Red Rooms – koliko smo opsjednuti (serijskim) ubojicama

Zamislite anketu u kojoj bismo pitali današnju publiku koje serije i filmove najviše vole gledati. Gotovo sam siguran kako bi u samom vrhu bili oni naslovi koji se bave tematikom serijskih ubojica. Ništa čudno, posebice ako pogledate listu najgledanijih serija u zadnjih par godina na kojoj su se nalazili „Dahmer“, „Night Stalker“, „Conversation with a Killer: Ted Bundy Tapes“. Slična je stvar i s filmovima, a što najbolje dokazuju kultni statusi koji uživaju naslovi poput „Se7en“, „Kad jaganjci utihnu“, „Zodiac“, „Memories of Murder“, „I Saw the Devil“, da navedem samo neke. Opsjednutost serijskim ubojicama uvijek me na neki način i osobno fascinirala, bez obzira na to što su me neke priče totalno sjebale u mozak, poput primjerice „Night Stalkera“ radi kojeg nisam mogao noćima spavati. Čini mi se kako je popularnost takvih tema vezana uz činjenicu da sama radnja ulazi intimnije u prikaz nečega što je nekim ljudima nažalost urođeno po prirodi. Ta misterioznost kada su u pitanju stvari koje nam nikada ne bi pale na pamet da ih napravimo uvijek je bila privlačna publici, posebice kada znamo kako nam se ništa može dogoditi iz udobnosti doma ili kino dvorane. S druge strane naša povezanost s pričom raste kada je riječ o stvarnim zločinima koji su se dogodili stvarnim ljudima. No, koliko ima moralnosti u iskorištavanju nekog zločina u svrhu popularizacije ljudi koji su ih počinili tema je koju se malo tko usudio obraditi. Naime, većina filmova, bilo igranih ili dokumentarnih, većinom je ispričana od strane ubojice, u manjoj mjeri iz perspektive žrtava, a gotovo nikada iz pogleda nas samih, gledatelja. Upravo zato mi je posebno bio zanimljiv film „Red Rooms“, redatelja Pascala Plantea, a koji se bavi upravo fascinacijom publike prema ubojicama i njihovim zločinima.

Estetika filma „Red Rooms“ povezana je s radnjom, te se tako, mogu slobodno reći, i razvija jezik, pardon zločin filma. Redatelj Plante uzore više pronalazi u stilu koju njeguje Haneke, a manje primjerice Eli Roth, i to u smislu prikaza nasilja. Mada bi sama radnja mnoge filmofile mogla podsjetiti na Finchera, i neće biti u krivu. Pa ipak, Haneke kao referentna točka nabolje se oslikava kroz odluku o neprikazivanju zločina, odnosno scena koje bi trebale šokirati gledatelje, ali nam ih Plante s razlogom oduzima, kao da želi da sami zamišljamo ono što ne vidimo, već samo čujemo i osjećamo kroz reakcije drugih ljudi. To posebno dolazi do izražaja kada su u pitanju snuff videa, a koja prikazuju stvarna ubojstva. Pa ipak, želja za gledanjem tim više raste, posebice kada nam je nešto uskraćeno. Tako se kod nas stvara morbidna fantazija, neka vrsta zavisti, a što samo nasilje, paradoksa radi, čini još strašnijim iz perspektive nas kao gledatelja. Jer, kada vidimo neku krvavu scenu, barem je to tako u mom slučaju, nju možemo odbaciti ili prihvatit, ali samim uskraćivanjem onoga što želimo a ne možemo vidjeti, mi zapravo gubimo taj izbor. Na taj način, neprikazivanjem krvavih scena, redatelj kao da nas suočava s vlastitom krvožednošću.

Od samog početka filma stvara se osjećat tajanstvenosti koji savršeno odgovara temi. Imao sam dojam kako mi mozak cijelo vrijeme radi, dok sam istovremeno skidao slojeve njegove misterije. I, bez da sam to i primijetio, film mi se uspio podvući pod kožu, ali ne na ugodan način. Sve mi se nekako činilo realno, do te mjere da su se zidovi stvarnosti u potpunosti srušili kroz medij koji bilježi i prenosi nasilje, danas više nego ikada prije. Pogađate, radi se o internetu, mjestu koje može biti najbolje na svijetu, ali koje istovremeno posjeduje moć koju mnogi koriste na pogrešne načine. To je najbolje iskoristio upravo redatelj, a koji je estetiku filma smjestio unutar kompjuterskih ekrana, tako da ti zasloni unutar scene itekako imaju smisla s obzirom na trenutak u kojem se u određenom trenutku nalazimo. Većinom se u filmovima to svodi na montažu i blokove informacija koje pratimo na ekranu, no ovdje je sve dizajnirano tako da glavna glumica kontrolira tijek svih tih animacija, te tako komunicira s njima, a samim tim i s nama kao gledateljima koji pratimo radnju upravo kroz njene oči. Ekran kompjutera tako film čini zanimljivim, tjera nas na razumijevanje postupaka glavne protagonistice, kao da sam redatelj želi da se i mi fokusiramo na samu radnju, posebice kada pratimo dvije (napete) stvari odjednom. Film tada i postaje sve napetiji, dok naša nervoza raste sa svakim novim klikom, a što u samoj završnici prerasta u frenetični osjećaj uzbuđenosti koju ne možemo kontrolirati.

