za vrijeme vožnje. No, općenito gledajući, glazba u filmu ima jako ključnu ulogu, poput primjerice „Black Velvet“, Allanah Myles, a koja posebno služi poput neke vrste katalizatora za (seksualnu) napetost, što opet odgovara atmosferi koju diše film.

Kada su u pitanju mane, paradoksa radi, one su slične kao i vrline. Naime, baš kako sam naglasio, istina jest kako snažna karakterizacija likova utječe na cjelokupni pozitivni dojam, posebno kada su pitanju likovi koje su portretirali James McAvoy (Paddy) i McKenzie Davis (Louise). No, to isto ne vrijedi i po pitanju njihovih partnera. Tu posebno mislim na Bena (Scott McNairy), muža protagonistice koji je ovdje još veći slabić nego što je bio isti lik u originalu. Ako me to tamo nerviralo, ovdje sam bio još više na rubu živaca po pitanju njegovih postupaka. Ovdje je njegova nesposobnost još naglašenija, bilo da je riječ o odnosu sa suprugom koji više ne funkcionira ili pak kroz odluke koje (ne) donosi u situaciji kada prijeti smrtna opasnost. Film mu pri tome daje šansu za iskupljenje, posebice u završnici, tako da nisam nikako mogao imati bilo kakve simpatije prema njemu. Baš me iritirao. I kao možda najveću zamjerku, ali to više progovara žestoki ljubitelj horora, svakako je izostanak većeg prikaza nasilja i krvi u samoj završnici. To je dakako stvar ukusa, ali opet mislim ako si se već odlučio na takav epilog koji podiže horor akcijski adrenalin, onda ne vidim nikakav razlog da nam ne serviraš malo krvaviji odrezak.

No, kad se sve zbroji i oduzme, „Speak No Evil“ je najbolji dokaz i argument kako bi se i zašto trebali snimati remakeovi, ali i puno više od toga. Jer, osim što se savršeno upotpunjuje s jako dobrim originalom, on ga u velikoj mjeri i nadmašuje. Dovoljan razlog za odlazak u kino.