Streltsov

Ako bi postojao citat sa kojim bi se mogao najbolje opisati Eduard Strelcov, legendarni sovjetski nogometaš, onda bi to bio upravo ovaj gore spomenuti. Strelcov je zaista bio velemajstor nogometne igre, dok je onu životnu vječno podcjenjivao. Nažalost, životni poraz mu je nanio dosta bolan udarac, puno jači i snažniji nego kojim je on udarao i razbijao protivničke mreže na travnjaku. Iskreno, do prve najave filma “Strelcov” nisam bio previše upoznat sa njegovom životnom sudbinom, tako da sam sa nestrpljenjem sinoć otišao pogledati film u kino. Da život može ispričati najčudnije priče, najbolje se uvjerio upravo Strelcov.

Tijekom čitavog gledanja filma stalno sam se pitao koliko mi zapravo imamo kontrolu nad svojim životom. I da li je uopće imamo. Zastrašujuće je saznanje da nam jedna sitnica, na prvi pogled sasvim mala i nebitna, može iz temelja promijeniti život. Na bolje ili na gore, sve ovisi na koju stranu nam padne novčić sudbine. Kvragu, čak ni tu nemamo kontrolu. Jer možemo se mi pretvarati da smo mi kovači vlastitog života, ali često nam život pokvari sve te planove. Naravno, postojati će ljudi koji će životne snove donekle i ispuniti, međutim postoje i oni kojima će ti isti snovi biti srušeni. Čijom krivicom? Vlastitom – sramota tvoja. Ali što ako je tuđom? Što ako radi nečije pohlepe, ljubomore ili zavisti vas život bude uništen? Nije li to najveća noćna mora od svih.

Moram priznati kako mi je bilo baš drago vidjeti kako su upravo Rusi snimili ovaj film, prvenstveno zato jer dobiva na autentičnosti, a i lijepo je za promjenu čuti u kinu i neki drugi filmofilski jezik. Filmografije diljem svijeta su bogate filmovima koje su vrijedne gledanja u kinu, tako da se nadam da će se ova praksa i dalje nastaviti. Strelcov je u tom pogledu svakako film za koji se isplati platiti kino kartu. Sinoćnja projekcija na kojoj sam bio sa djevojkom i jednom dragom prijateljicom bila je ispunjena sa fantastičnom publikom koja se smijala i uživala u filmu na najbolji mogući kino način. Imao sam osjećaj kao da smo svi mi publika na stadionu i da uživamo u pokretnim nogometno/ životno/ filmofilskim slikama. Redatelj filma nije imao nimalo lagan zadatak da nam ispriča jednu zaista tešku životnu sudbinu čovjeka koji je puno obećavao, ali koji nije ispunio svoj potencijal. Svijet je pun takvih ljudi, ali ova priča udara na emocije gledatelja stvarajući u njemu tugu pomiješanu sa bijesom i očajom.

Način pristupa od samog redatelja u svakom pogledu će vas natjerati da suosjećate sa glavnim likom, pa čak i da se zamislite u njegovom liku, što u velikoj mjeri može kod vas izazvati nelagodu. Ne zato jer je Strelcov nelagodna osoba, već je to (krivo) vrijeme i mjesto u kojem se nalazi. Kontekst vremena je jako bitan kada je u pitanju ovaj film, ali ne na onaj način na koji bismo možda mogli pomisliti. Istina, politika je imala prste u sudbinama mnogih ljudi, pogotovo kad je u pitanju razdoblje komunizma ili bilo kojeg totalitarnog režima. Međutim, postavlja se pitanje – ako se mijenja vrijeme, da li se onda mijenja osobnost nekih ljudi? Ako mene pitate, odgovor je nažalost negativan. Jer uvijek ćete imati jalne, ljubomorne i pokvarene duše bez obzira na vrijem i to je jednostavno činjenica koja se nikad neće promijeniti. Strelcov je imao tu nesreću da je živio u lošem vremenu loših ljudi. I to ga je nažalost jako puno koštalo.