Redatelj kao svog uzora ne krije ni u Davidu Cronenbergu. Pa iako ovdje nije riječ o body hororu, čini mi se zanimljivim gledati utjecaj „crvenih soba“, odnosno snuff videa, kroz modernu tehnologiju. U tom se pogledu može reći kako je ovaj film na neki način Videodrome 21. stoljeća. Pascal Plante itekako razumije kako dobar horor mora biti kinematografski privlačan, a taj njegov jezik filma diše atmosferu koja prati ritam same radnje. Dominantna crvena boja odraz je scena koje ne vidimo, ali ih osjećamo na licu, baš poput glavne protagonistice. Gledanje filma u kasni sat čini se idealnim. To mogu reći iz vlastitog iskustva, kada sam se i osjećao kao kostur krvavih očiju. No, ne žalim za neprospavanom noći jer gledanje ovog filma svakako mi spada među najdraže i najomiljenije, i to iz više razloga.

U samom uvodu sam spomenuo kako se često priče o ubojicama iskorištavaju za „romantiziranje“ zločina, pa tako ne čudi njihova popularnost. Neki idu čak toliko daleko da ubojicama šalju ljubavna pisma u zatvor. Iskorištavanje žrtava koje žele zaboraviti bol najbolje je prikazano u prvom dijelu filma koji je poput savršeno režirane sudske drame. Uvod filma djeluje kao glazbena partitura, kao da redatelj scenaristički piše uz glazbu i tako stvara i naše (glazbeno) raspoloženje za film. Posebno je zanimljivo i miješanje žanrova, od metala preko elektronike pa sve do klasike, a što u potpunosti odgovara dojmu i načinu pogleda koji imamo prema nekim od glavnih likova. Žanrovi koji se spajaju doslovno su srce filma, a što dolazi do izražaja u jezivom momentu kada ubojica, do tada u potpunosti nezainteresiran za suđenje, pogleda u oči glavne protagonistice, odnosno u kameru filma koja služi kao prodor i našu podsvijest.

Popularnost filmova o zločinima, ubojicama, uopće ne treba čuditi ako uzmete u obzir da postoji jako puno ljudi koje zločini čak seksualno uzbuđuju. Taj se poremećaj zove hibristofilija. Nasilje kao seksualno uzbuđenje u filmu je najbolje prikazano kroz lik Clementine (Laurie Babin). To njeno uzbuđenje suptilno je prikazano, ali se ocrtava kroz zaslijepljenost i fasciniranost prema ubojici Ludovicu Chevalieru (jezivo moćan Maxwell McCabe-Lokos) a kojem se sudi za ubojstvo triju djevojčica od 13, 14 i 16 godina. I ne samo za ubojstvo već i za stavljanje groznih snimki ubojstava na dark web. Pogled na sam slučaj od strane Clementine čini se poput morbidne fantazije. Pa ipak, njen pogled na svijet u potpunosti prima drugačiji narativ kad joj stvarnost udari u glavu. Film tada postaje poput ekspresionizma, posebice u kadru kada Clementine podsjeća na sliku Edvarda Municha, samo što njen „Krik“ ne vidimo u fizičkom već psihičkom obliku.

Ako postoji lik preko kojeg mi kao gledatelji doživljavamo film onda je to bez ikakve sumnje Kelly-Anne (izvrsna Juliette Gariepy). Kelly-Anne tijekom cijelog filma djelovala mi je između superjunakinje i zlikovke, i to prije svega jer nisam bio siguran u njene prave motive. Koliko ćete je uspjeti prigrliti u samoj završnici filma najviše ovisi o vama, ali sam uvjeren kako ćete biti opsjednuti s njom na isti način na koji je ona opsjednuta s ubojicom. Uostalom, sam njen izgled itekako je privlačan, posebice oči koje su poput magneta, a sama njena pojavnost ima određenu fascinantnu vibru koja djeluje poput Rubikove kocke. Posebno je zanimljiv njen odnos s Clementine. I dok Clementine živi većinom u potpunom poricanju realnosti, Kelly-Ann privlači opasnost i uzbuđenje. I kroz prikazivanje slika zločina u njihovoj glavi, a koje su opet (d)oživljene na različiti način, film nas (u)vodi na napetu vožnju s koje ne možete i ne smijete skrenuti pogled.

