Uvijek postoji sutra – snaga žena

Jim Jarmusch, kultni američki redatelj, jednom je prilikom izjavio kako ne postoji ništa ljepše od otkrivanja umjetnosti, neovisno o kojoj se radi. Filmska, dakako, ona najčarobnija, posebna je za svakog filmofila, pa tako, gle čuda, nisam ni ja iznimka. Otkrivanje novih filmova, odnosno priča koje su isprepletene s realnošću na projektoru pokretnih slika uvijek su u meni stvarale osjećaj sreće, poput djeteta koje pronađe novu igračku, zakopanu u pijesku, otkrivenu morem umjetnosti. Tko će ga znati, možda je i odlazak u kino toliko poseban za mene, upravo jer mi iznova stvara osjećaj neizvjesnosti, leptirića u trbuhu kao kad se zaljubiš u posebnu osobu. Mrak kino dvorane isprekidan svjetlom projektora često zna donijeti životne priče, ali one tihe, ispunjene šutnjom. Priče koje su oko nas, ali za koje ne želimo čuti. Ili, još gore, za koje se pravimo da ne postoje. Jednu od takvih priča ispričala je talijanska redateljica Paola Cortellesi u filmu „Uvijek postoji sutra“.

Uvodni kadrovi filma djeluju poput snova koje su sanjale naše bake, sve se nekako čini nostalgično. Kadrovi koje nam redateljica prikazuje kroz dugu sekvencu postaju statične crno bijele fotografije od kojih svaka ima neku svoju priču. Tišina koju tada osjećamo čini se sasvim prigodnom, posebice kada je prekine jedan šamar koji se čini poput rituala za dobro jutro. Odjednom, one fotografije koje smo si stvarali u glavi poprimaju sasvim drugačiju notu, ispunjenu pjesmom u pozadini koja djeluje poput surove ironije života. U tom trenutku nam postaje jasno kako smo ubačeni u dramu življenja jedne obitelji, točnije života jedne žene čiji nas pogled udara kao podsjetnik kako ipak gledamo moderni film koji je smješten u prošlost koja, nažalost, još uvijek živi među nama.

Ideja da film obrađuje univerzalnu temu nasilja nad ženama i to tako da nas prividno vrati u poslijeratnu Italiju itekako je dojmljiva, i to u smislu vremena koje možda jest prošlo, ali koje se ipak nije promijenilo. Da, žene danas imaju prava, ali mentalitet koji iskrivljuje sliku ljubavi i pretvara je u posjedovanje još uvijek živi. I to je zapravo glavna motivacija filma. Ljubav kao središte radnje, ali ljubav koja nikad ne bi trebala biti posjedovanje, kao da je stvar s kojom će se netko tuči, pardon, igrati kad mu se prohtije, već ljubav ispunjena poštovanjem i međusobnim uvažavanjem.

Ljubav kakva bi trebala biti, ali to ipak nije, oslikana je kroz lik Delije, u emotivnoj izvedbi same redateljice Paole Cortellesi. Gledajući Deliju imate osjećaj nevidljivosti, i to ponajviše kroz njen odnos s nasilnim suprugom Ivanom (Valerio Mastandrea). Delija će učiniti tisuću stvari, brinuti se za djecu, svekra, supruga, ali sve to kao da nestane u trenutku kada joj se uputi loša riječ čime se obezvrijedi njena unutarnja postojanost, i to u njenim vlastitim očima. Možda nam se u tim trenucima Delia učini kao naivna, ali ona je itekako svjesna svega onoga što joj se događa. „Znam ja sve“, kao da iz nje progovara svaka žena, posebice žrtve nasilja koje se u tom pogledu mogu prepoznati, svjesne svega što gledaju na ekranu, većina kao i rekonstrukciju svog života, za razliku od (nasilnih) muškaraca koji ne primjećuju takve stvari naprosto zato što to nikada nisu ni trpili.

Filmom dominira lice žene koju razdire strah i napetost, njena bol ocrtana je suzama koje osjećamo u njenom pogledu. Pa ipak, nada uvijek postoji, sramežljivo udahne život u rijetkim trenucima kada od Delije dobijemo osmijeh koji rađa ponos i otpor. Taj vrtlog emocija redateljica u svojoj glumačkoj izvedbi prenosi na gledatelja iz kadra u kadar. Stvaranje autentičnosti likova stvara, paradoksalno, kroz iluziju. I to najviše slikom eksterijera, stvarajući tako realizam življenja kroz kadrove poslijeratnog Rima na čemu bi joj sigurno zavidjeli Vittorio De Sica ili Roberto Rossellini.

