Kao netko tko je ludo zaljubljen u horor, moram priznati kako me najviše raduje otkrivanje novih filmaša koji svojim radom uspiju unijeti nešto novo i drugačije u, za mene, najbolji filmski žanr. Volim sve vezano za horor, a kada su u pitanju njegovi podžanrovi onda je izbor najdražeg vrlo jednostavan. Moja ljubav prema body horor filmovima započela je zahvaljujući Davidu Cronenbergu, odnosno njegovom kultnom filmu „Videodrome“. Nikad neću zaboraviti večer kada sam smanjenog zvuka na televiziji, jer nisam želio probuditi roditelje, gledao film koji mi je izazvao cijelu bujicu emocija. Bio sam zaljubljen u prekrasnu Nicki Brand, zamišljajući već tada kako ću pronaći djevojku poput nje s kojom ću gledati uvrnute filmove i uživati u njima. S druge strane Cronenberg mi je istovremeno priuštio pravu noćnu moru dok me upoznavao sa svom ljepotom i groteskom ljudskog tijela, te mi je tako u potpunosti promijenio način na koji doživljavam pogled umjetnosti na realnost života.
Nema nikakve sumnje kako je Cronenberg odgojio generacije filmofila, no nisu samo filmofili učili od Cronenberga već i brojni redatelji kojima je postao i ostao uzor i zahvaljujući kojem su bili inspirirani za stvaranje svojih filmova. Spomenuo sam prethodno radost otkrivanja novih filmaša, pa u pogledu body horora svakako veseli činjenica kako je sve više redateljica koje postaju moderne predstavnice ovog podžanra. Jedna od njih svakako je Julia Ducournau koja je sa svojim filmom „Titane“ osvojila Zlatnu palmu u Cannesu. Tu su još također odlične redateljice na koje svakako trebate obratiti pažnju, poput Jennifer Kent (The Babadook), Rose Glass (Saint Maud), Ana Lily Amirpour (A Girl Walks Home Alone at Night) te posebice Coralie Fargeat čiji sam rad prvi sam put upoznao zahvaljujući njenom dugometražnom prvijencu, filmu „Revenge“. Glavnu ulogu u tom filmu tumačila je Matilda Anna Ingrid Lutz kao djevojka koja se na posebno brutalan način osvećuje svojim silovateljima. Već je tada bilo jasno kakav (krvavi) stil režije njeguje Fargeat, tako da se sam s posebnim iščekivanjem dočekao njen drugi film, body horor „The Substance“ koji uskoro stiže i u naša kina.
„The Substance“ je drugi dugometražni film u karijeri za Fargeat i mogu slobodno reći film na koji bi kralj body horora, David Cronenberg, bio itekako ponosan. Cijela premisa filma svodi se na potragu prema boljoj verziji sebe, ljepše, mlađe, savršenije. Uostalom, tko zapravo ne mašta o tome, posebice u današnjem svijetu „lažnog savršenstva“. Fargeat tako stvara „supstancu“ koja omogućuje stvaranje savršen(ij)e slike pojedinca u svakom pogledu. Redateljica, sasvim prigodno, koristi body horor u savršenoj formi, ali ponajviše kao oružje, odnosno sredstvo za izražavanje nasilja prema problemima s kojima se svi suočavamo, ali ponajviše žene. Objektivizacija ženskog tijela, a što stvara mržnju prema odrazu u ogledalu, posebice kada je u pitanju hollywoodska „tvornica snova“ služe formi filma. „Nakon 50-e sve završava.“ Kroz tu mantru koja se ponavlja tijekom cijelog filma Fargeat prikazuje (ne)savršenstvo žena i njihovu „privlačnu odbojnost“ na način na koji diktira društvo.
Strah od starenja, usamljenost, osjećaj prolaznosti i nebitnosti univerzalni su dio svakog ljudskog postojanja. Današnja kultura opsjednuta je vječnom mladosti, pa se u tom pogledu sam početak filma čini kao savršen uvod horora prolaznosti. Film započinje ubrzanom sekvencom na stazi slavnih, i to pogledom na zvijezdu koja doslovno blijedi. Metafora nije mogla biti bolja, baš kao i samo mjesto. Jer, ako postoji grad gdje se starenje doživljava i gleda kao zločin, onda je to svakako Los Angeles. Elizabeth Sparkle, zvijezda koja tamni glavna je protagonistica filma u izvedbi genijalne Demi Moore kojoj je ovo bez ikakve dileme najbolja uloga u karijeri. I zato prije svega treba izraziti poštovanje za Demi zbog same činjenice da je uopće prihvatila ovakvu ulogu, a za što je, vjerujem, trebalo itekako puno hrabrosti s obzirom na to da njen filmski lik u velikoj mjeri oslikava i zrcali Demi ne samo kao glumicu već i njen mit izvan kamere.
