Toma – zrcalo duše

ponoć je, ostao sam opet sam

ponoć je, nikog nema koga znam

srce mi, noćas tugom tuguje

jer tvoje reči ne čujem

Da sam kojim slučajem više nesretan ili malo manje sretan, ovisi kako gledate, ovi pjesnički stihovi iz filma Toma redatelja Dragana Bjelogrlića činili bi se kao savršen početak za opisivanje osobnih osjećaja i misli svega onoga što mi je ovaj film dao i pružio u mraku kino dvorane. Pa ipak, unatoč i usprkos tome što nisam više nesretan i što nisam malo manje sretan, opet sam odlučio započeti svoj osvrt upravo tim stihovima. Zašto? Pa baš zato jer nisam niti približno tužan, a bogami još manje nesretan kao što je to bio Toma Zdravković.

Nisam, ali vjerujte mi, mogao sam biti. I znate što je najtužnije, što i dalje mogu biti, jer život čija mladost prolazi, a starost još brže dolazi nemilosrdno šiba svačiju dušu. Prije ili poslije orkani i tornada udaraju ili će tek udarati na nas, i ako je išta sigurno onda je upravo to – ono najsigurnije. Treba li čovjek biti nesretan u duši da bi osjetio ovaj film? Naravno da ne treba, i baš zato sam i započeo ponoćno pisanje ovog osvrta uz ‘ostao sam opet sam’. Dok pišem sve ono što me udarilo u srce i dušu s ovim filmom, pored mene spava osoba radi koje nisam ni tužan, ni nesretan, već sve ono suprotno od toga. Ali ipak, razmišljajući o svemu tome, ne mogu zaustaviti suze koje teku niz moje obraze. Da, reći će netko da samo slabići plaču, ali ako sam slab radi suza, onda pristajem da me se zove slabićem.

Zašto suza i tuga, unatoč sreći i zadovoljstvu? Htjeli ne htjeli, moramo si priznati kako je sreća, koliko god to možda čudno zvučalo, zapravo najgore što vam se može dogoditi. Kako? Svi vi imate nekoga tko vas čini sretnim, a ako ste još posebno sretni pa je taj netko vas životni suputnik, onda je ta sreća tim još opasnija. Iako o tome rijetko mislim, u onim trenucima kada ipak pokleknem, kao naprimjer večeras, pa mi srce uvijek slabije zakuca, kao da (pred)osjeti svu tugu i bol koju osjećam. Ta tuga i bol ocrtana je danom kada će ta sreća nestati gubitkom voljene osobe. Jer, nažalost, taj dan sve nas čeka. Sama pomisao na tako nešto ubija dušu, a kada ono u glavi postane vidljivo ispred očiju, onda je nemoguće izbjeći ponoć samoće. Znate li koja je prva stvar koju sam napravio nakon kino projekcije filma Toma? Čvrsto sam zagrlio i poljubio svoju dragu Anđelu.

Postoji bezbroj životnih trenutaka koje pamtimo cijeli život, ali neki ipak budu posebniji od drugih. Ne znam koliko ću dugo biti na ovom svijetu, ali sam siguran kako ću taj poljubac i bujicu osjećaja koja mi je u tom trenutku preplavila tijelo, dok u pozadini svira životna glazba Tome Zdravkovića, pamtiti vječno. Međutim, uoči same projekcije, ništa nije naslućivalo kako će nas oboje film o ‘tamo nekom pevaču narodne muzike’, za kojeg do nedavno nismo uopće čuli, uspjeti tako uzdrmati, ali prije svega, rekao bih, obogatiti u svakom ljudskom pogledu. Ali kao i puno puta do sada, umjetnost je iznova pokazala kako je savršeni spoj za sve koji je mogu i žele osjetiti. Ne samo čuti, ne samo vidjeti, već ponajviše osjetiti. A Toma je upravo takav film – onaj za koji ćete prije nego kažete da ste ga gledali ili slušali, prije svega reći kako ste ga osjetili.

