The Football Factory

Kada bi se kojim slučajem glavni lik iz filma Tommy Johnson prijavio na Potjeru, uopće ne sumnjam da se ne bi upravo ovako predstavio. Film nas u tom smislu odmah uvodi u bit stvari, odnosno bolje rečeno u ljubav i strast koju momci slični Tommyu imaju u životu. Da, netko će reći što ima u tome dobro da nekoga mlatiš vikendom? Iskreno, ne znam ni sam, pa ću vam zato napisati ono što bi vam odgovorio Tommy osobno :

“Što drugo da radim u subotu? Da sjedim i drkam na pop ikone, onda izbjegavam ženin pogled dok pokušavam živjeti u braku bez seksa, a onda da potrošim plaću na kebab, kasino i kurve? Jebeš to. Znam što ću ja radije raditi. Gostovanje kod Tottenhama. Super!”

Znam da će mnogi na ove riječi zaokrenuti očima, ali baš kako bismo mi u Splitu takvima rekli – “nemoš ti to razumit.’ I nije ovdje sada u pitanju samo ljubav prema nogometu, već se “nemoš ti to razumit” može odnositi na bilo što. Siguran sam da među vama koji ovo čitate ima puno nogometnih navijača kojima su utakmice puno više od samog odlaska na stadion.

Isto tako sam uvjeren da ste barem jednom čuli u svom životu pitanje – a koji ti je gušt ići na nogometne utakmice, ići na pivo u kafiće itd. Da, znam, takva pitanja strašno idu na živce, pa vjerujem da ste ih samo ignorirali, bez pokušaja da bilo šta objasnite toj drugoj strani. Uostalom, zašto i bi? Jer čim vam se postavljaju takva pitanja, onda je jasno da bi bilo koji vaš odgovor bio jednostavno gubljenje vremena. Jer kako uopće nekome objasniti da postoji nešto što se zove – način života. Povući su sada paralelu sa svojom strašću koju osjećam prema filmovima i kinu. Svi vrlo dobro znate kako je to za mene stil života, baš kao što je nogometnom navijaču odlazak na utakmicu i druženje sa prijateljima. Ako vas bilo tko ismijava radi toga, onda to samo znači da su takve persone nezadovoljne same sa sobom, kako žive isprazne i jadne živote, pa su onda samo jalne i ljubomorne jer vi, eto, imate nešto što vas ispunjava i čini sretnima.

Kada je u pitanju ovaj film, vjerujem kako će se mnogi zaljubljenici u navijanje i nogomet vrlo lako prepoznati u njemu. Nogomet ovdje zaista i jeste najvažnija sporedna stvar na svijetu, jer kroz ono ‘sporedno’, ocrtava se ono glavno – odricanje, prijateljstvo, zajedništvo, sličnosti, razlike, odnosno sve ono životno dobro i loše. Ako bih sada napisao kako je ovaj film više od samog nogometa, vjerujem kako bi me nogometni fanovi samo ubili sa pogledom koji govori – pa zar ima nešto više od nogometa? I vjerojatno bi bili u pravu, jer u slučaju ovog filma, upravo je to “nešto više” predstavljeno baš kroz nogomet. To “nešto više” najbolje je portretirano kroz navijače, odnosno njihove karaktere. Ono što se meni najviše svidjelo u filmu u prvom je pogledu bila dualnost priče kroz likove – sa jedne strane tako imamo njihov prikaz kao “običnih, radnih ljudi”, dok ih sa druge strane vidimo u trenucima dok se opuštaju vikendom sa prijateljima. Taj kontrast najbolje opisuje cijelu poantu filma.

Zadržao bih se još malo na tim suprotnostima jer ih smatram jako bitnim za razumijevanje samog filma. Kada kažem razumijevanje, onda ne mislim na samu radnju, nego na dubinu onoga što želi poručiti prvenstveno onima koji nogometne navijače gledaju isključivo negativno. Za tako nešto, potrebno je samo malo promotriti likove kao što su Tommy, Billy i Rod.Redatelj je u fokus stavio upravo ovaj trojac, jer oni na najbolji mogući način pokazuju koliko je važno imati u životu strast prema nečemu. Billy je iskusni navijač, osoba koja preko 30 godina stoji rame uz rame sa svojom “braćom po nogometu”. Na prvi pogled on se čini sirov, nasilan, bez ikakve opipljive emocije, osim kada je u pitanju tučnjava sa suparničkim navijačima i ljubav prema nogometnom klubu Chelsea.