Alegorija na predatorsku kulturu najbolje dolazi do izražaja kada Elizabeth shvaća kako će je uskoro zamijeniti mlađa i seksepilnija djevojka. Baš kako sam spomenuo, prvi kadar i prva scena polažu samu strukturu filma, odnosno povezuje priče u kojima nam postaje jasno što se događa sa stvarnim zvijezdama koje padaju u zaborav. U tom smislu možemo promatrati ovaj film kao izgubljenu kćer Davida Cronenberga i „All About Eve“, mada je „Supstanca“ puno veća „drolja“ koja se ne libi imati žestoki odnos i s ostalim filmskim žanrovima. Zvijezda koja blijedi i koja žudi za novom mlađom verzijom već je odrađena tema u filmskim klasicima, poput „Bulevara sumraka“, „Smrt joj dobro pristaje“ te već spomenute „All About Eve“. Pa iako Fargeat svima njima odaje počast te u njima traži i nalazi inspiraciju, “Supstanca” je, barem u onom vizualnom smislu, estetski najbliža Nicolasu Winding Refnu i njegovom „Neonskom demonu“. „Beauty isn’t everything, it’s the only thing“. Citat s plakata Refnovog filma slobodno se može ukrasti i za „Supstancu“ a koja ljepotu dovodi do monstruoznosti. Pa ipak, nekako mi se čini kako “Supstanca” najbolje pliva između body horora i satire, posebice kada redateljica stavi naglasak na humor koji nije suptilan i koji posebno paše u trenucima kada film ode u grotesku s likovima koji s odmakom vremena postaju sve veće karikature.
Osjećaj izolacije koju doživljava glavna junakinja filma najbolje se osjeća kroz stil režije koju njeguje Fargeat. Primjerice, njezin stan je odraz njenog fizičkog i psihičkog stanja, posebice kada slučajno čuje kako je šef, seksistički egoist, prigodnog imena Harvey (Dennis Quaid) na poslu voditeljice fitnes emisije planira zamijeniti mlađom i seksepilnijom. Fargeat na taj način stvara neku vrstu feminističkog body horora i to kroz svijet u kojem postoje posebna pravila i gdje se stvari guraju do krajnosti. Pri tome ne mislim na „pornografiju nasilja“ već upravo suprotno. Redateljica izbjegava realizam nasilja, i to tako što stavlja fokus na vizualno okruženje koje djeluje ekstremno posebice kada mu se doda začin crnog humora. Pretjerana priroda nasilja zapravo bi udaljila osjećaj realizma, a upravo je to željela (uspješno) izbjeći Fargeat. U tom smislu prikaz stereotipa oko toga kako se doživljava što djevojke mogu i trebaju raditi, kako se ponašati, „kako uvijek moraju biti nasmijane“, čemu se sve moraju prilagoditi i kako to utječe na njihov društveni život, zapravo služi kao osveta, metaforičko nasilje nad onim kako se doživljava žensko tijelo, bilo od strane muškaraca, žena ili društva općenito.
Film nema puno dijaloga i to je rizik koji se isplatio. Kroz složenost i nijansiranost uloga razina sirovosti i ranjivosti itekako je osjetljiva kroz sam pogled na likove, bez da i progovore jednu rečenicu. Monstruoznost odluka maskirane u potrazi za ljepotom savršeno se uklapa u boje filma, gdje dominiraju žuta, plava, crvena i ružičasta, a što je posebno pojačano frenetičnom montažom u kojoj gledamo ženska tijela koja su u potpunosti seksualizirana krupnim kadrovima grudi, nogu i stražnjica. S druge strane, muškarci su prikazani kao prljave životinje, predatori koji zahtijevaju od žena ljepotu i blistav osmijeh. Fargeat u tom dojmu koristi hranu, odnosno način prejedanja za prikaz njihove proždrljivosti kroz koju se oslikava jednako tako predatorski i pohotni pogled. „Želim je mladu. Želim je zgodnu i želim je odmah!“ Ništa kod Fargeat nije suptilno.