Film od samog početka udara u emocije, pa iako se to može činiti kao savršeno zagrijavanje za sve ono što dolazi, redatelj Bjelogrlić, poput nekakvog iskusnog trenerskog taktičara, uspijeva pobijediti sve nas u publici, te nam servira ‘švedski stol’ ispunjen glazbom, pjesmama, stihovima, tugama, patnjama, srećama ili jednom riječju – životom. Netko će reći kako je to manipulacija, možda će čak biti u pravu, ali znate što – nazovite to kako god hoćete, nije me briga. Znate zašto? Vrlo jednostavno – zato jer sam uživao u tome!

Redateljev pristup ovom filmu i način na koji se obraća nama kao publici, jednako je intiman kao što je to radio Toma Zdravković sa svojim pjesmama. Na neki način, iako se radi o filmu, ovo sam doživio kao Bjelogrlićevu poeziju svima nama koji je možemo i želimo osjetiti. Ta poezija nekad nije lijepa, štoviše, ponekad je tužno i melankolično iskrena, ali upravo je u tome njena ljepota. Melankolija je za mene uvijek bila ljepotica i ogledalo duše, a ako postoji film koji je to savršeno oslikao kroz jednu drugu poeziju, onu pokretnih slika na velikom kino ekranu, onda je to upravo Toma.

Glavnu ulogu u filmu tumači Milan Marić, a koji je kao Toma Zdravković nevjerojatno uvjerljiv. Kada kažem uvjerljiv, onda najmanje mislim na fizički izgled, i to iz jednog vrlo jednostavnog razloga. Znam da ću ovdje možda biti u manjini, iako se nadam da nas ipak ima još koji smo na ovaj ‘moj način’ vidjeli ovaj lik, ali moram reći kako je za mene Marićeva izvedba bila poput gledanja nečije duše. Znate, to je ona duša koju svi drugačije vidimo, svi drugačije zamišljamo, ali koja nas opet na neki način poveže u emocijama dok je zajedno gledamo u kino dvorani. Duša koju je Milan Marić dao u ovu ulogu, naprosto je oživjela Tomu Zdravkovića i na taj način ga približila svima nama. Marićeva pojava na ekranu naprosto hipnotizira gledatelja, toliko da povjeruje kako je i sam režiser filma, stvarajući u glavi pjesme koje osjećaju sve ono što je Toma Zdravković živio kroz svoj život.

‘Dani idu, prolaze mi leta.’

Radnja filma nekako kao da piše ove stihove, unatoč tome što sama radnja nije linearna, mi opet osjećamo tu prolaznost vremena, nešto što je prisutno u životu svakog pojedinca. Vrlo se lako poistovjetiti s gubitkom, ali i pronalaskom samog sebe gledajući kako to na isti način radi Toma, od samih početaka kada je sanjao snove, preko dana kada su ti snovi postali stvarnost, pa sve do trenutka kada je shvatio kako snove možda ne treba samo sanjati, već ih se usuditi i živjeti.

“Zamisli kako bi bilo lijepo da odemo zajedno i Italiju, i da uživamo zajedno, vidimo svijeta i uzmemo sve što nam život pruža.”

Ah, koliko je samo simbolike u ovim riječima, koliko nade, koliko optimizma, a opet…koliko tuge, boli i razočaranja. Sve to može stati u jedan odnos koji je Toma imao s jednom posebnom osobom svog života – Silvanom Armenulić. Tamara Dragičević, glumica koja ju je portretirala u filmu, na neki način radi slično ono što je Marić uradio s osobnim prikazom Tome Zdravkovića.