Nama je jasno koliko njemu to sve skupa znači, ali redatelj nam to podiže na još veću ljestvicu i to prikazom trenutka kada se Billy prvi put osjeti otuđenim od ljudi koje je smatrao prijateljima. Ti misliš da sam u redu – upitati će Billy ženu. Naravno, glupane – pokušati će ga ona utješiti. Međutim, Billyu te riječi malo znače, jer biti otuđen od nekoga i nečega što toliko voliš, za njega je najveća moguća noćna mora. U ništa boljoj situaciji nije ni Rob, također istaknuti član navijača Chelsea. Njemu je klub i navijanje doslovno bijeg od stvarnosti. Čak i kada ga ta stvarnost udari sa nečim pozitivnim, poput upoznavanja djevojke koja mu se na prvi pogled odmah svidjela, on se u svemu tome jako teško snalazi.

Klimaks dolazi u trenutku kada i to pozitivno postane negativno, odnosno kada ga i to dobro počne kritizirati radi onoga što radi i voli. Ili ja, ili odlazak na utakmicu – ultimatum koji, vjerujem, nikome ne možete postaviti, pogotovo ne nogometnom zaljubljeniku. Rod je zbog toga tužan, što me iskreno posebno pogodilo, jer sam bio uvjeren kako je on jedini koji bi mogao živjeti život koji neće imati kontrast onoga što mora, odnosno onoga što želi raditi.

Zanimljivo kako redatelj ne koristi tu suprotnost samo kroz život pojedinca, već i kroz prošlost, sadašnjost i budućnost. Kod oslikavanja sadašnjosti i prošlosti, posebno treba izdvojiti Billya i Alberta, dvojicu starijih prijatelja koji su zajedno bili u ratu, te koji umirovljeničke dane krate pijuckanjem pive i pušenjem trave. Taj odnos mi je bio predivan u filmu, jer me prije svega naučio kako ništa ne treba odgađati za sutra. Sve ono što želiš treba napraviti sada i odmah, jer će u protivnom biti prekasno.

Kada je u pitanju budućnost, onda se ona oslikava kroz Billyev odnos sa unukom sa početka priče. Billy je svjestan da svijet u kojem mu unuk živi nije idealan, kako je ispunjen mržnjom, a što se jasno vidi kroz kritiku samog društva od koje film ne bježi. Danas je ta situacija još i gora, nego li je bila te 2004.god kada je sniman film. Upravo radi toga, on ga ne osuđuje, nego razumije njegovu želju i potrebu da makar na trenutak zaboravi na sve to, i to na način da uživa u nogometu, pivi, utakmicama, tučnjavi i druženju sa prijateljima koje gleda kao nogometne ikone života.

The Football factory je film koji će biti poput nogometnog orgazma za sve ljubitelje nogometnog svijeta i svega što povezujemo sa najvažnijom sporednom stvari na svijetu. Da, to nije idealan svijet, ali on se takvim ni ne želi pokazati. To je vrlo dobro napisao i opisao John King u svojoj trilogiji o navijačima ( The Football factory, Headhunters, England Away). I baš kao takav, surov, strastven i životan zapravo je neshvatljiv i trn u oku onim pi*kama sa metlama u guzicama koji glume da im je sve u životu savršeno, a zapravo žive noćnu moru. Na kraju se može samo postaviti samo jedno pitanje – je li se isplati imati strast i ljubav prema nečemu? Jel“ se isplati barem na trenutak uživati u nečemu što vas ispunjava?

Jel“ se isplati imat nešto što će vas učinit živima? Jel“ se isplati pronaći “tajni vrt” koji će vas koji put i porezati, ali čiji ćete miris uvijek rado udisati? Naravno da se jebeno isplati. Totenham u gostima. Film u kinu. Sasvim je svejedno.