Drive je film koji u mojim očima već sad ima status kultnog filma. Objektivno gledajući, to zaista nije nikakvo pretjerivanje jer se radi o filmu u kojem ništa nije slučajno, gdje je svaka sitnica gromada i gdje je svaki detalj važan. Za sve nas poznavatelje lika i djela redatelja Nicolasa Winding Refna, rekli bismo, ništa čudno. Od samih filmskih početaka ovaj filmaš njeguje jedinstveni i prepoznatljivi redateljski rukopis. Kada u uvodnoj špici pročitate directed by Nicolas Winding Refn, odmah znate kako ćete uživati u stilski savršeno režiranom filmu. Jedan od takvih kirurško preciznih naslova iz radionice kirurga Nicolasa svakako je film Drive s Ryanom Goslingom u glavnoj ulozi. Kada govorimo o filmu Drive, onda tu filmsku priču moramo početi i završiti upravo s Goslingom. Ryan je srce ovog filma u punom svom otkucaju. Kosa mi se na glavi digne kada pročitam komentare kako je u ovom filmu bezličan, ili kako to “stručni komentatori” znaju reći – uvijek ima isti izraz lica. Ako postoji film u kojem je jedan glumac savršeno pokazao filmsku školu glume, i to u onom vizualnom a ne govornom smislu, onda je to Gosling u filmu Drive. No, krenimo redom.
Škorpion i žaba.
Vjerujem kako je svima poznata priča o škorpionu koji pita žabu da ga prenese preko rijeke. Žaba se ispočetka boji da će je škorpion ubosti, ali škorpion je uvjerava kako će, ako je ubode, ona potonuti te će se on utopiti zajedno s njom. Žaba potom pristaje, ali je škorpion ipak na sredini rijeke ubode i tako ih oboje osudi na smrt. Kada ga žaba u samrtnom hropcu upita zašto je to učinio, škorpion odgovara: “Ja sam škorpion, to mi je u prirodi.” Priča koja se često povezuje uz nečiju nesavladivu prirodu zapravo je najbolja poveznica s glavnim likom filma kojeg glumi Gosling. Njegovo ime ne znamo, on je Driver i on “samo vozi”. Uvodna scena filma zapravo pokazuje sve ono što mi o njemu trebamo znati. U tom trenutku mi smo dio njegovog svijeta, odnosno svega onoga što ga okružuje. Savršeni uvodni kadrovi filma uz koje nas redatelj vizualno upoznaje s likom naprosto vas pripremaju na vožnju koja upravo slijedi. Driver ne priča puno, ali tada izgovara rečenice koje su na neki način njegov kodeks, nešto u što vjeruje i od čega ne odstupa. Njegov pogled kroz prozor u tamu i svjetlo Los Angelesa zapravo oslikavaju njegovu unutrašnju borbu, tako da taj kadar ima moćno simbolično značenje. Nakon što vožnja krene u pozadini čujemo moćnu stvar od Chromaticsa – Tick Of The Clock. Kakav savršen izbor pjesme koja na najbolji mogući način kuca u ritmu srca stvarajući tako savršenu napetost, odnosno rađanje tenzija samog filma.
Opening credits filma Drive je nešto zbilja očaravajuće. Uvodnu špicu ovog filma smatram jednom od najboljih u povijesti, i to bez ikakvog pretjerivanja. Kada krene onaj savršeni soundtrack, odnosno moćni “Nightcall” od Kavinskog, ne možeš a da se ne naježiš od glave do pete. Kako moćan uvod, kako brutalno dobro snimljene scene – presavršeno nešto. Sve ono što znamo o glavnom liku kroz taj uvod zapravo je naš subjektivni dojam njega kao osobe. U početku nam se može čak činiti kako je on netko tko nema neku emociju, čini nam se hladan, odsutan od svijeta. Ali kada ga vidimo u scenama gdje radi kao kaskader, zapravo shvaćamo kako je to savršena uloga za njega. Glumeći nekoga drugoga, na neki način on portretira samog sebe, odnosno onoga što on jest i onoga što bi želio biti.