Silvana i Toma se mogu činiti kao ”dva sveta različita’, ali vam uz svaku novu pjesmu koju čujete u filmu pokazuju koliko su zapravo slični. Slični su u svojoj boli, svojoj pjesničkoj duši koja ih jedina grli poput kišobrana kada udari oluja života, iako bi im jedina prava i najjača obrana od svega zapravo bio zagrljaj koji bi dali jedno drugome. Mislim, zapravo znam, kako ne postoji osoba na svijetu koja nema neku ‘Silvanu’, nekoga koga se voli na onaj način kako se jedino može voljeti – iskreno. Da, nekima je ljubav prema ‘Silvani’ bila nalik onoj koju je imao Toma, a nekima, malo sretnijima poput mene, ljubav koju sanjaju i žive sa ‘svojom Silvanom’. Oni prvi će ovaj film doživjeti emotivno, suosjećajući s jednom pričom uz koju vide ogledalo svog života. Jedan od najemotivnijih prizora iz filma upravo je onaj kada Silvana uz stepenice odlazi s drugim muškarcem, dok istovremeno gledamo Tomin pogled koji oslikava bol i tugu oživljenu kroz stihove pjesme drage koje odlazi.

Bilo bi pogrešno misliti kako je Bjelogrić snimio film o jednoj nesretnoj ljubavi koja se obraća svima onima koji su tu nesretnu ljubav osjetili. Ne, on se na jednak, ako ne i možda jači način obraća i onim sretnicima kojima je ta ljubav došla niz stepenice života. Za takve, među kojima ubrajam i sebe, Bjelogrlić je posvetio jednu prekrasnu scenu na balkonu kada Toma i Silvana razgovaraju o životu. Ono što je meni posebno upalo za oko bila je identična boja njene haljine i njegove košulje. Ta boja je savršena metafora onoga što njihov život jeste i onoga što bi on mogao biti. Usklađene boje dvije slične, ako ne i potpuno iste duše, nažalost, nisu dovoljne, ali kroz taj kadar, kroz tu povezanost, redatelj stvara fizičku viziju onoga što oni oboje u svojoj ljudskoj unutrašnjosti žele biti, ali to ne uspijevaju. Gledatelji koji su to uspjeli, prepoznati će u tom kadru bogatstvo i podsjetnik na saznanje koliko su sretni što uz sebe imaju osobu koja će im svojom bojom ofarbati onu stranu duše, a koja mnogima, nažalost, ostane vječno neobojana. Bojanka života je ljepša kada uz sebe imaš osobu s kojom ćeš je oslikati, baš kao što je i tužna kada tih boja nema(š).

Boje života Tome Zdravkovića, nažalost, bile su poprilično sumorne, sive, poput nekakvog oblaka koji neumorno pokriva sunce koje Toma želi osjetiti na svom licu. To sunce je bilo njegova duša, sunce koje je, unatoč i usprkos oblacima života, ponekad ali samo ponekad, ipak uspjelo obasjati njegovo melankolijom bogato lice. Redatelj svu tu emociju, kako fizičku tako i psihičku, na jako dobar i uvjerljiv način prikazuje kroz boje u filmu koje su tmurne, teške, ali opet na neki čudan osjećaj predivno hipnotizirajuće. Da ih gledamo bez šireg konteksta one bi nam se činile upravo takve – mračne i depresivne, ali uz Tominu sudbinu one nisu samo to, one su savršeni kolorit na njegovim proljećem, ljetom, jeseni, zimom… i proljećem.

Gledanje ovog filma doživio sam kao putovanje, i to ne samo kroz godine koje su obilježile život Tome Zdravkovića, već kroz putovanje neke veće životnosti kada je sve bilo više prirodno, kada su se ljudi družili, ali i svađali, kada su se voljeli ali i mrzili, ili ukratko kada su bili pojedinci sa svim manama i vrlinama. Toma Zdravković nije bio idealan čovjek, zapravo moglo bi se reći da je bio jako daleko od toga. No, upravo ta njegova nesavršenost i čista emocija bilo je ono radi čega su ga ljudi voljeli. Iskreno, vidjeti film o takvom čovjeku u vremenu kada se svi prikazuju savršeno savršeni, naprosto je bio melem za moju dušu. Ljudi se danas srame emocija, srame se svojih mana, opsjednuti su time da udovolje drugima žive tuđu umjesto svoju (ne)sreću. Toma je živio svoj život koji, istina, nije bio onakav kakvim ga je zamišljao, ali, kvragu, upravo ga je takav neplanski život učinio pjevačem koji pjeva za dušu i zbog duše. Na svakoj stanici tog putovanja Toma je bio izbačen poput kakvog putnika bez karte, što je na njegovo buntovništvo pristajalo poput savršenog odijela.