Red Rooms je film koji i jest priča o opsesiji. S odmakom radnje i mi sami sve teže održavamo psihičku ravnotežu, stvarajući tako i vlastitu morbidnu fiksaciju s ubojicom. Zapravo je najjezivija činjenica koliko netko može ići daleko u svojoj opsjednutosti prema ekstremnim nasiljem. Postoje li zapravo uopće granice. Scena u kojoj se u sudnici Kelly-Ann obuče kao jedna od žrtava najbolji je dokaz toj tvrdnji. Korištenjem žanrovske subverzije redatelj od ovog filma stvara puno više od same priče o ubojici. Film dodiruje i teme umjetne inteligencije, odnosno njenog utjecaja na naš svakodnevni život, bilo u pozitivnom ili negativnom smislu. Red Rooms tako postaje nekog vrsta cyber trilera i sudske drame, kao da se redatelj želi odmaknuti o tipičnog žanrovskog pristupa kada su u pitanju slične teme. To je također vidljivo kroz pitanja na koja nemamo odgovore a tiče se glamura koji prati ubojice i koji nema veze sa njihovom ljepotom. Najbolji je dokaz upravo Ludovic Chavalier koji je fizički odvratan, ali je svejedno imao cure poput Clementine koje su bile fascinirane njime. Ubojica Chavalier uopće ne govori, čime je njegova jezivost još veća. Njega gledamo kao pod mikroskopom, dok same uvodne riječi u sudnici djeluju kao zagrijavanje za labirint zagonetki kojeg ćemo morati proći u nastavku. Film tako ne izbjegava moć psihološkog horora na koji ne možemo gledati objektivno, već smo poput glavnog lika, duboko uvučeni u taj morbidan svijet između fikcije i dokumentarne realnosti.

Opsjednutost koju ima glavni lik filma povezana je s njenim usamljeničkim načinom života, gdje se voajerizam čini kao vampirizam, a upravo je ta glad za krvlju nešto što, nažalost, u velikoj mjeri i simbolizira naše moderno društvo. Poveznica s Kelly-Ann tako se više čini kao morbidna, ali mi je svejedno privlačna. Ona u samom početku, baš poput filma, djeluje hladno, ali ta spirala zločina postaje sve toplija i toplija s odmakom radnje. Ona gleda snimke ubojstava, posvećena je svaku sekundu u potrazi za dokazom koji će inkriminirati ili osuditi ubojicu. Jeziva i složena karakterizacija oživljena je kroz jednako takvu izvedbu koja podsjeća u određenoj mjeri na Lizbeth Salander. Kelly-Ann tako i u mojim očima postaje privlačnija, možda zato što u sebi ima sve ono što me i inače privlači kod djevojaka. Iako nije tipična ljepotica, ima u sebi određenu privlačnost. Pa iako se to nigdje ne spominje, nije je nemoguće zamisliti kao veliku ljubiteljicu horor filmova. No, kako se film razvija, tako i njeno fizičko i psihičko stanje postaje sve nestabilnije. Karakter njenog lika se definira kroz njene postupke.

Najveća vrijednost filma ocrtava se kroz koketiranje apatije pred slikama ekstremnog nasilja, gdje svakodnevni horor umjesto bijesa, pa čak i nedovoljnog suosjećanja, izaziva ravnodušnost. Psihologiju online kulture film prikazuje kroz alternativnu stvarnost čime dotiče psihu publike. Pa ipak, film ni u jednom trenutku ne postaje sadistički. Da, on jest mračan ali mu nije cilj šokirati već pokrenuti razna pitanja i potaknuti raspravu. Redatelj ne pristupa temi senzacionalistički način. On od nas krade slike zločina koje doživljavamo kroz izraze lica onih ljudi koji ih mogu gledati. To je ono što nas najviše uznemiruje. I najjezivija od svega je činjenica da bismo, baš poput glavnih protagonistica, živčani izašli iz sudnice kada bi sudac zatvorio slučaj za javnost jer ne bismo imali prilike vidjeti sve te snimke. I samim tim uopće ne čudi što najstrašnija osoba na ekranu uopće nije ubojica. Tko jest? To je pitanje na koje svatko od nas mora pronaći odgovor. Jeste li sigurni da ga uopće želite pronaći? Red Rooms je slika našeg društva i to je njegova najveća vrijednost.