Glavni lik filma, Elizabeth, u potrazi za savršenim idealom ljepote postaje tragična figura vlastite propasti. Posebno mi se urezala u sjećanje scena šminkanja kada se Elizabeth sprema za spoj. Naime, baš kada sam pomislio kako je spremana za izlazak, pri tom izgledajući uistinu predivno, doza njene vlastite nesigurnosti ponovno je izašla na površinu. I to je zapravo najveća tragedije, jer upravo je tada izgledala prelijepo, nama kao gledateljima, samo što to ona, nažalost, nije mogla ni željela vidjeti. Tada dolazi i do striptiza u kojem vidimo golotinju koja ne služi kao požuda već kao prikaz ranjivosti. Ta golotinja je odraz u zrcalu nje same, odnosno prikaz onoga što znači biti u društvu sa samim sobom. Ta jurnjava za savršenstvom dovodi i Elizabeth na gore mjesto od onoga kada je tek počela tu „potragu za vječnom mladosti“, pa umjesto savršenstva dolazi do najgore moguće deformiranosti.
Faustovska pogodba koju stvara Elizabeth kroz potragu nove verzije sebe reflektira se najviše kroz fizičke posljedice. Odluka da si ubrizga supstancu koja će joj pomoći da postane mlađa i seksepilnija dovodi do stvaranja Sue (Margaret Qualley). No, baš kao i kod svakog „rituala ljepote“, tako se I ovdje treba pridržavati određenih pravila ili će u protivnom doći do neželjenih posljedica. Qualley i Moore tako postaju dva lica istog novčića, fizički i psihički. Sam pogled na Margaret, odnosno na njeno tijelo djeluje poput hipnoze, čime je redateljica, pa eto i na mom primjeru, dokazala kako muškarci ne mogu pobjeći od svoje prirode. Njen govor tijela tjera na reakciju i sasvim sigurno nitko normalan ne može ostati ravnodušan na njenu pojavnost u filmu. Injekcija koja probuđuje seksepil djeluje kao udar na stalnu potragu za ljepotom, a što dovodi do monstruoznog ishoda koji savršeno paše u body horor filmu koji u svoj kulminaciji djeluje kao kombinacija „Mulholland Drivea“, „Muhe“ i „Čovjeka slona“.
Margaret Qualley je prekrasna kao Sue, ali ovaj film pripada Demi Moore. Elegantna, ranjiva, luda, i sve to upotpunjeno emotivnim i fizičkim skidanjem koje nam pokazuje koliko kritički možemo gledati na sebe, ali i druge ljude. U tom svijetu gdje imamo istu osobu s različitim tijelima, svaka od njih stvara svoje vlastito iskustvo gdje se sasvim prigodno čini proces gubljena poštovanja mlađe prema starijoj verziji. A kada tome dodamo proces starenja koji ne možemo kontrolirati i sve to kroz istraživanje nedostataka prihvaćanja sebe, onda dobijemo zrcalo u kojem tijelo i um uistinu postaju (body) horor. Praktični efekti filma savršeno služe kao prikaz propadanja likova, emotivnog i fizičkog. Šminka zaslužuje barem nominaciju za Oscara, dok pulsirajuća glazba drži ritam seksualnosti kinematografije kojom nas Fargeat tjera na požudu tijekom gledanja, pa čak i kada ta požuda, posebice u deliričnoj završnici, preraste u grotesku i fantaziju. Film se tako u potpunosti može staviti u kontekst ljudske prirode. Teme poput ljepote, starenja, generacijskih sukoba, sve je to upakirano u instinkt za preživljavanje koji ne postaje samo mučan, već i fizički odvratan.
„The Substance“ je definitivno, barem za sada, najbolji film koji sam pogledao u kinu ove godine. Film koji je istovremeno privlačan i groteskan, odvratan i seksepilan, ali od kojeg nećete moći skrenuti pogled i o kojem ćete razmišljati dugo nakon izlaska iz kino dvorane. I ako postoji dostojna nasljednica kralja body horora Davida Cronenberga, onda je to svakako Coralie Fargeat.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena