Praznici u divljini

Ne postoji dan, ma šta dan – sat, kada sa svojom filmofilkom ne vodim duge filmofilske razgovore. Tako smo se danas oboje prisjetili jednog od najtoplijih, najljepših, najemotivnijih i najživotnijih filmova koji smo gledali prošle godine u kinu. Riječ je o francuskom filmu snimljenom po istinitom događaju – “Donne moi des ailes “, odnosno u prijevodu “Praznici u divljini”. Siguran sam da mnogi od vas nisu ni čuli za ovaj film, tako da vam vjerojatno nije bilo ni u planu da ga odete pogledati u kino, što dokazuje i skoro pa prazna dvorana na projekciji na kojoj smo mi bili. Odmah da vam kažem kako je to zaista prava šteta, jer se radi o filmu koji bi trebao biti obavezna lektira za sve generacije i koji toplo preporučam svima da ga pogledaju, posebno roditeljima sa djecom. Izuzev nas dvoje, u kinu je baš i bio jedan mladi par sa djetetom, i vjerujte mi da smo uživali u svakoj sekundi filma.

Priča filma se odvija između oca i sina, Christiana i Thomasa. Christian proučava divlje guske i radi na svom životnom projektu: želi zaštititi ugroženu vrstu ptica i naučiti ih kako migrirati. Koristeći svoj ultra laki avion, voditi će ih od Norveške do Francuske, duž sigurnih migracijskih putova. Njegov je sin Thomas skeptičan prema očevim budalastim planovima, ali kako je zaglavio na farmi svog oca, tinejdžer ipak odlučuje provesti neko vrijeme s pticama. Postupno se Thomas povezuje s guskama i počinje se brinuti o njima, a otac i sin kreću na najljepše zajedničko putovanje.

Ovo je ukratko opis filma koji možete pronaći na stranicama Cinestar kina u kojem smo ga i mi gledali, a kojeg ćemo svakako ponoviti u toplini svog doma. Iako smo se po samom sinopsisu mogli uvjeriti kako se radi o toploj i predivnoj životnoj priči, ono što nas je dočekalo na velikom ekranu kino dvorane, jednostavno nas je očaralo. Često puta kad gledamo neki film u kinu, imamo osjećaj da se to zbilja događa u tom trenutku, kao da smo mi dio te priče i kao da su sudbine glavnih junaka i naše sudbine. Kod ovog filma je to još više izraženo, pogotovo jer se radi o istinitoj priči za koju do sada, što je velika sramota, uopće nisam ni čuo.

Ja vam zaista ne mogu opisati riječima kako smo se ja i cura osjećali u kinu za vrijeme gledanja ovog predivnog filma. Idemo u kino skoro pa svakodnevno, ali takvu količinu emocija koju je u nama izazvao ovaj film, zaista je teško predočiti i usporediti sa bilo čim. Nikad, ali nikad nisam vidio svoju curu da toliko plače na neki film kao šta je to bio slučaj sa ovim. Ali nisu to bile suze od tuge, već suze pomiješane sa srećom, koje su nastale gledajući i spoznajući da još uvijek na ovom svijetu postoje ljudi poput Christiana i Thomasa. Živimo u vremenima kada je empatije zbilja sve manje, kada su se neke vrijednosti izgubile, te kada su na cijeni neke stvari koje su životno prolazne. Glavni junaci ove priče, bez imalo patetike, iznova nas podsjećaju na ono što je važno u životu, odnosno na one stvari koje ga čine ljepšim i bogatijim. Gledajući doslovno dijete kako riskira vlastiti život, spašavajući ugroženu vrstu životinja, jednostavno ne možete, a da ne pomislite kako bi ovaj svijet bio još ljepši da je više takvih osoba.

Naravno, nitko od nas ne traži da radimo što je napravio junak ove priče, jer ovakve stvari su rijetke, zato i jesu posebne, ali da bismo iz njegovih postupaka mogli puno toga naučiti, apsolutno da. A što to možemo naučiti? Prije svega poštovanje. Poštovanje prema onima sa kojima dijelimo ovaj prekrasni komadić svemira koji nam je dan na čuvanje, a koji svojim djelima polako, ali sigurno uništavamo. Možemo naučiti da ne budemo zločesti prema drugima, neovisno o tome radi li se o ljudima ili životinjama.

Svi smo mi živa bića i svi mi imamo osjećaje. Ali ono što nas najviše uči ovaj film je da uvijek radimo ono što volimo, bez obzira što netko mislio o tome. I kad vam god netko kaže da je vaša ljubav prema onome čemu gajite strast glupa, vi mu za inat dokažite da to nije tako. Postoje na svijetu puno ljudi, nažalost neke i poznajem, koji će reći : ” ah ne živi se o ljubavi”. Njima samo mogu reći da ih žalim. Jer ako imaš ljubav, pogotovo ljubav voljene osobe, onda je sve moguće. I to nije otrcana fraza, to je zbilja tako, jer upravo je ljubav ono što sve druge životne prolazne nebitnosti, čine upravo onakvim kakve jesu – nebitne. Glavni junaci ove nevjerojatne priče su imali ljubav prema onome čemu su gajili strast i radi kojih su ostvarili svoje snove učinivši tako svoj život smislenijim.

U filmu postoji i jedna predivna guska imena AKKA, a koja je predivni simbol i savršena metafora za sve koji se osjećaju drugačiji od drugih. Ta predivna guska koja se izdvajala izgledom od ostatka ekipe, zapravo je bila ista kao i drugi, ali samo malo posebnija. I zato kada na ulici ugledate neku osobu koja se ne uklapa, koja je drugačija, nemojte je osuđivati, već je gledajte kao nekoga tko ovaj svijet čini posebnijim i bogatijim. Jer upravo je u različitostima ljepota svega. Moram pohvaliti jednako tako i odlične glumačke izvedbe glavnih likova, posebno mladog glumca Louis Vazqueza koji je u ulozi Thomasa zaista “ukrao” cijeli film. Posebno su bile dojmljive scene u kojima spava u prirodi sa guskama, riskirajući svoje zdravlje samo da bi njih spasio. Režija filma je isto savršena, ponajviše radi prekrasnih kadrova prirode kojih u ovom filmu zaista ne nedostaje i u kojima ćete zbilja uživati.

I upravo tako smo mi i doživjeli ovaj film, kao prekrasno životno putovanje u kombinaciji sa jednako tako predivnom prirodom i onim ljudima koji tu prirodu, odnosno život, čine onakvim kakvim oni jesu i kakvi bi trebali biti. Ova godina je obilježena šugavom koronom i svima nama je potreban “tajni vrt” u kojem ćemo uživati i zaboraviti na tmurnu svakodnevnicu. Filmovi su za nas dvoje uvijek bili putovanje u neki ljepši i magičniji svijet, i zato sam sretan da je na listu našeg filmofilskog srca doletio ovaj pravi mali skriveni filmski dragulj, kojeg vam od srca preporučamo da ga otkrijete, pogledate i osjetite.