https://www.youtube.com/watch?v=SpI_1whEX9k

Toma nije bio buntovnik u klasičnom smislu te riječi, već više kao skitnica koja traži savršenu postaju, ali ne za prijevoz, već za trajno stanište u kojem će uživati. Da, lijepo zvuči, ali čak i mi kao gledatelji, a kamoli Toma, itekako znamo da je tako nešto za njega bilo nemoguće, odnosno za lutalicu koji je tražio sreću, sve dok i sam nije shvatio kako sreća nije lagana za naći. Kroz Tomin život su prošle mnoge žene, neke od njih nisu prikazane u filmu, što mi se čini sasvim razumljivo, posebice ako uzmemo u obzir vremenski period koji film obrađuje. Meni to osobno nije smetalo, i smatram kako je sve to skupa jako dobro i s mjerom napravljeno. Od uspona pa sve do trenutka kada se ‘dotaknulo dno života’, film se ne srami dotaknuti sve te uspone i padove. Koliko su oni uljepšani i romantizirani zapravo mi je sasvim nebitno, jer ovdje nije riječ o dokumentarnom već o igranom filmu, tako da na takve stvari, iskreno rečeno, nisam uopće obraćao pažnju. Smatram kako je zbilja snobovski tražiti filmu nekakve greške u smislu (ne)podudaranja sa onim ‘kako je stvarno bilo’. Za mene je bilo onako kako je Bjelogrlić prikazao u filmu, i to je jedina verzija koju sam gledao i bogami itekako osjećao.

Toma je film o Tomi Zdravkoviću. Čitajući ovo moju rečenicu vjerojatno ćete pomisliti – uhh, šta si pametan, pa reći nam nešto šta ne znamo. Da, čini se gotovo pa suvišno uopće pisati takvu rečenicu. Da, gotovo, ali ne i sasvim. Zašto?  Znam da ću vas možda sada iznenaditi, ali meni u ovom filmu postoji još jedan lik koji mi je čak jednako drag kao i naslovni Toma. Naime, radi se o njegovom doktoru a kojeg je savršeno odglumio talentirani Petar Benčina. Kada takva dva lika spojite u jedan odnos isprepleten svim mogućim ljudskim emocijama, onda dobijete koktel koji vas tjera iznova na plakanje. Lik doktora za mene je posebno emotivan, jer sam na neki način u njemu vidio sebe. Možda vam se to sada ne čini tako, ali dugo vremena nisam bio netko tko će se lako otvarati prema bilo kome, a kamoli kroz emocije koje u meni izazove neki film, ili u ovom slučaju lik u njemu. Doktor je upravo jedan takav pojedinac, a ta njegova transformacija, koja zapravo to i nije već bi bilo bolje reći otkrivanje duboko skrivenog, naprosto ne ostavlja ravnodušnim, posebno u trenucima kada doživi svoj klimaks.

‘Ja sam samo tužan čovjek.’

Ako bih trebao birati najemotivniju rečenicu filma, onda bi to bila upravo ova. Doktorova replika ‘I ja sam’, tako kratka, a opet nekako moćna, ubola me poput otrova za srce. Gledanje Tominog koncerta doktorovim očima bilo je poput osobnog putovanja i pogleda prema samom Tomi. Od prvotne hladnoće, osuđivanja i ravnodušnosti, prema toplini, shvaćanju i brizi. Dug je to bio put, ali opet nekako kratak, ispunjen svim onim što si nekad želimo ali si ne stignemo priznati. Za njih dvojicu, muzika je bila ta koja ih je pogurala i spojila, koliko god se to na prvi moment činilo nemogućim. No, iz muzike, baš kao i bilo koje druge umjetnosti, ne rađaju se samo prijateljstva, ne rađa se samo ljubav, već se rađa ono što često zaboravljamo – upoznavanje sa samim sobom, ali i sa ljudima koji nas okružuju.

Pored prijateljstva s Tomom, doktorov život obilježila je i ljubav s njegovom Ljiljanom. Bio on stvaran ili ne, sasvim je nebitno, jer lik doktora je prije svega potreban svima, i to ponajviše zbog svega onoga što on simbolizira. Kroz odnos sa ‘svojim svetom različitim’ uspio je pokazati kako ipak zna da voli i da ljubi. Gledajući njega sjetio sam se sebe i trenutka kada sam upoznao svoju ljubav, i kada sam pomislio kako i ja mogu voljeti i ljubiti, unatoč suncu koje je dugo grijalo patnju i dušu koja je boljela.

Ljubavi su mnoge bile

Kao vatra mladost planu

Sve što osta“ od života

Ja bi dao za Ljiljanu

Ne možda, već sigurno najiskreniji dio filma upravo piše ove stihove. Trenutak kada se u doktorovim očima napune suze, naprosto je u meni izazvao nešto što je toliko bogato da je siromašan bilo koji jezik svijeta sa kojim bih ga opisao. Vjerujte mi, istog časa sam zagrlio svoju ljubav u kinu, pa iako sam imao prema njoj pogled koji je bio ispunjen suzama, zapravo nisam mogao biti sretniji. Shvatio sam u tom trenutku ono što, nažalost, mnogi drugi ljudi shvate prekasno.

https://www.youtube.com/watch?v=UZA8wLz1K8Q

‘Nije važno koliko doživiš godina života, već koliko života daš u svaku tu godinu.’

Suzama ispunjena scena i posvećena pjesma u meni je pisala ove riječi dok sam gledao ljubav svog života. I znate što, tako sam sretan što smo samo pogledom shvatili da upravo to imamo u životu, i da naše godine nisu samo prazan broj, već broj ispunjen životom, šakom suza, vrićom smija. “Uvijek sam mislio kako ima vremena, ali vremena nikad dovoljno”, reći će doktor. I baš zato koliko god tužna bila posveta Ljiljani, toliko je zapravo predivno melankolično sretna. Suze kojom sam doživio scenu zajedno sa djevojkom dok smo očarano gledali čas jedno u drugo, čas u veliki kino ekran, bile su upravo takve suze – sjetno / sretno / tužne.

Jesen je tužna već odavno prošla

Uzalud čekam, uzalud se nadam

Noćas mi srce pati

Noćas me duša boli

Teško je kad se voli

Kad ostariš sam

Nekako se kao light motiv života Tome Zdravkovića čine upravo ovi stihovi, jer unatoč tome što je na kraju života imao uz sebe ljude koji su bili uz njega, nekako se čini kako je njegova duša ipak bila usamljena. Nažalost, za njegovu dušu ništa novo i drugačije, to njoj jednostavno dođe po navici. Pa ipak, čini se kako je i ta usamljena duša bila iskrenija i bogatija od mnogih drugih umjetnih duša koje su hladne i beživotne poput muzeja voštanih figura. Tomina, s druge strane, ma koliko god bila usamljena, živjela je život. Da, život ispunjen razočaranjima te duše prema drugima, ali i drugih prema toj duši, ali ponekad je bolje imati razočaranje i tugu, nego obično ništavilo.

Mnogi će se ljudi prepoznati u sudbinama nekoliko likova prikazanih na filmu, ne samo nužno u onoj Tome Zdravkovića. Za to su u velikoj mjeri zaslužni nevjerojatno talentirani mladi glumci, od koji su neki prvi puta na filmu poput Milene Radulović koja je prekrasna u ulozi Goce, posljednje žene Tome Zdravkovića. Njen lik je prekrasan baš poput glumice, toliko topao poput najtoplijeg čaja. Svi mi u životu trebamo jednu takvu osobu koja će nas zagrlili kada nam je najteže, i koja će nas prihvatiti sa svim vrlinama i još većim manama. Milenin pogled i osmijeh toliko je nevin, toliki drugačiji, toliko lijep, ali onako životno lijep da jednostavno ne možete skinuti pogled sa te topline. To su oči koje se ne vidaju često, ali oči koje bi vas na najvećem ledu utoplile i ugrijale svačiju dušu. Slično kao Milena, na mene je jednako djelovala i pojavnost Pauline Manov u ulozi Ljiljane. Ženi koja će zahvaljujući pjesmi živjeti malo duže od nas, možemo uz pjesmu sada dodati i film jer nema nikakve sumnje kako će se većini na stihove posvećene Ljiljani u mislima pojaviti njen prekrasan lik. I zaista, nakon ovog filma cvjetna polja će biti ostavljena kako vječno cvjetaju za Ljiljanu.

Želio bih također izdvojiti ulogu Milana Kolaka u ulozi Tominog brata Novice. Njihov odnos je više bio kazna, nego nagrada, baš kako se zgodno izrazio jednom životni Novica. I zaista, dok gledate njihova putovanja i raskršća koja su im odvojila sudbine, shvaćate jačinu tih riječi. Gledajući ovaj film i njihov odnos, u meni se stvorila želja da odmah nazovem svog mlađeg brata i da ga pozovem na razgovor uz jednu bocu dobrog vina, jer koliko god nam se putovi možda razilazili, za tako nešto uvijek treba naći vremena, sada i odmah. Osim bratskog, jednako moćno je i prikazan još jedan odnos koji svakom čovjeku puno znači – onaj prijateljski. Svi mi imamo nekog svog prijatelja uz kojeg smo odrasli, pa kada ga nakon dugo vremena opet vidimo, onda taj susret u nama probudi one najljepše ljudske emocije.

Nažalost, takvih susreta je sve manje, posebno onih iskrenih. Nekad se malo i razočaramo kada shvatimo da ta dječja prijateljstva koja su nam nekoć bila sve, nekako sa odrastanjem nestanu i izumru zajedno sa tim osobama koji se promijene, ali ne u onom fizičkom smislu. Fizičku promjenu i nestajanje puno je lakše podnijeti za razliku od onog unutarnjeg, od njega se mnogi teško oporave. Toma, srećom, to nestajanje nije imao u svom Rami, prijatelju iz djetinjstva u izvedbi Denisa Murića. Simbolika tog susreta je prekrasna. Možda će zvučati smiješno, jer, nažalost, iskrenost je takva u današnjem vremenu, ali nečije iskreno ‘govance’ bogatije je nego sva materijalna bogatstva svijeta. Čuvajte ta ‘govanca’, vrjednija su od zlata. Od ostalih uloga svakako bih izdvojio onu ciganke Ruske (Tamara Mione).

‘O mladosti, zašto prolaziš

hej starosti, brzo dolaziš.’

Prikaz njenog lika ocrtava Tomin početak i kraj, mladost i starost. Violinu koja jeca, srce koje boli. Njene oči bile su sve što je Toma imao, njene oči bile su njegova prošlost, sadašnjost i budućnost. Za razliku od vječne ciganke, prolaznost jedne druge Tomine žene, Nade, u izvedbi Milene Radaković ocrtana je drugačijim razočaranjem i depresijom uz ples erotike koju njena pojava u svakoj sceni diše. Zaključak sa sporednim likovima napraviti ću sa izdvajanjem Lepe Lukić i menadžera Drde u izvedbama Olivere Bačić i Andrije Kuzmanovića. Njihova pojavnost, posebno šaljive replike Lepe Lukić, film je dao određenu dozu humora, toliko potrebnog nakon doživljenih emotivnih udaraca koji nam film servira, dok ih mi spuštenog garda sa zadovoljstvom primamo. Toma je film slike, tona i emocija. Film čije emocije gledamo kroz fotografije jednog vremena, slušamo kroz pjesme vječnosti i osjećamo kroz emocije jedne sudbine.