Glavnu ulogu u filmu tumači Alexander Petrov koji je u ulozi Strelcova jako šarmantan i simpatičan, te ga jednostavno morate voljeti. Redatelj ne uljepšava njegovu osobnost nego ga prikazuje ljudski, sa svim manama i vrlinama. Upravo je ta prirodnost najveći forte njegovog lika, odnosno izvedbe mladog Petrova. Jako mi se svidjela ta paralela između nogometnog i životnog svijeta. I tu se opet vraćamo na onaj uvodni citat. Strelcov je zaista bio velemajstor nogometne igre i ona mu je na neki način bila “tajni vrt” , mjesto u kojem se osjećao najbolje. Nažalost, onaj životni mu je polako umirao, ali on za to nije krivio nikoga, nego isključivo samog sebe. Taj dio njegove osobnosti mi se najviše dopao jer danas ljudi u većini slučajeva vole kriviti druge za svoje neuspjehe, tako da je prava rijetkost vidjeti nekoga kako sebe stavlja na prvo mjesto krivaca za životni pad, iako to mjesto možda nije ni zaslužio. Jedna od najmoćnijih scena u filmu svakako je trenutak kada hoda po dvorištu zatvora. Kakav nevjerojatan spektar boja koja pričaju emocije koje se u tom trenutku čitaju na njegovom licu.

Glazbena podloga u pozadini također pomaže pri osjećanju njegovih osjećaja. Sve je u toj sceni tako predivno odrađeno, jer na neki način ne prikazuje samo put jedne sudbine, već života općenito. Riječi tada nisu potrebne, jer boje koje stvaraju sliku osjećaju sve. Boje tada govore, one su nas glavni pripovjedač , baš kao i glazba koja im daje ritam života, sudbine i (ne)čovječnosti. Od ostalih uloga moram izdvojiti prekrasnu Stasyu Miloslavskayu u ulozi Strelcove supruge. Njihov odnos u filmu mi je bio baš simpatičan, pogotovo u vremenu kada su se tek upoznavali. Podsjetio me na mene i moju dragu, jer sam na sličan način i ja bio smotan kada smo se prvi put vidjeli.

Životno iskušenje pred koje su oboje stavljeni nije bilo lagano i tu ne treba nikoga posebno osuđivati, već samo zle ljude koji u tome uživaju. To mogu reći iz osobnog iskustva, ali srećom sudbina je za mene i moju “Allu” namijenila puno ljepšu sudbinu. Kamera filma svakako zaslužuje sve pohvale, pogotovo kada film (za)igra sportskim vodama. Posebno su dojmljivi kadrovi kada publika na stadionu viče Strelcovo ime, što zaista izaziva trnce po cijelom tijelu. Za to vrijeme Strelcov sjedi u svlačionici i doslovno zabija emotivni gol iz kornera svojom glumom. Krupan kadar za krupne emocije o(gol)uju na neki način cijeli njegov život. Nogomet kao najvažnija sporedna stvar na svijetu tako se čini kao savršena metafora njegove sudbine.

Nekad ćeš zabiti gol, puno puta ćeš promašiti, a nekada ćeš udariti u životni zid. Sve je to igra. Život je igra. I jedino je važno kakav će ishod biti na kraju. Svi ćemo mi kad tad izgubiti, ali dojam koji ćemo ostaviti biti će vječan. Iako će možda neki imati prigovora na povijesnu točnost cijelog filma, mislim kako to u potpunosti trebate zanemariti. Ovo nije dokumentarni film i naravno da će redatelj ubaciti neke igrane elemente radi dinamike same radnje. Ovo je prije svega film uz koji ćete se nasmijati (scena kada kamionom punim kupusa Stelcov hvata vlak na koji je zakasnio je urnebesna), ali i zaplakati. Toga se ne trebate sramiti, jer filmovi nam tome i služe, pogotovo ako pričaju život kao što to radi ovaj.