Razmišljajući malo o naslovu filma, shvatio sam kako on nije slučajno odabran. To se najbolje prikazuje kroz našu zajedničku vožnju s glavnim likom. Mi se sa svakim novim kilometrom upoznajemo s njim, jer smo na neki način u toj avanturi zajedno. Nevjerojatna je lakoća s kojom Refn manipulira s nama kada je u pitanju naš pogled na Vozača. Tu mi je posebno moćno njegovo zanimanje kaskadera, gdje on prihvaća najteže moguće zadatke, nešto što se nitko ne usudi. Mi tada stječemo dojam kako i on sam ne vidi svrhu svog postojanja i kako mu život jako malo znači. Međutim, tada se poput svjetla na kraju mračnog tunela ukazuje prekrasna Irene, a koju je u filmu glumila Carey Mulligan. Kakav savršen obrat, a koji nas kao gledatelje okreće za 360 stupnjeva. U tom trenutku većina onoga što smo mislili o glavnom liku pada u vodu. Kažem većina, jer reći “sve” bi bilo pogrešno, pošto je upravo naša percepcija njegovog lika kako je ono što nam je davao do tog trenutka zapravo “sve” bila itekako pogrešna. Pojavnost Irene u filmu nije bila samo svjetlo za nas kao gledatelje, već i za glavni lik. On u Irene prije svega vidi nadu, odnosno mogućnost da promijeni sebe kao osobu. Međutim, tu njegova vožnja tek počinje, jer on se i dalje osjeća odvojen od svijeta, što redatelj savršenim prikazom njega u daljini jasno prikazuje. Ali nada postoji i ona je najbitnija, jer upravo je nada ona koja mu daje smisao i svrhu postojanja.
Spomenuo sam u uvodu kako kod Refna ništa nije slučajno, pa on tako koristi auto ne isključivo kao prijevozno sredstvo, već kao simbol života. Auto se vozi, kvari, popravlja i na kraju, kada mu istekne rok trajanja, baci. Neka auta dočekaju svoju starost, neki se unište i prije nego dočekaju svoje najbolje kilometre. Zvuči poznato? Refn je savršeno kroz automobil prikazao i stanje duha ne samo “Vozača”, već i Irene. Njih dvoje, i opet ne slučajno, oboje imaju pokvarene automobile koje treba popraviti. Gosling se tako u simboličnom, ali i onom pravom životnom smislu prepoznaje kao meštar koji može otkloniti kvar na njenoj, a samim time i svojoj duši. Zanimljiv je i njihov prvi susret u filmu kada prođu jedno pored drugog, bez ikakvih izgovorenih riječi. Nedostatak interakcije opet nije slučajan jer to je ono što njihov odnos obilježava. Riječi za njih nisu bitne, jedino je važno ono što oboje osjećaju. Ti njihovi osjećaji ne pričaju riječi, već pogledi. Kada smo kod pogleda, Gosling tu naprosto briljira. Od lika sa početka za kojeg smo mislili da je lišen svakih emocija, postao je miran i topao lik kojeg počinjemo emotivno razumjeti. Tek tada zapravo stvaramo cjelokupnu sliku o njemu.
Postoji jedna odlična scena u filmu kada mi u prvom planu vidimo lik Irene, dok nam se istovremeno u zrcalu mutno pojavljuje prikaz Vozača. On nam se tada čini kao udaljen, što je savršen prikaz svega onoga kako smo ga tada doživljavali. Mi smo otuđeni od njega, baš kao što je on otuđen od svijeta. Tek tada počinje naše zajedničko približavanje i to kroz odnos njega i Irene. Oni počinju shvaćati koliko se trebaju u vremenu osamljenosti i to se jasno pokazuje kroz mirnoću kojom dišu kada su zajedno. Njihova zajednička vožnja okupana je suncem, baš kao što su i njihovi životi odjednom upoznali svjetlo. Vozač tada kroz odnos koji ima s Irene, baš kao i njenim sinom, pokušava preispitati samog sebe, odnosno sve ono što on radi. Što je ispravno, a što loše i koje su sve posljedice onoga što on radi. Ima li dobrih morskih pasa – pita on u jednom razgovoru. I ne samo on – i mi se pitamo da li je on nužno loša osoba ako čini loše stvari. Pitanje je to koje samo naizgled ima potvrdan odgovor. No je li to zaista tako? Da li je Vozač loš kao i ljudi za koje radi? Refn nam nudi odgovor i na to pitanje, posebno kroz scenu u autu nakon pljačke. Pljačkaši sjede na zadnjem sjedištu auta, Vozač je ispred, ali redatelj ih u nijednom trenutku u istom kadru ne prikazuje zajedno, kao da nam želi poručiti da iako rade skupa oni ipak nisu isti. Vozač želi biti bolja osoba i zato mu jako bitno što mu je u život ušla osoba poput Irene. I baš kada pomisli da će sve krenuti bolje za njega, on shvaća kako je to zapravo nemoguće.
Za vas koji niste gledali film neću navodit razlog, ali to saznanje je opet Vozača odvuklo na tamnu stranu životne ulice. “Under Your Spell”, genijalna pjesma iz filma savršeno prikazuje taj trenutak, odnosno tu emociju koju tada proživljavaju glavni likovi. Mi tada čujemo samo stihove pjesme i kroz nju čitamo emocije na njihovim licima. Vozač se tada vraća u svoj hladan svijet. Onaj miran i bogatiji san koji mu je pružen kroz odnos s Irene, odnosno koji je zamišljao da bi ga mogao živjeti, polako nestaje i toga je on itekako svjestan. Tada dolazimo do možda, ma ne možda nego sigurno najmoćnije scene u filmu koja se događa u liftu. Refn tada stavlja fokus na njih dvoje, oni su obasjani svjetlom, a poljubac koji se tada dogodi između njih istovremeno je prekrasan i tužan. Prekrasan jer simbolizira ono što je moglo biti, a tužan jer će pokazati ono što zapravo jeste, barem u očima Vozača.