https://www.youtube.com/watch?v=SXSDkTi4yt4

Toma Zdravković je možda želio birati publiku, ali na kraju je publika zaista odabrala njega. Pa iako će reći kako sretni ljudi ne pišu pjesme, što možda i jeste istina, ali ako ih ne mogu pisati onda ih barem itekako mogu osjećati. Meni sasvim dovoljno. Toma je film o duši i za dušu. Nakon što sam zajedno s djevojkom izašao zagrljen iz kino dvorane, naša avantura nije tu prestala. Gotovo cijelu noć smo nakon projekcije šetali gradom i razgovarali o filmu. Zapravo, bilo bi bolje rečeno o svemu onome što film predstavlja. Nekoliko puta smo samo zastali i osvrnuli se na svijet oko sebe, pogledali se i samo nasmijali. Bez riječi, samo pogled koji kao da je govorio….

Šta će mi život

bez tebe dragi/a

Kad drugu ljubav

ne želim da imam

Pjesme Tome Zdravkovića nisu ‘samo pjesme’, iako bi i to samo zapravo bilo sve. No čak i to sve zapravo je još i više, jer pjesme koje slušamo osjećajući film na neki su način unutarnji prikaz Tomine duše, poput kakvog misterioznog lika kojeg ne znamo ali za kojeg imamo osjećaj da ga poznajemo. Taj duh, tu dušu i srce u potpunosti su ogolili Aco Pejović i Suzana Branković sa svojim čarobnim interpretacijama pjesama Tome Zdravkovića i Silvane Armenulić. U filmu se također pojavljuju i neki pjevači koji su svojom glazbom mnogima obilježili živote poput Zdravka Čolića, Kemana Montena i Davorina Popovića.

https://www.youtube.com/watch?v=avH97QGHBgI

“Što te nema”, pjesma u izvedbi Popovića, Montena i Zdravkovića spada također u emotivnije dijelove filma sa snažnom porukom ne samo za nekim drugim vremenima, već onima kojih više nikada neće biti. Iako bih za svaku scenu koja u sebi ima glazbenu podlogu mogao napisati poseban osvrt, za ovu priliku ću izdvojiti kadrove za koje smatram da su sasvim prigodni za opis ne samo tih pjesama koje se pjevaju uz otkucaje srca i duše, već i za sam život općenito. U posebno emotivnim scenama gubitka voljene osobe, nekako najviše dolazi do izražaja odlazak u neku drugu dimenziju, jedan drugačiji svijet koji započinje sve ono gdje je onaj prethodni stao. Zavjese života koje se uzdižu na vjetru prolaznosti vremena mogu djelovati lijepo, ali to je ljepota koja plaši, ljepota iza koje se bojimo zaviriti jer krije u sebi tugu i bol.

Želite znati koja je za mene najveća vrijednost ovog filma? Da, neki će mu naći mane, nemam pojma možda ih i ima, ali kada sam nakon filma legao u krevet, pogledao svoju voljenu osobu, moju dragu Anđelu, i kada su mi se dok sam je gledao kako spava u glavi zavrtjeli stihovi…

Anđela za tebe imam

sunce što daruje ljubav

cveće, crvene ruže

Anđela, dajem ti sve

E, tek onda je jedna duša postala svjesna kao je pronašla dušu svoje duše.

Bjela, hvala ti…

https://www.youtube.com/watch?v=FScqYLz6vvo&t