Humor koji ubacuje redateljica možda nekima neće biti po guštu s obzirom na to da se ipak radi o jednoj ozbiljnoj temi. No, utjecaj humora djeluje poput one proljetne zrake sunca koja obasja tamu unutrašnjosti doma koja je za Deliju poput podstanara kojeg se želi riješiti. Ta kombinacija humora i neorealizma savršeno funkcionira kroz odabir pjesama koje su u skladu sa slikama koje pratimo na filmu. Te slike su crtice Delijina života. Crtice koje stvaraju putovanje u kojoj ona ne želi biti samo putnica, već kapetanica vlastite životne plovidbe. U tom pogledu se poput simbola čini jedna slučajno pronađena fotografija kao odraz ljudskosti u ruševinama zemlje razorene ratom i mizoginijom.

Nasilje kojem gledamo u filmu ima i svoje lice, a ocrtan je kroz Lik Ivana, nasilnog muža, kojeg je u filmu portretirao Velerio Mastandrea. On izvana ne djeluje kao čudovište, već kao običan lik kojeg možemo vidjeti i danas, svuda oko nas. Ivan je vjerodostojan lik, istovremeno strašan i (tragi)komičan. Njegovi su dijalozi većinom svedeni na niz uvreda, naredbi, sarkazma i kritika koje upućuje prema supruzi koju doživljava kao svoje vlasništvo. Jedinu dozu „ljudskosti“ s njegove strane vidimo u trenucima „kajanja“ nakon nasilja, tako tipično za nasilnike. Nasilje koje se prenosi generacijama najbolje je vidljivo i kroz razgovor koji vodi sa svojim ocem, a koji mu savjetuje „kako nije dobro tući redovno ženu, već rijetko ali puno snažnije“. Neorealizam filma tako dobiva savršenu sliku onoga što se i danas događa, samo u drugačijem obliku. Jezik komedije kroz koreografirane scene nasilja, poput baleta, tako nas vodi na mjesta i teme na koje nas isključivo strah ne bi mogao odvesti.

Kada bih morao izdvojiti najdražu osobu u filmu, onda bi mi to definitivno bila Marcella (Romana Maggiora) koja tumači kćer glavne junakinje. Marcella je djevojka koja samo želi pronaći pravu ljubav, biti voljena od posebne osobe. No, sam pogled na njeno predivno lice prije svega karakterizira strah od sudbine koja je zadesila njenu majku. U jednom će joj trenutku čak i reći „prije bi se ubila nego da završim kao ti“, ali će osjećaj kajanja prevladati u istoj sekundi nakon izgovorenih riječi. Njihov odnos i jest skrivena ljubavna priča između majke i kćeri. Ta snaga roditeljske ljubavi najbolje je oslikana kroz Marcellu. Gledajući je tijekom filma imate dojam kao da je stalno ljuta, no ta ljutnja je stvorena iz tuge, ali upravo je zbog toga onaj jedan prikriveni osmijeh koji si međusobno upute majka i kćer njihova najveća snaga koju su uvijek imale u sebi. Snaga koja govori kako uvijek postoji (nada u bolje) sutra.

Sam naslov filma „C’e ancora domani“ (Uvijek postoji sutra), prepun je osobnosti likova koje upoznajemo, ali ponajviše nade kako nikada nije kasno za promjenu na bolje. Ta se nada za Deliju pojavljuje u oživljavanju iskre koju i dalje osjeća prema pravoj (staroj) ljubavi. Scena u kojoj s Ninom (Vinicio Marchioni) dijeli komadić čokolade dok se međusobno smiju s umrljanim zubima najbolje simbolizira putovanje u bolje sutra. Ovo zapravo u svojoj suštini i jest film o malim pobjedama na putu osnaživanja žena. U tim pobjedama Dalija je simbol svih onih žena koje žive nasilje, ali i društva koji ne želi „komunicirati“ s nasiljem koje im se događa pred očima. Nije stoga ni čudno da žene poput Dalije imaju osjećaj srama, pa čak i vlastite krivnje. Jer, kvragu, „bio je u dva rata“ nije mu za zamjeriti. Film u tom pogledu ne šalje poruku već djeluje kao podsjetnik koliko život može biti drugačiji. Klimaks filma čija je napetost ispunjena sentimentom i nadom, simbolički daje snagu svim ženama, ne samo za glasanje koje su dobile 1946. u Italiji, već i za glas za svoje vlastite živote.

Recenziju ću završiti citatom legendarnog Jean Luc Godarda koji je jednom prilikom izjavio kako će se muškarac i žena kad-tad rastati ako nemaju isti ukus za filmove. Naravno, Godard je tu mislio prvenstveno na pogled koji dvoje ljudi imaju na određene teme. U tom smislu, nekako mi se čini kako je ovo idealan film za upoznavanje i biranje partnera. Onoga tko će vam nakon gledanja reći kako se radi o filmu koji blati „jadne“ muškarce ili onoga s kojim ćete podijeliti čokoladu života.

„Uvijek postoji sutra“ je film koji djeluje poput štafete koju su bake ispisale i predale za sve sadašnje i buduće generacije djevojaka s porukom kako uvijek postoji sutra za življenje snova.