Dualnost njegovog lika postaje jedno, dok svjetlo nade tada postaje svjetlo iluzije. I tek tada, u punom smislu, mi upoznajemo sve što trebamo znati o njemu i njegovom svijetu. Dva svijeta sukobljena u jedan posebno dolaze do izražaja u završnici filma. Mi smo tada već vezani uz glavne likove te ih savršeno razumijemo, posebno kada je u pitanju Vozač. Maska koju u jednom trenutku nosi nije na njemu da bi sakrio svoj identitet, već zato da bi se sakrio od odgovornosti za svoja (ne)djela. Akcijske scene filma u tom pogledu na simboličan način istražuju moral njegovog lika. On tada osjeća ljutnju i tek tada shvaćamo što je on u stanju napraviti, ali njegovi postupci nisu nešto što osuđujemo, jer on želi biti dobar tip i to na način da zaštiti ljude do kojih mu je stalo. On ima kontrolu nad situacijom, što je popriličan paradoks jer nema kontrolu nad svojim životom. Međutim, fokus je stavljen na njega i mi kao gledatelji vidimo samo ono što on radi, želi i osjeća. Sve ostalo oko njega postaju nebitne nebitnosti. Emocije, tada više nego ikada, preuzimaju kontrolu nad njim.
Želio bih također skrenuti pozornost na sporedne likove u filmu, a koji su jako bitni za samu radnju. Tu prije svega moram izdvojiti Alberta Brooksa koji je naprosto genijalan. Odnosno njega i Vozača je simboličan, kao i većina toga u filmu. “Moje su ruke prljave” – reći će mu Vozač prilikom upoznavanja. “Nema veze, moje su isto.” Uhh – kako moćno. Iako se možda tako ne čini, njih dvojica imaju jednu jako bitnu zajedničku poveznicu – oboje su prisiljeni raditi ono što ne žele. Tu dolazimo do savršene studije karaktera koja nas uči trebamo li neke postupke preispitivati kroz zašto, a ne nešto. Tu su još i Bryan Cranston, Oscar Isaac, Ron Perlman i predivna Christina Hendricks. Zanimljiv mi je način na koji je Refn prikazao odnos između likova koje glume Brooks i Perlman, u kombinaciji s likovima u izvedbi Gosliga i Mulligan. Prvi ostvaruju odnos kroz puno dijaloga koji ne vodi ničemu dobrome, dok je odnos između Goslinga i Mulligan prikazan isključivo vizualno. Redatelj na taj način kao da nam želi poručiti kako su riječi nekad suvišne i da je vizualno nekad moćnije od onog izgovorenog. Ono što se meni posebno svidjelo u ovom filmu svakako je prikaz ljudskosti skoro pa svih likova, čak i negativaca. Oni su iskreni prema sebi, a onaj impuls da rade nešto jer su nezadovoljni, zapravo je ono što oni ne mogu kontrolirati. Jer, ljudske slabosti u tom trenutku pobjeđuju, iako oni svi žele na neki način pobjeći iz svega toga.
Real Hero.
Kada bih samo sa pjesmom trebao opisati ovaj film, onda bi to bila upravo ova. Savršen opis ne samo ovog filma, već i života općenito. Svi mi želimo biti heroji – svojeg ili nečijeg tuđeg života, sasvim je svejedno. Drive je film koji najbolje pokazuje moralnost i ispravnost naših odluka. Tjera nas da preispitamo što nas definira kao osobe – prošlost, budućnost ili pak nešto nad čim nemamo kontrolu. Svi mi živimo život koji nas tjera na avanturu. Imamo neke svoje rituale iz kojih povremeno iskočimo želeći proživjeti nešto drugačije, kao da se nadamo da će nas to neko drugačije mjesto promijeniti. Ali nije mjesto ono što nas mijenja, već djela koja smo proživjeli u toj neočekivanoj i neplaniranoj avanturi. Tada se vraćamo opet na isto mjesto od koje smo htjeli pobjeći. Mi smo ostali isti, ali smo počeli drugačije gledati na stvari. Postajemo “pravi heroji” ili barem tako želimo misliti. To je ono što je mene naučio Drive i zbog toga ga smatram više od običnog filma. Drive je za mene film koji me naučio životu. Onom životu čiji smo glavni vozači mi sami.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena