Ako bi postojao film na postojećem kino repertoaru uz koji ćete u potpunosti zaboraviti na svo ono sivilo koje nam se svakodnevno servira, onda je to svakako francuski film “Klub sretno razvedenih”, redatelja Michaela Youna. Ovaj francuski režiser će većini biti poznat po ulozi u filmu ‘Le Chef’, također jako uspješne francuske komedije gdje je glumio sa legendarnim Jean Renoom u glavnoj ulozi. Youn se iza kamere nije našao puno puta, tako da mu je ovaj film tek treći film koji je snimio kao redatelj u karijeri. Treća je za njega definitivno bila sreća, jer ovo je film uz koji ćete se nasmijati, a to mu je, vjerujem, i bio glavni cilj koji je uspješno ostvario.

Priča filma prati muškarca koji je na najgori mogući način saznao da ga žena vara, te koji se suočen sa razvodom nalazi na prekretnici života. Kako većinu vremena provodi sažalijevajući samog sebe, u pomoć mu uskače prijatelj koji čini sve da bi se ovaj osjećao bolje, pa mu tako i ponudi svoju vilu kao mjesto gdje će ubuduće živjeti, te u kojoj će se sa vremenom okupljati svježe razvedeni muškarci i žene. Iako je ovaj film u svojoj jezgri komedija, moram reći kako u sebi nosi jednu dobru poruku. Naime, nitko od nas ne zna što će se dogoditi u budućnosti, tako da ako nas život u jednom periodu života povrijedi, to ne znači da moramo prestati živjeti. Uvijek postoji novi dan i tako život treba živjeti. Znam da ovo zvuči kao floskula, ali to je jednostavno tako. Život nosi uspone i padove, ali to ne znači da uvijek moramo živjeti kišu i da trebamo zaboraviti kako je to hodati sunčanom stranom ulice.

Biti ću savršeno iskren prema vama, pa ću vam reći glavni razlog zašto smo moja filmofilka i ja odlučili pogledati ovaj film. Naime, oboje obožavamo lemure, pogotovo ona jer valjda voli velike….repove, jel“… I onda se posebno oduševila kada je na posteru filma vidjela lemura kako se šepuri sa ponosom, kao da je neki Brad Pitt u glumačkom svijetu lemura. Ovo obavezno moramo gledati – bila je prva reakcija. Eh, kao da ga inače ne bismo gledali, ali, eto, lemur je samo ubrzao proces. Inače kad pričaš sa ‘normalnim ljudima’ većinom ti prije gledanja kažu imaju li velika ili mala očekivanja isključivo od samog filma. Prilikom ulaza u samu dvoranu, prijatelju što radi u kinu mi nismo ni spomenuli film , već smo samo naglasili kako su očekivanja od lemura itekako velika i kako se nadamo da neće razočarati. Eto šta ti je naša filmofilija, kakvi redatelji, glumci i slični bakrači, sve su oči bile usmjerene prema glavnoj zvijezdi – lemuru Michelu. Sad se sigurno pitate da li je lemur ispunio očekivanja. Ne samo da ih je ispunio, nego ih je debelo nadmašio.

Ne znam za vas, ali mislim kako bi se trebala organizirati neka peticija kojom bi se tražilo osnivanje nove Oscar kategorije – najbolja sporedna i glavna životinjska uloga. Nešto slično već postoji u Cannesu gdje se dodjeljuje takozvana “pseća palma”. Kada bi tako nešto bilo usvojeno, nema nikakve dvojbe kako bi lemur Michel pokupio sve moguće nagrade. Ajmo malo analizirati njegov lik i (ne)djelo u ovom filmu. U početku ga upoznajemo kao misterioznu pojavu, pa iako svojom vanjštinom djeluje kao simpatičan lemurko, vrlo brzo ćemo se uvjeriti kako je riječ o veoma nadrkanom nasilniku. U nekim trenucima filma kada publika, baš kao i glavni glumac, očekuje suosjećanje od njega, jer ipak su lemuri u pravilu simpa stvorenja, ovaj filmski lemur ne samo da ne daje šapu mira, već u stilu pokvarenog mučkog đubreta udara dok ga nitko ne vidi. Mislili ste da su Ralje strašne? Čekajte da vidite Michela kako nemilosrdno napada. I znate što je najgore, on ne krije da uživa u tome, kao da je nasilnija reinkarnacija Patricka Batemana iz Američkog psiha. Ali još je gore što smo mi umirali od smijeha na te scene i koliko god bio lud, toliko je on nama bio sve draži i draži. Samo radi njega nam ne gine ponovno gledanje filma u kinu.

Što se tiče ostalih uloga, vjerujem kako vam neće puno značiti ime Arnaud Durcet, ali ćete ga itekako zapamtiti nakon ovog filma, baš kao i njegovu partnericu Caroline Anglade. Njih dvoje imaju jako simpa kemiju i odnos u filmu, odnosno može ih se gledati kao dvoje ljudi koji su pronašli jedno drugo u vremenu kada im je to bilo najpotrebnije. Mislim kako će se mnogi u njima prepoznati, jer razvod je zasigurno težak period za bilo koga. U tom pogledu treba gledati i ovaj film, kao savršeni antidepresiv za loša vremena.
Kada smo već kod glumačkih imena, onda nikako ne smijem zaboraviti prekrasnu Audrey Fleurot. Ovu zgodnu glumicu prvi put sam primijetio u fantastičnoj francuskoj seriji ‘Engrenages’, koju vam od srca preporučam za gledanje. Ovdje nema sada neku veliku ulogu, ali njenu pojavu je uvijek lipo vidjeti, bez obzira na mjesto i vrijeme. U svakom pogledu ovo je film za koji vam neće biti žao izdvojiti novac za ulaznice, jer ćete se sigurno u ta dva sata jako dobro zabaviti.

Moram također primijetiti kako je jako čudno čitati komentare kako su hollywoodski filmovi užasni, te kako je žalosno da u kinima nema više europskih filmova. Evo, sad su veliki blockbusteri na veliko odgođeni, dok u kinima imate program koji je ispunjen jako dobrim naslovima, od španjolskih horora, pa sve do francuskih komedija, dokažite koliko volite filmove, platite ulaznicu i ne dozvolite da se dogodi da po projekciji većine filmova bude manje od deset ljudi. Klub sretno razvedenih je film uz koji ćete se prije svega osjećati lijepo, sretno, te nakon kojeg nećete skidati osmijeh sa lica. U ovom ružnom periodu za cijeli svijet, zar trebamo više od toga tražiti? Ovo je jedan topao film koji će vas ugrijati poput najtoplijeg čaja u ovim hladnim vremenima. Po mom skromnom mišljenju, upravo je to ono što nam svima treba – smijeh, veselje i toplina.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena