Two Days, One Night

Kada je u pitanju europska kinematografija, posebno ona francuska, onda u njoj posebno mjesto imaju braća Jean – Pierre i Luc Dardenne. Za filmove braće Dardenne prvi put sam čuo zahvaljujući festivalu u Cannesu, kojeg i dalje smatram najboljim i najprestižnijim filmskim festivalom na svijetu. Ono što najviše cijenim kod filmova koji se tamo prikazuju i nagrađuju, zasigurno je njihova realističnost priče, odnosno imitacija života u njenom punom smislu te riječi. Kada su u pitanju braća Dardenne, onda nema nikakve dileme da su oni pravi miljenici festivala u Cannesu. Pored svih nagrada koje su tamo osvojili, najviše se izdvaja ona najprestižnija – Zlatna palma, sa kojom su nagrađeni čak dva puta.

Koliko je to veliki uspjeh dokazuje i podatak kako je u povijesti Cannes film festivala još samo sedam redatelja dobilo tu čast dvostrukog dobitka. Pored braće Dardenne sa time se još mogu pohvaliti Alf Sjoberg, Francis Ford Copolla, Bille August, Emir Kusturica, Shohei Imamura, Michael Haneke i Ken Loach. Jean-Pierre i Luc su se gotovo sa svakim filmom kojim su se pojavili u Cannesu vratili doma sa nekom nagradom, što je zaista nešto što zaslužuje svaki mogući respekt. Ironije radi, jedini njihov film sa kojim su se natjecali na tom prestižnom festivalu i koji nije dobio nijednu nagradu, bio je upravo ovaj moj današnji filmski izbor – Two days, one night.

Međutim, to nikako ne znači kako je ovo loš film. Dapače, smatram ga jednim od njihovih najboljih uradaka, a ako znate koliko je njihova filmografija bogata odličnim naslovima, onda je ovaj film zasigurno jedan od onih koje obavezno morate staviti na listu za gledanje. Two days, one night je film koji u svakom pogledu pogađa trenutak vremena. Gledajući ga i sa ovim vremenskim odmakom, zbilja je zastrašujuće koliko je film i dalje aktualan, možda čak i više nego ikada prije. Nažalost, nekako sam mišljenja kako će proći jako dugo vremena, kada će tema koju su braća Dardenne obradili u ovom filmu, biti daleka povijest. Dok se to ne dogodi, onda vam ne preostaje ništa drugo, nego da pogledate stvarnost koja u filmovima braće Dardenne ne izgleda nimalo lijepo. Neki će možda reći kako je ona suviše surova, ali ja to nikako ne bih gledao kao nikakvu manu, već kao najveću moguću vrlinu. Ljudi u zadnje vrijeme kao da bježe od stvarnosti, zatvarajući svakodnevno oči pred problemima, tako da nas u tom pogledu upravo filmovi braće Dardenne suočavaju sa tom realnošću koju tako često izbjegavamo.

Kada mi god netko spomene film Two days, one night, onda mi prvo padne na pamet Marion Cotillard. Lijepa i talentirana Marion duša je ovog filma. Iako je u karijeri ostvarila jako puno odličnih uloga, mišljenja sam kako joj je upravo ova jedna od najboljih. Glavni razlog zašto je tome tako zasigurno je njena važnost. Njenu ulogu, jednako kao i sam film, u tom smislu baš njihova važnost čine vrijednim pažnje. Radnja filma se vrti oko žene kojoj su jedina nada da spasi svoj posao upravo njene kolege sa posla, a koji bi se trebali odreći svojih zasluženih i vrijednih bonusa koje su zaradili, dok je ona bila na bolovanju. Naime, kako firma smanjuje broj zaposlenika, šef je odlučio kako joj neće dati otkaz, jedino ako se svi radnici odreknu svog godišnjeg bonusa. Sjećam se da sam, čitajući ovaj kratak opis filma, pomislio kako ne vidim u čemu je problem. Ljudi neka se fino svi zajedno odreknu bonusa i tako spase ženi posao. Ništa lakše. Eh, naivni moj Jure, kada bi barem svijet tako funkcionirao.

Marion Cotillard glumi ženu koja ima puno problema, a ne samo izazov spašavanja posla. Kako je sve više upoznajemo, to sve više vidimo kako je to osoba koja najveću bitku vodi sa samom sobom, te kako ta bitka nije nimalo lagana. Ono što nju najviše boli upravo je nerazumijevanje okoline, pa samim tim i njenih kolega od kojih i traži najveću pomoć. Srećom po nju, podršku ima barem u svojim najbližima, pogotovo u suprugu koji je njena najveća snaga. Iako biste na prvi pogled bilo vrlo lako mrziti njene kolege, koji nemaju razumijevanja za njenu situaciju, kada bolje razmislite, lako je promijeniti i to mišljenje. Naime, i to su ljudi sa svojim problemima, pogotovo one financijske prirode, tako da se vrlo lako možemo i sa njima poistovjetiti. Nažalost, koliko god željeli vjerovati u drugačije, živimo u svijetu u kojem je većina sama sebi na prvom mjestu, tako da je svaki izostanak empatije nažalost postalo pravilo, a nikako ne izuzetak.

“Vidiš onu pticu. Ja bih željela biti ona”

Jedna od najemotivnijih scena u filmu upravo je trenutak kada lik kojeg glumi Marion sjedi na klupi sa suprugom, te kada mu kaže kako želi biti vesela poput ptice. Ona u tom trenutku prvi put pokazuje iskrenu dozu sreće na svom licu, kao da na trenutak zaboravi na sve ono što zbilja jeste, zamišljajući ono što bi željela biti.

Marion Cotillard je za ovu izvrsnu izvedbu bila sasvim zasluženo nominirana za Oscara, što je za jedan europski film itekako veliko priznanje. Toje  bilo veliko iznenađenje za većinu filmofila, pogotovo za one koji ne prate toliko europsku kinematografiju, ako se takvi uopće mogu zvati filmofilima. Sjećam se kako sam sa prijateljem ovaj film gledao u kinu, te da smo dosta dugo raspravljali o tome što bismo mi napravili da samo na mjestu likova u filmu. Bilo koji stav po meni nije pogrešan, jer svaki od sudionika filma ima neku svoju priču i sudbinu koju barem, ako ništa drugo, trebamo pokusat razumjeti. Two days, ona night je moćan film koji vas neće ostaviti ravnodušnim, ponajviše zato jer otvara brojna društvena pitanja, što ga zaista čini idealnim svjedokom vremena u kojem živimo. Ovo je film o izgubljenim toplim ljudskim emocijama u hladnim vremenima u kojim živimo.